ususret velikom koncertu na Šalati
Darko Rundek: „Muzika je za ljude, nije za mene, moj instrument i snimalicu“
Darko Rundek ovog srpnja na zagrebačkoj Šalati okuplja glazbenike s kojima godinama stvara, surađuje i nastupa, omogućujući brojnim ljubiteljima njegove glazbe koji su možda propustili prethodne koncerte, održane u intimnijim prostorima manjih klubova, uživanje u velikom koncertu na otvorenom.
Osim autorskog, glazbeničkog i improvizatorskog rada u području glazbe, Rundek je često angažiran i oko pitanja koja se tiču okoliša, životinja, očuvanja prirode i osvještavanja javnosti o problemima na koje se zajedničkim snagama može utjecati. O tim temama govori zajedno sa svojom suprugom te suradnicom i na ovom velikom koncertu, ali i aktivističkom suborkinjom, redateljicom Sandom Hržić.
O nastanku novog repertoara, oživljavanju zapostavljenih pjesama s ranih albuma te njihovim reizdanjima, kao i o suradnjama, odabiru pjesama za koncerte te doživljaju vlastite glazbe u ruhu big banda, govori u svome zagrebačkom domu, ususret Zelenoj Šalati.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Povod našem razgovoru Vaš je koncert na Šalati, 11. srpnja. Jeste li posebno vezani baš za taj koncertni prostor, za Šalatu, i koliko prostor određuje pripreme za koncert, ovaj i bilo koji?
Uz Šalatu imam friško sjećanje na gostovanje na koncertu Pipsa. Tad sam pjevao dvije pjesme s Ripperom. A glavno sjećanje na Šalatu mi je vezano uz koncertni „revival” Haustora, 1996. Moćno je bilo. Taj je koncert snimala televizija, mislim da ga se može naći na YouTubeu. Tad smo valjda, kao Haustor, najbolje ikad svirali.
Bili smo Sanda i ja na koncertu A Perfect Circle. Išli smo pogledati, da se malo podsjetimo kako to izgleda. Sanda će se baviti – kao i na nedavnim koncertima u Beogradu – video screenom, svjetlom i postavljanjem na scenu. Prepao sam se kako je to ogromno. Bili smo na tribinama koje su preko puta scene i nama je izgledalo kao da tu stane, ne znam, osam hiljada ljudi. A govori se o nekih tri, četiri hiljade.
Uglavnom, veliko je i naravno da zahtijeva drukčiju pripremu nego koncert u nekoj maloj dvorani. Mi smo se za te velike koncerte pripremali prije koncerata u Luci Beograd početkom lipnja, izvukli iz toga neke pouke. Iza nas je i koncert u Rijeci, također u proširenom sastavu, a prije Zagreba još smo u Prijedoru, također na velikoj sceni, tako da bismo već trebali biti „doma“ u tom formatu.
Zelena Šalata
U Beogradu su to bili koncerti Uz reku...
Da, Uz reku za reke. Tamo je bilo oko 5,000 ljudi. Mislim da su dimenzije slične, tako da smo prve korake u pripremi za Šalatu napravili preko ta dva koncerta. Priprema je bio i koncert u Novom Sadu prošle godine, kad su se zapravo Sanda i video ekipa koja će biti i na Šalati prvi put povezali i započeli suradnju.
„Povod koncertu je obljetnica, 41 godina od izlaska albuma Bolero. Ekipa s Bolera, a to su Zexa i Capri, pridružila se Ekipi – bendu. Sad je to slavljenje jedne „špičaste” obljetnice. Ali postoji još jedan nivo sadržaja [koncerta na Šalati],“ dodaje Sanda Hržić.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Da, u Beogradu smo išli na tu prisutnost rijeke, kao motiv, da to povežemo s angažmanom za zaštitu prirode u koji smo se uključili. A u Zagrebu nastupamo na Šalati i to „šalata” me povezalo uz zelenu šalatu, paradajz-šalatu, grah-šalatu, krumpir-šalatu itd. – odlučili smo da to bude povezano s hranom.
Nije riječ samo o općenitom poticanju na „zeleno”, već je poruka konkretna?
Ondje je bio slogan „Uz reku za reke”; a ovdje je slogan „Zelena Šalata – za svijet bez šnicla”.
Je li plan da svaki Vaš koncert ima dodatnu, izvanglazbenu poruku, kao Zelena Šalata? Ili odlučujete o tome od koncerta do koncerta?
