Srđan Bulat: Stoljeće hrvatske glazbe za gitaru

Koncertni nastupi ovog glazbenika ritualna su slavljenja glazbe kao umjetnosti i muziciranja kao umijeća. Instrument shvaća kao medij kroz koji posreduje svoj nutarnji svijet. Glazbom kao takvom. Bez ičega izvanjskoga što bi kao suvišak narušilo suštinu glazbom doživljenoga. Kao u monodrami, ogoljen je pred publikom, sâm s instrumentom u rukama, sučelice očima koje ga promatraju i ušima koje upijaju.

Njegovo muziciranje, međutim, nije monolog jer na više razina on kontinuirano uspostavlja dijalog. Jedna od tih razina jest komunikacija s publikom tijekom koncertnog nastupa. Odmjerena i nenametljiva, poput ruke blago pružene da slušatelja povede na put prisnijeg razumijevanja onoga što mu glazbenik i glazba nude. Svaki je glazbenik pri solističkom nastupu izložen na pozornici, no priroda zvuka ovoga instrumenta čini glazbenikovu pojavnost još transparentnijom.

Na ovakvo putovanje kroz svijet glazbe gitarist Srđan Bulat poveo je publiku na jednome solističkom recitalu održanom prije nešto više od godinu dana, na gostovanju u Slavonskom Brodu. Slušajući njegovo najnovije diskografsko izdanje, kao da iste misli možemo nanovo primijeniti. Riječ je o CD izdanju Stoljeće hrvatske glazbe za gitaru, koje je Srđan Bulat snimio i objavio 2025. godine pod etiketom Nota Bene, a glazbeni je producent, tonski snimatelj i urednik izdanja Mladen Malek.

Intimna svjedočanstva

Na početku popratnog teksta knjižice izdanja, koji potpisuje sâm glazbenik, napisano je: „Ovaj je album inspiriran mojim specijalističkim poslijediplomskim studijem na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojemu sam se bavio koncertnim djelima suvremenih hrvatskih skladatelja za gitaru. Riječ je o iznimno vrijednoj, ali i nedovoljno poznatoj literaturi koja predstavlja presjek koncertne glazbe za gitaru u razdoblju od početka 20. do početka 21. stoljeća, nedvojbeno na svjetskoj razini najvećih postignuća nastalih u tom razdoblju.“ Iako naslov Stoljeće hrvatske glazbe za gitaru sugerira obuhvatnost koju je vrlo teško postići jednim diskografskim izdanjem, u popratnom tekstu knjižice izdanja otkrivaju se pravi razlozi Bulatova odabira.

Svaki autor, pa čak i svaka skladba, intimna su svjedočanstva dugogodišnjeg iskustva stasanja Srđana Bulata kao gitarista, interpreta, a napose kao glazbenika. S glazbom je Slavka Fumića odrastao, ona je obilježila većinu njegova glazbenog obrazovanja. Stoga je Fumiću odlučio dati počasno mjesto otvaranja albuma, i to triptihom minijatura Nocturno, Mazurka i Mala melodija.

Miroslava Miletića osobno je poznavao i mnoge je sate proveo u razgovorima sa skladateljem. Tema tih razgovora bila je i Miletićeva Međimurska suita koja se sada našla na ovome izdanju. Kao i za mnoge druge instrumente, Boris Papandopulo skladao je nekoliko antologijskih djela za gitaru. Srđan Bulat odabrao je snimiti Dodekafonsku studiju, koja je bila jedno od izvorišta nadahnuća za njegovu, vlastitu autorsku skladbu Dodekafonsku meditaciju, kojom završava album.

Poticaj za autorsko propitivanje dodekafonije došlo je Srđanu Bulatu i od Berislava Šipuša, i to više posredno, kao rezultat pozitivnih iskustava slušanja kolegija suvremene glazbe tijekom studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Stoga je i Berislav Šipuš zastupljen na ovome albumu, skladbom Una fantasia… quasi una sequenza, koju je napisao za Bulata, a glazbenik ju je praizveo 2018. godine na Osorskim glazbenim večerima.

Središnje mjesto na albumu pripalo je opsežnoj trostavačnoj Sonati za gitaru Zorana Juranića. Ona, smatra Bulat, sintetizira sve tendencije s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće. Pritom Srđan Bulat osjeća potrebu snimanjem i objavom na ovome albumu odati priznanje djelu koje smatra važnim stupom suvremenoga gitarističkog repertoara.

