Luky u Tvrđavi sv. Mihovila: Povratak u fimskom stilu

Nakon trinaestogodišnjeg glazbenog posta Luky je u Šibeniku djelovao je sigurnije, zrelije i izražajnije nego ikad prije; skraćeno – rasturio je

Lukyjev bend sjajno je odrađivao instrumentalne zadatke / Foto: Zoran Orlić

Šibenska Tvrđava sv. Mihovila ponovno se pokazala kao jedna od najposebnijih koncertnih pozornica ovoga dijela Mediterana, pravi privilegij kako izvođačima tako i publici. Njezin jedinstveni ambijent očarao je brojna svjetska imena: The National, Sigur Rós, Morcheeba, Air, Lorde, Michael Kiwanuka, Gregory Porter, ali i domaće izvođače poput Parnog valjka, Darka Rundeka, J.R. Augusta, Nene Belana i Fiumensa, Pips, Chips & Videoclips, Majki i mnogih drugih koji su upravo na ovom mjestu izveli neke od svojih najinspirativnijih i najpamtljivijih nastupa. Ovogodišnja čast otvorenja bogate koncertne sezone pripala je osebujnom hrvatskom glazbeniku, Korčulaninu Draganu Lukiću Šagedinu, poznatijem kao Luky, koji je nakon trinaestogodišnjeg glazbenog posta ponudio osobni te iznimno emotivni EP Grad pored luke.

Ispunjena tvrđava najbolje je pokazala koliko je nedostajao svih ovih godina. Već od prvih taktova osjećala se posebna energija između publike i izvođača, a takvo ozračje izvuklo je iz Lukyja iskrene emocije te vidljivo uzbuđenje zbog povratka na pozornicu. Na samom početku koncerta počela je padati kiša pa su mnogi zabrinuto pogledavali prema nebu, strahujući da bi vrijeme moglo pokvariti ovaj dugo očekivani događaj. Ipak, već nakon treće pjesme, nebo se smirilo, publika opustila, a energija na pozornici i među posjetiteljima rasla kao da je svaki novi takt donosio dodatni val euforije. Lukyev koncertni pristup nije se svodio na puko reproduciranje studijskih snimki. Lucidnim aranžmanima, bogatim detaljima i maštovitom zvučnom teksturom, skladbama je podario novu dubinu i širinu, pretvarajući slušanje u gotovo vizualno iskustvo. U kombinaciji s iznimno lijepom i sugestivnom lirikom nastup je pretvorio u gotovo filmski doživljaj. Kao da gledate pomno režiran omnibus kratkih priča nazvanih – LJUBAV. Svaki instrument, svaki glas nosio je novu nijansu, svoju važnu ulogu na širokom zvučnom platnu. Takav zvuk zahtijevao je i poveći bend sastavljen od vrsnih korčulanskih glazbenika: Jakov Selačić (bubnjevi), Tino Andrijić (bas), Marija Žanetić (violina), Darijo Mrgudić (klavijature), Rafaela Petrić (prateći vokal), Josipa Dužević (akustična gitara i prateći vokal), Ante Dužević (akustična, el. gitara, prateći vokal) i Denis Štimac (električna gitara).

Rafaela Petrić i Marija Žanetić ispred Lukyja koji je svirao i klavijature / Foto: Zoran Orlić

Koncert je otvorio nježnom i atmosferičnom izvedbom pjesme “Prije sna” : To sam ja, to te moje ruke/ grle iz daljine, prije sna/ a ja ti dođem onako/ da te dirnem i prevarim sam sebe/ da sam tu, kraj tebe/ da ti gledam oči sklopljene za nas/, pjevušio je Luky nakon trinaest godina tišine, praznih pozornica i neizgovorenih stihova. Kao glas koji je cijelo vrijeme tražio pravi trenutak povratka. I upravo zato, ovu večer, „njegove ruke“ više nisu samo sjećanje, nego bliska prisutnost za koju “Još uvik iman voje”, kako kaže u  sljedećoj pjesmi. Nizale su se uspješnice koje su obilježile različite faze njegova stvaralaštva, od introspektivnih i melankoličnih trenutaka poput “Znaka”, “Nigdi mira nimam”, “Mislit na sebe”, sjajne i mantrajuće “Daleko” koja bi u nekoj maštovitoj perspektivi pomela konkurenciju na festivalu u Sanremu do optimističnijih tonova u pjesmama “Svitlo u tebi”, “Provaj”, prekrivenoj Oliverovom aureolom, zatim “Ti si more”, bezvremenskog klasika nametnutog kao simbol njegove solo karijere i životnog puta, “Ča život bi bija bez nje” te “Hvala”, završnog songa oficijelnog dijela nastupa. Jedan od najdojmljivijih prizora večeri dogodio se negdje na polovici prvog dijela koncerta, u trenutku kada je dosegnuo svoj puni intenzitet i prešao u onaj prepoznatljiv oblik koji razlikuje dobre od zaista velikih koncertnih večeri. Publika je postupno prestajala sjediti; najprije su ustajali pojedinci, zatim redovi, a ubrzo se plesalo na sve strane. Granica između pozornice i gledališta u tom je trenutku gotovo nestala. Dok su se pjesme gotovo neprimjetno prelijevale jedna u drugu, u prvi je plan došla Lukyeva sposobnost spajanja mediteranskog senzibiliteta s iskrenim stihovima i prepoznatljivim melodijskim linijama koje njegovim pjesmama daju izražajnu emocionalnu snagu.