Ideja je da ti megakoncerti imaju i dodatnu poruku.
Sanda pojašnjava: „Ali i Una kvartet bio je vezan za borbu za Vrelo Une, što nije bio megakoncert [na prosvjedu protiv izgradnje mini hidroelektrane, op. a.]. Postoji elegantna mjera da ovo ne bude neka vrsta proklamiranja, ali da bude o vezi čovjeka i prirode, koja se srozava strašno. I čini mi se da možda ljudi nekad i čuju da je većina kukaca nestala, većina ptica, većina leptira, ali emocionalno to uopće ne doživljavaju, jer to nije dio njihove svakodnevne brige i pažnje“ te dodaje: „Svatko može nešto učiniti. U ovom je slučaju tema vezana za hranu, a tu svatko može nešto učiniti. Svaki dan jedemo.“
Uz temu, kojoj ćemo se još vratiti, pripremate, dakle, video- i scenski dio. A s muzičke strane? S jedne strane, muzički je sadržaj obljetnica Bolera i sudjelovanje glazbenika iz Haustora, a s druge strane, kakva je zvukovna prilagodba novom prostoru?
Sadržajno-muzički, imamo sastav koji je u Beogradu najavljen kao Rundek, Haustor i Ekipa, a u Zagrebu je samo kao Rundek i Ekipa, ali se na fotkama vide i Zexa i Capri. S njima smo već u Tvornici slavili 40 godina od Bolera pa se to nastavilo i razvilo. Imamo sadržaj koji je vezan uz Haustor s druga dva albuma, ali će biti i pjesama s Ekipinog Brisanog prostora.
Doći će još Marko Marić koji je bio gost i u Studentskom centru, na Tajnom gradu, kao gitarist, solist. Imamo novu pjesmu u kojoj i on sudjeluje. To je što se tiče izbora materijala, a što se tiče svirke, fuzija sa Zexom i Caprijem donijela je novu energiju, boje i atmosfere.
Stalni, osnovni sastav je Ekipa, u kojoj su..?
Ana Kovačić, Miro Manojlović, Igor Pavlica. Roko Crnić, Silvio Bočić, a uz njih nastupaju Capri, Zexa, Marko Marić.
Rundek i Ekipa u KSET-u / Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kako danas gledate na taj album Bolero, nakon više desetljeća, s reizdanjem, i kako na sebe iz toga razdoblja?
Mogu reći da su mi to jako lijepe pjesme, ali mi je album nekak’ pretvrdo isproduciran. Kad smo radili reizdanje, onda sam zajedno s Goranom Martincem, koji je radio remastering, tražio načine da ga… malo umekšamo, jer u to vrijeme se ritam-sekcija producirala kao da zabijaš čavle: svaki doboš, bas-bubanj, bum, bum, bum…
Unatoč tome, na Boleru ima puno zanimljive muzike proizašle iz suradnje sa Zexom i Caprijem i pjesama koje, čini mi se, i dalje zvuče aktualno i intrigantno. U najmanju ruku, i nakon stotina izvođenja u raznim sastavima, njihova mi je interpretacija uzbudljiva, sadržajna i izazovna.
Volio bih da ljudi obrate pažnju na to da mnoge pjesme, ne govorim sad više samo o Boleru, zvuče bolje live. Jednostavno zbog toga što, kad snimaš album, po pravilima show businessa, ti izmisliš pjesmu, napraviš probe, dođeš u studio, to snimiš i ta pjesma, većina pjesama, publiku nije vidjela. I tek poslije, u promociji albuma, kad to pet-šest puta izvedeš na koncertu, vidiš da nekad tempo ili nešto dinamički, strukturalno, la-la-la… u toj pjesmi ne stoji, ali već je kasno – pjesma je objavljena. I nju će, kad tebe više ne bude, ljudi slušati prvenstveno u toj, studijskoj verziji koja se smatra referentnom, a ne u verziji koja je sazrela kroz kontakt s publikom.
Volio bih da ljudi obrate pažnju na to da mnoge pjesme zvuče bolje live
Tako da mislim da su moje pjesme još poslije sazrijevale kroz kontakt s publikom i dobar dio njih pojavio se na live albumima, uključujući i jedan koji je friško izašao i zove se Rundek i Ekipa – Uživo u Domu omladine Beograda 18.12.2024. To je dvostruki vinil, a ima ga i na streamingu.
U doba snimanja Bolera tehnički su uvjeti u studijima bili drukčiji nego danas?