Važno je dodati da je sve skladbe na ovome albumu Bulat snimio svirajući na sedmerožičanoj gitari Želimira Severa, s kojim je surađivao i na svom prethodnom studijskom albumu Timeless Soundscapes.

Poziv na slušanje

Ne događa se često da vam se, kao slušatelju, s prvim taktovima albuma otvara svijet koji s nestrpljenjem želite nastaviti otkrivati. Upravo takav je početak ovoga albuma koji se pretvara u minuciozno osmišljeno putovanje zvukovnim perspektivama, interpretativnim vizijama i skladateljskim izričajima. Već s prvim akordom, svijetlim, prozračnim, u arpeggiu, s jednostavno ritmiziranim tercnim pomakom u sopranskoj dionici koji čini motivsku klicu melodije, zatim sljedećim čija sopranska terca sekventno silazi, iz kojih potom proizlazi fraziranje ka obliku glazbene rečenice – kao da su se polagano odškrinula vrata iza kojih vas nešto mami da pružite ruku, širom ih otvorite i zakoračite unutra.

Nimalo slučajno odabrana, skladba koja poziva slušatelja da joj se pridruži jest Nocturno Slavka Fumića. Smatrajući Fumićev opus „glavnim tematskim materijalom“ ovoga albuma Srđan Bulat odlučio je odati mu počast davši mu prednost otvaranja. Bila je to potpuno ispravna odluka jer se pokazalo da cjelokupan tijek skladbi na albumu slijedi jasan dramaturški razvoj. Nocturno je Bulat združio s Mazurkom i Malom melodijom, kreirajući svojim odabirom triptih romantičarskih minijatura. Karakterno i trajanjem združio ih je u novu trostavačnu cjelinu u kojoj je svojom svirkom posebno istaknuo ljepotu melodioznosti Fumićevih glazbenih misli.

Osobito je to primjetno u vođenju linija, primjerice basove dionice u središnjem dijelu Nocturna ili vodeće melodijske dionice u glavnoj temi Male melodije. Stilski su ove minijature jednostavne, no Srđan Bulat u njima nalazi čitavo bogatstvo izražajnih mogućnosti. Melodijska komponenta u prvom mu je planu, ali s jednakom pažnjom vodi računa o harmonijskim bojama u koje melodije uranjaju te o bogatstvu artikulacije i dinamičkog razvoja.

Iz završetka Male melodije posve logično izrasta gotovo pripovjedni početak sljedeće skladbe. Izražajnost i karakternost Bulat nastavlja istraživati u Međimurskoj suiti Miroslava Miletića, čija su četiri kontrastna stavka prožeta skladateljevim referencama na tradicijsku glazbu toga podneblja. Te reference on vješto zaogrne ritamsko-metarskim igrama, akcentuacijom, plesnim karakterom, intervalskom ili motivskom zaigranošću, kojima obiluju brzi stavci (drugi i četvrti).

Bulat vješto koristi taj prostor da pokaže šarolikost gitarskih tehnika. No međimurske prepoznatljivosti ne bi bilo bez melankoličnih momenata koji prožimaju polagane stavke (prvi i treći). Kada skladatelj u prvome pripovjednom stavku traži suzdržanost, interpret odgovara dajući dodatnu mekoću. Kada u drugome stavku glazbeno tkivo traži pokretljivost i energičnost, interpret u potpunosti postiže traženi kontrastni karakter.

Glazba Borisa Papandopula, bez obzira na vrstu, instrumentarij i namjenu, uvijek odiše osobitom energičnošću, gotovo „papandopulovski“ prepoznatljivom. Njegovoj Dodekafonskoj studiji Bulat pristupa s traženom preciznosti, postižući potpunu lepršavost unutar strukture koja je tehnički prilično nemilosrdna prema gitaristu. S druge strane, zahtjevnost je zaogrnuta zaigranošću u čemu vrstan gitarist poput Srđana Bulata ne može ništa drugo nego interpretacijski uživati. A onda, nakon istraživačkog putovanja dodekafonskim mogućnostima, koje skladatelj doduše prilagođava vlastitu senzibilitetu, Studija završi posve neočekivano – durskim toničkim kvintakordom.