Uz presjek poznatih skladbi koje su obilježile njegov dosadašnji rad, posebno su se istaknuli i trenuci posvećeni novim pjesmama s aktualnog EP-ija. Iako lišene naglašene hitoidnosti, publika ih je prihvatila s velikim odobravanjem, pjevajući ih uglas i prepoznavajući svaku riječ, gotovo kao glasan demant onim dežurnim i površnim „glazbenim sveznalicama“ i dijelu kritike koji su izražavali skepsu oko toga hoće li novi materijal pronaći svoj put do slušatelja. Tako su pjesme “Grad pored luke”, oda starom, dobrom, empatičnom i manje histeričnom Splitu, “Zbogom Anđeli”, prisjećanje na hrvatske kulturne velikane koji više nisu s nama, a naročito “Srce od zlata”, kao posveta sinu Antunu, dodatno naglasile osobnu dimenziju cijelog nastupa. Sreća, ovog puta pri izvođenju“tiših“ stvari, nije se čuo onaj poznati žamor publike koji prati hrvatske koncerte jer bi u ovako intimnom ozračju djelovao gotovo pogubno i narušilo nježnu čaroliju večeri. Pred sam kraj večeri Luky se ponovno zahvalio publici naglašavajući koliko mu znači Šibenik, grad za koji ga vežu emotivne uspomene, u koji je kao dijete često dolazio s ocem Sašom Lukićem, istaknutim glazbenikom splitskih Dupina, u posjete Dedićima.

Izvrsno raspoloženi Luky / Foto: Zoran Orlić

Zbog toga ne čudi da je za prvi bis uz klavirski ogoljenu “Biži ća”, ponudio i svoju verziju Arsenove “Odabrat ćeš gore”, koja se također nalazi na EP-iju. Osim Dedića, Luky je za sam kraj  koncerta odobrao pomalo iznenađujuću, ali nadahnutu završnicu “Stih iznad svih”, odajući počast još jednom kantautorskom velikanu – Đorđu Balaševiću. Međutim, publici ni približno nije bilo na pameti napustiti ovaj izniman događaj pa je uslijedio i drugi bis. U njemu je Rafaela izvela pjesmu još jednog glazbenog velikana, Marina Miše Limića, “Singing That Rock’n’Roll”, da bi na samom kraju trosatnog koncerta, sjedeći na rubu pozornice, okružen publikom, uz pomoć gitariste Denisa Štimca, izveo akustičnu verziju pjesme “Ti si more” koja je otopila i one emocionalno najsuzdržanije.

Baš kad su se posljednji akordi pjesme rasuli preko kamenih zidina, zvijezde su se pojavile nad tvrđavom poput tihih svjedoka, ili možda Lukyevih anđela. Čudan osjećaj kao da večer nije završila, samo se raspršila po gradu i ostala lebdjeti u blagom lipanjskom zraku. Emotivan, zreo i potpuno iskren nastup pokazao je da se čekanje itekako isplatilo. Za one koji ga prate od samih početaka, bilo je jasno da ga se rijetko kada moglo vidjeti ovako raspoloženog, ali i duboko ganutog reakcijom publike. Nakon trinaestogodišnjeg glazbenog posta djelovao je sigurnije, zrelije i izražajnije nego ikad prije, skraćeno – rasturio je. Bolje mjesto za svoje prvo, ali vrlo važno poglavlje novog koncertnog putovanja nije mogao odabrati. Sudeći po ovoj večeri, čeka ga još niz gradova u kojima će njegove pjesme ponovno pronalaziti put do publike, jednako emotivno kao i ovdje, na Tvrđavi sv. Mihovila. Dobro nam došao natrag, meštre!

Publika nije bila neravnodušna / Foto: Zoran Orlić