Tehnički su uvjeti bili odlični. Snimali smo kod Smoleca, u tom času je to bio vjerojatno najbolji studio u ovom dijelu Europe i stvarno smo mogli, studijski, što smo htjeli. Nismo bili ograničeni. Mislim, moderna tehnologija je dobra za razna „kemijanja” sa zvukom, ali za dobro snimanje akustične muzike nije niš’ bolja. Dapače, dobar dio suvremene digitalne audio tehnologije upinje se rekreirati „magiju” analogne snimke.
Dobar dio suvremene digitalne audio tehnologije upinje se rekreirati „magiju” analogne snimke
Ovaj je koncert obilježen reizdanjem, što zacijelo uvjetuje set-listu. Kako inače slažete popis pjesama za nastupe, postoji li pritisak (izvana ili iznutra), da se uvijek kombiniraju stare i nove pjesme i da među njima postoji balans? Slušate li prijedloge publike i kažete li ponekad: OK, sad ćemo izvući neku koju fakat nikad ne sviramo, zato da napravimo promjenu?
To nije jednostavno. U principu, kad razmišljamo o tome, tu su hiljade kombinacija.
Foto: Sanda Hržić
Ali ja ne polazim od toga je li nešto od Haustora, je li otprije ili kasnija pjesma, nego polazim od pjesama samih, kako se one jedna prema drugoj odnose, a nekad lijepo stoje zajedno neka novija i neka starija.
Obično je išlo tak: kad su se albumi izdavali svake dvije godine, u principu, onda bi promotivna turneja albuma sadržavala cijeli album ili većinu tog novog albuma, plus još nekoliko pjesama koje publika najviše voli čuti i osjećala bi se zakinuto da ih nije čula. Onda bi sljedeće godine išao best of koji bi uključivao, ne znam, dvije-tri pjesme s novog albuma plus neki izbor najboljeg od prethodnog opusa.
Zadnjih godina, kad rjeđe izdajem albume, umjesto tih pjesama s novog albuma dolaze one pjesme koje su prošle ispod radara na starim albumima, lijepe pjesme koje su iz raznih razloga ostale u sjeni, tako da se zapravo repertoar stalno obnavlja. Ako ne novim albumom, onda ovim pjesmama iz sjene s prethodnih albuma.
Zadnjih godina na popis dolaze one pjesme koje su prošle ispod radara na starim albumima, tako da se zapravo repertoar stalno obnavlja
Samo još kao cveba, uvijek smo kuburili s ovim „napucanim” stvarima. Radiš koncert, to je kao da pišeš simfoniju, moraš imati nešto sporije pa brže, neku dinamiku cjeline. I uvijek smo imali veliki izbor pjesama koje su mirnije i sporije, a manji izbor pjesama koje su forte-fortissimo, tako da smo u zoni ovih dinamički jačih i bržih pjesama puno češće svirali iste pjesme, a u zoni ovih koje su mirnije bila je veća promjenjivost.
Kako na koncertni repertoar utječe tip sastava s kojim nastupate? Jer često u istom razdoblju, naizmjence, nastupate u raznim formacijama: s triom, kvartetom..
Ovaj čas, na cesti su i duo, s Anom Kovačić, i dva kvarteta u kojima je brass linija ista, znači – Igor i Ana. Njih dvoje i ja smo stalni u kvartetu, a mijenja se četvrti član, ponekad je to Silvio Bočić, bubnjar koji ponekad svira bas-gitaru, pa se to onda zove Eko kvartet, a zapravo mislim da sad samo objavljujemo da nastupa Rundek Kvartet pa kad ljudi dođu, vide tko je u kvartetu.
Ponekad je četvrti član kvarteta Miro Manojlović koji svira udaraljke i vibrafon. I to onda isto utječe na repertoar i uopće na ugođaj koncerta. Kad su neki, recimo, više arty eventi gdje je publika pažljivija i sjedi itd., onda idemo s Mirekom, a kad je događaj više tip pučke veselice, onda idemo s bubnjarom.
I sad je tu još, naravno, Ekipa, nas šestero, a onda još i Ekipa plus Haustor, što se u Zagrebu tako ne zove jer je u Hrvatskoj IDM Music zaštitio ime Haustor pa ga ne smijemo koristiti.
Prije nekoliko godina imali ste i nastupe s drukčijim sastavom – s Jazz orkestrom HRT-a. Kako je bilo raditi s njima, ali i čuti svoje pjesme u drugim verzijama?