Sonata za gitaru Zorana Juranića svjedoči o skladatelju koji izvrsno poznaje mogućnosti gitare, ali i povijest muziciranja na ovome instrumentu. Njegova trostavačna sonata oslanja se na vrlo jasnu prošlost upisanu u pojmove preludija, scherza i ciaccone (po kojima stavci nose nazive). No u Juranićevu djelu oplemenjeni su novim izričajnim mogućnostima i novim zvukom.

Srđan Bulat vrlo je pažljiv prema Juranićevu spajanju prošlosti i sadašnjosti. Tematski, tehnički i izvođački skladatelj je napisao kompleksno djelo, uvijek imajući u vidu proširenu tonalitetnost kao uporište, brigu za melodijski razvoj i tretman akordike te primjerenost duhu gitare kao instrumenta. Preludij nosi svečanost uvoda, Scherzo zadržava umjerenost u izrazu, a Ciaccona, nakon varijacijske igre, završava posve ogoljenim dvama akordima koji su opisali stoljeća povijesti glazbe – to su dominantna i tonička funkcija, a nakon njih, u nestajućem pianu, samo dva njihova temeljna tona u nestajućem zvuku.

Interpret kao skladatelj

Perspektive suvremenoga glazbenog jezika na gitari Srđan Bulat nastavio je širiti skladbom nastalom upravo za njega. Una fantasia… quasi una sequenza Berislava Šipuša otvorila je svijet modernosti, ali, kao i Bulatovu svirku, Šipušev autorski izraz nikada ne napušta karakteristika koja se pokazuje kao presudna u izvedbama i snimkama na cjelokupnom izdanju – melodioznost. No u ovoj skladbi melodioznost je potrebno iznaći i konstruirati iz tonskog minimalizma kojim Šipuš započinje skladbu.

Kako melodijska misao postaje sve prisutnija, Bulat joj dodaje sve više izražajnosti, pažljivo oblikujući misaone fraze, vješto primjenjujući različite artikulacijske posebnosti koje znatno utječu na boju tona, gradeći dramaturški tijek skladbe prema arpeđiranim akordima, a potom se ponovno vraćajući u melodijsku zalihost, da bi skladba završila u gotovo nečujnim flažoletima, tako da slušatelj nije u potpunosti siguran gdje je točno kraj. A on se, pak, krije u tišini.

Tišina je jedan od glavnih gradbenih elemenata Šipuševe skladbe. Iz tišine nastaje misao, u tišini nestaje, međutim jednako su važne i sve one tišine između, kojima skladatelj i interpret daju veliku pozornost. Zato Srđan Bulat u programskoj knjižici ističe da je Šipuševa skladba „primjerenija koncertnom kontekstu u kojemu se najljepše očituju sve njene osobitosti“.

I za kraj… dodekafonija za gitaru – zašto ne? Tehnika je to koja intelektualno intrigira onoga koji je želi primijeniti kao sredstvo stvaralaštva. Posljednjom skladbom na izdanju Stoljeće hrvatske glazbe za gitaru Srđan Bulat pokazuje se ne samo kao interpret, već i kao skladatelj za vlastiti instrument. Dodekafonska meditacija može se shvatiti kao odgovor Papandopulovoj Dodekafonskoj studiji, pri čemu se dvije skladbe okreću dvama posve drukčijim karakterima.

Nije neobično da Bulatova Meditacija dolazi kao posljednja na albumu, nakon Šipuševa djela s kojim dijeli određene kompozicijske srodnosti. Oblikovana je kao lûk koji počinje i završava fragmentirano, u tihoj dinamici, tretirajući ton ili suzvuk kao boju, što donosi kao posljedicu svojevrstan meditativni karakter. Zvučnost je, pak, okružena tišinom iz koje boje izrastaju, ali u koju i uranjaju na završetku skladbe. Središnji dio donosi dinamičniji razvoj glazbenog materijala, pri čemu je Bulatu izrazito važna harmonijska komponenta.

Koliko u ovoj skladbi možemo čuti dodekafonsku osnovu, upitno je. No upravo to jest kvaliteta Bulatove skladbe, koja je nadišla šturi tehnički princip i izdigla se u istinsko muzikalno djelo. Izvođač je istovremeno produžena ruka skladatelja i autor interpretacije djela. Ono što Srđana Bulata izdvaja nepogrešiv je osjećaj za mjeru, ravnotežu među ovim suprotnim stranama. Zato je lijepo dopustiti mu da vas povede na putovanje zvukovnim predjelima hrvatske glazbe za gitaru. Iz vlastite intimne vizure.