Seine - Vreva

Filip Kušter

Seine – Vreva

Kad se piše recenzija za određeni album, volim pomisliti kako kod svakog novinara postoji metodičnost.

Nikad se nisam upustio u pisanje teksta ako barem nisam minimalno dva-tri puta preslušao studijsko izdanje. Čak i nakon dva slušanja smatram da je takvo pisanje impulzivno, što ne mora biti nužno loše, ali ako želimo zagrepsti nešto dublje, potrebno je da album ostane u mislima neko vrijeme pa mu se vratimo i tako još neko kraće razdoblje.

Ponekad nije loše upustiti se u eksperiment čekanja: neka pjesme odleže, s vremenom će se razviti dodatan pogled na cjelovito djelo pa možda uspijemo uhvatiti još jednu iskru kako bismo album odgonetnuli u ruhu u kojem ga prije nismo mogli vidjeti. Uostalom, na albume gledam kao na knjige, s ponešto kraćim rokom za „čitanje“, ali gotovo jednakim djelotvornim učinkom koji slijedi u danima, tjednima, mjesecima i godinama. Niti ćemo svaku knjigu nazvati remek-djelom niti ćemo svaki album zapamtiti, ali kad si nepredvidljiv kao što je to Ivan Ščapec i njegov bend Seine u kojem su Dimitrij Petrović i Vatroslav Živković, teško je ostati nevidljiv; točnije, ako zaista želiš čuti „nešto drukčije“, novi album Vreva spada u niz izdanja koje su ove godine neizbježni.

Živost i elektronika, naspram meditativnih i introspektivnih prošlih izdanja, glavna je odrednica Vreve koja započinje “Iskrom”. Utjecaj ruskog autora Peljevina priznao je i sam Ščapec u jednom intervjuu, a u manje od deset stihova, “Iskra” je atmosferična zavrzlama pogonjena synthevima i vokalno naglašenim riječima ‘zamisli’, ‘pomisli’ i ‘osjeća’.

Otvarajući album ovom pjesmom, Seine nastavlja nikad lakše teći s “Veseli se”, trip-hop komadom koji kao da se nalazi na terminu zračne luke i čeka let za nepoznat smjer u snovitom i jednoličnom ritmu, dovršavajući svoje misteriozno putovanje uz bubnjeve. Tekstopisac Ščapec i glavni vokal Ščapec, iako su ista osoba, imaju dva pola. Onaj koji tekstualno pruža više pitanja nego odgovora, dok zvukom odlazi u neistražena područja u kojima možemo prepoznati osjećaj da tempo pjesme određuje ugođaj teksta. Hoće li upotrebljavati više gitare ili je synth glavno oruđe za napad na slušne receptore (a imali bismo što reći i za podsvjesna stanja), samoironično se kazuje u “Roju” pa će „sva naša pitanja biti odgovorena, a svaki odgovor sumnji će bit podvrgnut“. Posljednjih godina, općenito sagledavajući situaciju u svijetu, za malo toga se možemo čvrsto primiti i reći da je nešto onakvo kakvim se čini. Preispitivanja u glazbenom smislu nikad dosta, a iznenađenja ne nedostaje u “Ratu klasama”.

Iluzije u stvarnosti

Rijetko tko ima sposobnost igrati se riječima onako kako to radi Ščapec. Ritam, zagonetnost, brojalice – iluzije u stvarnosti nižu se jedna za drugom. Prevladava kakofonija i preispitivanje onoga što odnosi zaista donose. I tako se većina ljudi danas složi s poznatom mantrom „tako je kako je“.

Nadam se da u srednjim tridesetima već možemo povezati težinu života s nenadanim događajima. Ništa se ne može planirati, ne možemo znati što donosi novi dan, ma koliko željeli izbjeći beskrajne tamne hodnike. “Okna”, zlokobna metafora života i društva te traganja za smislom/istinom – shvaćaju to svi kojima su „ruke olovke“. Na kraju svi imamo želju za krikom kako bi se dogodio toliko željeni preokret stvarnosti pa da nije sve „uvelo uzalud“. Mračna, lynchovska poezija, rekao bih i kompozicijsko i melodijsko nasljedstvo.

“Gori 2” čuli smo još prošle godine kao drugi singl koji je izašao pred ljetnu sezonu. Pomalo se odmiče od proteklog dijela albuma, usudi se ući u rave i techno vode pa je na neki način i prekretnica za završnicu koju čine tri iznimne pjesme.

Tematski, čime se Seine već bavio u prošlosti jest ” Plagijat”. Sad se ponovno reinterpretira u jednom elektroepitafu, u posljednjoj trećini nabijen basovima i synthovima, ne pružajući više stihove poput „nije krađa nego zastara“, već pokapajući stare forme nauštrb novog sagledavanja i mogućnosti kontroliranog kaosa u zvučnom svemiru.

Jedni od najljepših stihova

Volik kad se tijekom preslušavanja aktivno slušanje digne na još višu razinu. Tad većinom imam običaj zaustaviti jednu pjesmu koja posebno dirne moždane vijuge, razgiba ih pa mogu zastati i reći samom sebi: „Ovo ćemo preslušati još jednom bez nekog posebnog motiva.“ Od kad se čuje Ščapecov falseto „posljednja postaja“, u pretposljednjoj “PostajiV, postapokaliptični i pomalo cyber(post)punk prizvuk navodi vas i na sve dobro i sve loše što vam se može ili možda već jest dogodilo. Nekako mi se tu pojavio i sentiment s Eineovog nastupa prije Ikine promocije u Močvari još početkom travnja. Apokalipsa svuda oko nas.

Ostati ili otići – mislili ste da imamo odgovore u posljednjoj pjesmi nazvanoj “Seoba”? Iako se Seine poprilično raspištoljio količinom stihova, monotonija života ne prestaje biti inspiracija u zvuku koji se uz već tradicionalne Seine instrumente provodi kroz akustičnu gitaru. „Uzalud riječima praviš cestu, mjesto broda, mjesto splava“ mogli bismo uzeti kao jedne od najljepših stihova koje nam je Seine proizveo, ujedno nam dajući kritiku nas samih – volimo maštati i govoriti o promjenama, a što na kraju od toga zaista napravimo? Rijetko što poduzimamo, znajući da ne možemo pobjeći od sebe samih, a kamoli od mjesta/bliskih/drugih. Vreva završava „vrevom“.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli ТИРКИЗ (@t.i.r.k.i.z)

Najviše što se može cijeniti u ovakvom izričaju je neopterećenost, originalnost i potpuna predanost sebi. Znamo o kome se radi – nakon tri albuma (Sno sna, 22, Naizust) s prepoznatljivim stilom, pjevanjem, instrumentima i tekstovima, Seine se drži svoje poetike (samo po sebi, to je ogromna stvar), artikulira je drukčije, ali prosudba je uvijek na slušatelju. Što će čuti i što želimo čuti? Na kraju ne moramo biti u pravu sa svojom interpretacijom, ali i u tome je stvar – otkriće je za svakog nešto drugo.