Bilo je zanimljivo. Mogu reći da su se aranžeri potrudili. Po pet pjesama su napravili Luka Žužić i Miron Hauser, dvije pjesme aranžirao je Mak Murtić. To je band svirao s puno angažmana, veselja, nekako smo kliknuli. Tako da su koncerti bili mahom vrlo živi, puni energije.
Zanimljivo je i da su te iste aranžmane svirali i skopski orkestar [Nacionalni jazz orkestar] i beogradski [Big Band RTS-a], uskoro će i Novosadski Big Band. I s tim istim aranžmanima je tamo bio drukčiji feeling. Osobito u Skopju to manje štreberski sviraju, muzikantski, i to je isto bilo jako interesantno.
„Interesantno je što, kad nastupa s jazz orkestrom, nema gitaru, još cijela ta obleka kao da je Frank Sinatra, kao da postane neki drugi lik. Kao da to više nije Darko Rundek koji nosi pjesme, nego nema gitaru i nema toga da on određuje početke, krajeve. Sasvim je drukčiji osjećaj muzički, ja mislim, kad je on u ulozi pjevača svojih pjesama nego kad je u ulozi vodiča,” komentira Sanda.
To je i svojevrstan gubitak kontrole, možda poučan?
Da, ugodan i poučan. Umjesto da ja ljudima zadajem početak, ja sad gledam kad će mi dirigent odbrojati, dati mi upad i tako dalje. Ne znam upade, jer su se dužine nekih dijelova pjesama promijenile s tim novim aranžmanima. Zapravo mi je to jako udobno, moram reći. I to da nisam stalno vezan uz gitaru, da se mogu kretati. Nisam od onih kojima je neugodno na sceni, da ne bi znali kaj bi s rukama. Ja čak volim „izvađati“ nekaj sa sobom na sceni.
Koreografski?
Pa nije baš koreografski, ali, recimo – improvizatorski plesno.
Uz improvizatorski ples imam šlagvort za pitanje o improvizatorskom muziciranju. Znam da povremeno sudjelujete na impro-sessionima, obično na bas-gitari. Što Vam to donosi, je li povratak korijenima, traženje za drukčijim zvukom i muziciranjem?
Tu se uvijek sjetim Nigela Osbornea, kompozitora s kojim sam surađivao na Brijunima na predstavama Teatra Ulysses. On je klasični kompozitor, koji je ujedno surađivao s nekoliko velikih rock bendova. Neobičan, zanimljiv čovjek i muzički vrlo kompetentan. Vodili smo ga na koncert Cul-de-saca u &TD-u, pitao sam ga kako mu je to bilo i rekao je: „Za mene je to jedina muzika.“
To bih i ja na neki način mogao reći. Kad uđem u taj svijet potpuno improvizirane muzike, mislim da je to stvarno muzika na samom svom izvoru i to mi je super.
Spomenimo i da impro-scenu u Zagrebu i šire velikim dijelom održava baš [Damir Prica Kafka] Capri, ciklusom i festivalom Impronedjeljak. A on nastupa i na koncertu na Šalati.
Da, da i uključio je međunarodnu zajednicu impro-scene. Sad dovodi i bendove izvana, što prije nije radio. Meni je draže kad ljudi samo dođu svirati i improvizirati, u ad hoc formacijama.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Angažiranost u glazbi
Da se vratimo na koncert Zelena Šalata i na angažiranost u glazbi: nakon duljeg iskustva i niza angažiranih projekata, što biste danas rekli, koliko se može postići koncertima s porukom, koliko se može napraviti na izgradnji svijesti kod publike? Pretpostavljam da ste htjeli iskoristiti situaciju u kojoj se ljudima obraća poznati glazbenik pa će oni obratiti pažnju i poslušati „što kaže taj Rundek”. Imate li dojam da se svijest publike o tim temama mijenja, ide li to sporo?
Darko: Moji su dojmovi zapravo da ne znam koliko je ljudi promijenilo svakodnevne navike, ali stvarno mi puno ljudi dolazi zahvaliti ili da izraze poštovanje odnosno podršku u odnosu na taj angažman, skoro više nego za muziku. Ne generalno više, ali očito je važan dio percepcije onog kaj mi predstavljamo baš to.
Muziku možda uzimaju zdravo za gotovo.
