Maestralan oproštaj maestra Dinda i SO HRT-a - dramatični i romantični Elgar i Schumann u Domu sportova
Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije jedan je od ponajboljih, no usudim se čak reći i najbolji orkestar u Hrvatskoj. U proteklih šest godina publika ih je slušala pod vizijom njihova šefa dirigenta Enrica Dinda, čija nevjerojatna energija i entuzijazam svaki put iznova oduševljavaju, pružajući izniman doživljaj glazbe na svjetskoj razini kvalitete.
Do prošle godine čarolija zvuka činila je čuda u Lisinskom, gdje je mogla poprimiti svoj najblistaviji oblik, no s obzirom na sve prošlogodišnje događaje, ugledni Majstorski ciklus SO HRT-a preseljen je u malu dvoranu Doma spotova gdje je zaključena aktualna sezona, uz rastanak od ovog fantastičnog šefa dirigenta, također poznatog i kao violončelista.
Zanimljiv spoj elegancije djela britanskog skladatelja povezan s temperamentom vatrenog juga bio je pun pogodak te zaradio gromoglasne ovacije.
Stoga je finalni koncert bio djelomično posvećen violončelu, kojeg je u ruke primio vrhunski Asier Polo, poznat po suradnji s najprestižnijim svjetskim simfonijskim orkestrima, širokog repertoara i jedinstvenog shvaćanja glazbene umjetnosti. Njegov prepoznatljiv spoj tradicionalnog i modernog, dogodio se sinoć, kada je nakon Elgarovog „Koncerta za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85“ publiku počastio dodatkom, prvim stavkom suite proslavljenog violončelista, Gaspara Cassadóa, njegovog sunarodnjaka Španjolca. Fantastična suradnja orkestra, dirigenta i solista koji je donio melankoličnu emociju ljepote, karakterističnu za Elgarov koncert, u samoj srži s mediteranskom strašću i čvrstoćom. Zanimljiv spoj elegancije djela britanskog skladatelja povezan s temperamentom vatrenog juga bio je pun pogodak te zaradio gromoglasne ovacije. Polo je potvrdio hvaljeno violončelističko umijeće virtuoznom izvedbom prvog stavka suite, zbog čega će mu se zagrebačka publika zasigurno vraćati na svakom gostovanju.
Odgađanje završetka i progresija napetosti u strukturi same simfonije mogle bi se shvatiti i kao težina rastanka orkestra od svog dosadašnjeg šefa dirigenta.
Schumannova „4. simfonija u d-molu, op. 120“ iznjedrila je ono najbolje iz orkestra, prepoznatljivu dramatičnost na koju je nemoguće ostati ravnodušan. Silina emocija, strast, ljubav, romantika, sreća i tuga sve u jednom. Odlučno, čvrsto i samouvjereno, korektno i precizno, na trenutke divlje, no uvijek u potpunosti kontrolirano – SO HRT-a i maestro Dindo osigurali su da se ova posebna večer pamti niz godina. Odgađanje završetka i progresija napetosti u strukturi same simfonije mogle bi se shvatiti i kao težina rastanka orkestra od svog dosadašnjeg šefa dirigenta, čije je međusobno razumijevanje osiguralo mnoštvo vrhunskih glazbenih doživljaja te svakom slušatelju omogućilo potpuno emotivno proživljavanje svake odsvirane note. Dramatičan završetak, snažan je i impresivan kraj jedne predivne priče, koja je uz sve nedaće u samom finalu dobila sretan kraj.
Maestro Dindo ostavio je veliki trag tijekom nekoliko godina rada s ovim orkestrom, postavio visoke standarde koji će se uvijek cijeniti i poštovati. Tko i što nas očekuje u sljedećoj sezoni Majstorskog ciklusa, saznat ćemo uskoro.
Izvor: www.sound-report.com
Autor fotografije: Marija Štilinović/HRT