Sanda: Recimo, u Beogradu, mimo toga što su tamo svi ti prosvjedi protiv vlasti – znači, politički je aspekt vrlo prisutan – postoji i snažan pokret vezan za prirodu. Darko je u Luku Beograd doveo i temu Homolja. Homolje je divlji kraj gdje su Kanađani počeli tražiti, valjda, zlato ili ne znam što, uglavnom počeli su bušiti, kao i Kinezi koji već „posjeduju“ Bor. I tamo se jedan broj ljudi pobunio. Na koncertu je s njima svirao i jedan frulaš s Homolja.
Darko: Da, nije bilo samo za rijeke, nego i za jedan dio divljine koji će se uskoro, ako tamo nađu što traže, isto tako jako zagaditi, jer sve to rudarenje za sobom povlači puno kemije te iscrpljivanje i trovanje vode. U svakom slučaju, uništavanje velike stare divljine.
Sanda: A ovdje kod nas, s ‘pilićarnicima’ i s data-centrom, isto će nestajati vode. Ljudi moraju biti svjesni da odlazi život, bez pitke vode, iscrpljivanjem zemlje i trovanjem zraka. Nekako to mora doprijeti do ljudi.
Možda imaju osjećaj da smo više zaštićeni zato što smo unutar Europske unije, da će propisi odraditi svoje.
Darko: A u Legradu se gradi na 35 metara od granice „europski” zaštićenog područja.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Sanda: Mislim, već je 17 megafarmi palo. Pravno. Od 24. Odnosno, oni su se povukli. Ali to je zato što je bio veliki pritisak. Prema tome, neophodno je da to uđe u javnu sferu, a čini mi se da je to kroz muziku vrlo rijetko. Ja ne mogu shvatiti, a vi mi recite zašto se umjetnici ne angažiraju za život više, na sceni.
Stare navike, možda…? Vidjela sam da ste neki dan videom pozvali i na prosvjed protiv rušenja lipa u Karlovcu. Takvi pozivi znače dodatnu aktivnost – angažiranje na društvenim mrežama, snimanje materijala i objavljivanje, „savladavanje algoritma” kako bi objave bile vidljive. Kako to organizirate, kako birate teme?
Darko: Sad to sve uzima maha, da.
Sanda: I lipe neće biti srušene, dakle, to je primjer kad je prosvjed imao efekta. Zaustavljen je projekt i ponovno se procjenjuje ima li to smisla.
Darko: Sve više se ljudi javljaju. I morat ćemo napraviti selekciju. Kad bismo samo uzeli kartu Hrvatske pa vidjeli na koliko mjesta se takve stvari događaju, čovjek bi se samo time mogao baviti. I da, još to, kako nagovoriti algoritam da gurne baš tu objavu…
Spominjali smo ekološki aktivizam, ali dotakli ste se i političkog: na koncertu u Studentskom centru u Zagrebu prošle godine dio je bio posvećen studentima u Srbiji [Novčić za sreću]. Pratite li i dalje što ondje rade studenti i kako Vam se to čini danas? Kako biste usporedili atmosferu prosvjeda i aktivizam novih generacija u Srbiji, u kojoj ste često, i u Hrvatskoj?
Darko: Ono u Srbiji je meni djelovalo kao pravo čudo. Čovjek ne bi očekivao, jer studentski pokret se davno ispuhao. Nešto što je prije 40, 50 godina – to je već sva sila godina – bilo značajna sila u društvu, sad je potpuno okopnilo. Drugo, ljudi su danas vezani na društvene mreže što ih smrvljuje socijalno pa ne bi čovjek očekivao da su toliki mogu fizički okupiti.
Sanda: „Smrvljuje”, to si baš dobro rekao. A i to da nema nasilja je čudo, da je tako nježno i inteligentno.
Darko: I da je sve to tako striktno i mudro, izbjegavaju svako nasilje, baziraju se na tome da se ne svrstavaju lijevo ili desno, ni u koju od politički zadanih struja, inzistiraju na nekim vrijednostima koji su iskonski ljudske, da povezuju generacije…
Sanda: Mislim da su premalo svjesni prirode. Mislim da postoji jedan generalni, civilizacijski, metafizički problem zapadne civilizacije koji se sad jako ubrzao, to odvajanje čovjeka od prirode. I u Srbiji postoji sva ta nježnost i gotovo poetičnost pristupa studenata i ta tišina, stajanja na raskršću, ali nedostaje duboka zapitanost o promjeni koja nije samo političkog tipa.
Sanda Hržić i Darko Rundek/press
Vjerojatno pri organizaciji prosvjeda postoji pritisak fokusa na jednu temu, da se pažnja ne bi raspršila.
Darko: To je stvarno moćno bilo, ona tišina na prosvjedu.
Ali moramo spomenuti i litij, borbu protiv rudnika litija u Srbiji koja, barem deklarativno, nije bila politički motivirana, nego idejom da se jedan kraj očuva od zagađenja. U Hrvatskoj toga prije nije bilo, ali prosvjed protiv megafarme nadišao je sva moja očekivanja.
Sanda: Uspjeh prosvjeda protiv megafarme bio je u tome što se uključilo puno različitih udruga. To je zagađenje nezamislivih razmjera. A to nije još skroz gotovo. A data-centar [čija je izgradnja najavljena u Topuskom, op. a.] posebna je priča u odnosu na podzemne vode i uopće na vode.
Tu je riječ o borbi protiv globalnih, najvećih korporacija.
Darko: Da, da. Mislim da je puno veći ulog u borbi protiv iskapanja litija, nego što je u ovoj protiv megafarmi, a mislim da je data-centar još rang više, teže pobjediv. Kao kad je bio prosvjed protiv Terminala na Krku pa su ih šikanirali, policija, a malo ih je bilo. Pitanje je čiji je kapital, čija politička i vojna moć.
View this post on Instagram
A sve ekološke teme brzo nestanu čim se govori o nekom novom ratu, recimo…
Sanda: Roko [Crnić] i ja smo prije koncerta pričali o pjesmi ”Ay Carmela’’ i govorio je da mu se čini, kao što i ja mislim, da je to pjesma gubitnika. „Ne mogu nam bombe ništa… (…) Gdje se ova pjesma čuje, tamo srce pobjeđuje…” – on će poginuti. Dakle, to nije ratnička pjesma.
To je revolucionarna pjesma, gubitnika Španjolskog građanskog rata. Ali baš kad je cijela publika u Srbiji nježno pjeva, jer su te pjesme prisutne u prosvjedima, to dobiva jednu dimenziju koja nije rušilačka. A čini mi se da je u trenutku ovog velikog ubrzavanja, ta inverzija od nečeg što je destruktivno i banalno nevjerojatno važna, da se nešto poetski događa na mjestu pobune.
Pitanje je kako napraviti tu vrstu inverzije. Jer nije to samo pitanje pobune, nego pitanje u ime kojeg svijeta se borimo. Je li to poetski svijet ili je to neka druga vrsta dominantnog svjetonazora? Kako napraviti taj shift od banalnog i od prozaičnog prema poetskom? Jer ovo je gotovo, ova prozaična civilizacija je gotova, to je moje duboko uvjerenje.
Volim kad osjetim da se kroz muziku događa neka vrsta promjene prema poetskom, bez obzira na to što sadržaj može djelovati kao pobuna.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Skladanje – od mira prema energiji drugih
Uz poetski sadržaj, na kraju: pišete li sad što, skladate li, radite li na nečemu novom – kako, gdje i na čemu?
Izašla je sad nedavno pjesma koja se zove ”Ples na tankom ledu” koju sam napravio s Anom Kovačić i ona sa mnom. Sad radimo na tome da live izvedba pjesme ”Rijeka” iz Beograda bude singl, a ako i ona bude na albumu, bit će ta live izvedba jer ima energiju koju je u studiju teško dobiti. Sad je tu već lijep popis pjesama na kojima radim s kojima sam dobacio do različitih stupnjeva.
Je li to bio rad u hodu, na turnejama ili pišete samo kad zavlada mir?
Više kad je mir. Bili u Zagrebu ili na Braču, kad se malo nađe mira, onda se to dopisuje, kontekstualizira, širi, strukturira, da bi došlo do stupnja u kojem mi onda obično zatreba suradnja s ljudima.
Rijetko sam završavao pjesme doma – nego bih ih poludovršene dofurao pred ljude pa bi onda iz te energije zajedničkog sviranja došli zadnji stihovi i struktura bi se završila. Da onda muzika preuzme, muzika je za ljude, nije za mene, moj instrument i snimalicu.
Od tih novih stvari, ”Rijeku” ćemo čuti na Šalati, druge još ne?
Još ne. Ali mislim da će se prema kraju godine, vjerujem i nadam se, taj album složiti.
Najavili smo koncert na Šalati, a koji su još koncerti u planu?
Puno je koncerata tijekom ljeta. Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slovenija… Puno gradova nema zatvoreni koncertni prostor pa se ljeti puno svira, zimi se nema gdje. Baš smo proveli jutro pokušavajući kombinirati sve putanje.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
