Trajna usmjerenost prema oblikovanju izvođačke prakse i repertoara, a ne osobnoj afirmaciji

Pred dvadeset godina, 28. lipnja 2006., umro je dirigent i skladatelj Emil Cossetto.

Neraskidivo povezano uz pola stoljeća razvoja zborskog pjevanja, Cossettovo je ime poznato vjerojatno svakome tko je u posljednje tri do četiri generacije aktivno pjevao ili pohađao zborske koncerte u Hrvatskoj, bilo na profesionalnoj ili amaterskoj sceni. Svojim glazbenim aktivnostima, Cossetto je djelovao prosvjetiteljski i popularizacijski, odgovarajući na kulturne potrebe i umanjujući jaz između profesionalizma i amaterizma, visoke umjetnosti i folklora, te je sudjelovao u izgradnji glazbenog života i kulturnih institucija Hrvatske od kraja Drugoga svjetskog rata do početka 21. stoljeća.

Emil Cossetto za klavirom

Rođen je u Trstu, u talijanskoj obitelji 12. rujna 1918. godine, a 1947. godine je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao dirigiranje. Glazbenu karijeru započeo je već prije diplome, posvetivši se naročito vođenju pjevačkih zborova. Dirigirao je ansamblima nekih od tada najvažnijih institucija Hrvatske i Jugoslavije, poput zbora Radio Zagreba, Simfonijskog orkestra JNA u Beogradu i Ansambla narodnih pjesama i plesova Lado, ali najduži i najdublji trag na kulturnom polju ostavio je vodeći dva amaterska zbora: zbor Omladinskog kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović, koji danas nosi ime Emila Cossetta te mješoviti zbor Židovske općine u Zagrebu Moša Pijade, danas pod imenom Lira.

Prvi zbor, Joža Vlahović, osnovan je u Zagrebu 1945. godine kao omladinski zbor, a Cossetto ga je vodio od samog osnutka pa sve do 2005. godine. Drugi zbor, onaj Židovske općine u Zagrebu, osnovan je 1954. godine, usmjeren na obnovu i širenje židovske glazbene kulture nakon Holokausta, premda je od početaka izvodio i raznovrsniji repertoar. Angažmanom s ovim zborom počelo je Cossettovo aktivno istraživanje i obrađivanje židovske glazbe, kako aškenaške, tako i pjesama bosanskih Sefarda.

Cossetto je skladao vokalna, vokalno-instrumentalna i instrumentalna djela, pri čemu prva kategorija prevladava unutar njegova opusa. Vokalna djela često su mu pisana na tekstove domaćih pjesnika ili se temelje na folklornom pjesništvu. Također, nerijetko se je inspirirao i glazbenim elementima tradicijskih napjeva ili ih pak imitirao ističući odabrane tonske i stilske značajke.

Primjerice, u prvom stavku popularnog ciklusa Ladarke kod melodije u dorskom modusu javljaju se labilni intervali (ovdje drugi i šesti stupanj) kakve je moguće naći i u tradicijskoj glazbi, a Cossetto u partituri potiče zbor da pjeva u prsnom registru „na način jedre i snažne narodne pjesme“, objašnjavajući u predgovoru razliku između akademskog i folklornog postavljanja glasa. Izdanje ovog djela iz 1964. godine ima naznačenu i koreografiju koja imitira ophod kroz selo, dočaravajući širi običajni kontekst iz kojeg proistječe repertoar ladarskih pjesama.

Ovi detalji ilustriraju način na koji je Cossetto gradio most između spontanih folklornih praksi koje su u to vrijeme već počele iščezavati i suvremenog konteksta glazbenog amaterizma koji je nastojao biti uključiviji i masovniji nego prije. Pri tome je korišten i visok stupanj stilizacije kojom su se nastojali zadržati kriteriji glazbenog oblikovanja i izvedbe preuzeti iz svijeta profesionalne klasične glazbe.

Emil Cossetto je gradio most između spontanih folklornih praksi i suvremenog konteksta glazbenog amaterizma

Kod instrumentalnih djela, uz orkestralna, komorna, i djela za pojedine solo instrumente, primjećuje se da mu je među omiljenim glazbalima bio klarinet, koji se javlja kako u sastavima (primjerice uz tambure), tako i solistički. U spomenutim Ladarkama koristi na prvi pogled neobičan sastav: mješoviti zbor, tamburaški orkestar i tri klarineta. Zvuk klarineta u ovom i drugim primjerima ponovno je suptilna asocijacija na zvuk folklornih instrumenata s piskom, a i sâm je klarinet od 19. stoljeća bio dijelom folklornih sastava od Istre do središnje Hrvatske, što je možda i potaklo Cossettov početni afinitet prema ovom instrumentu.

U ukupnome skladateljskom opusu Cossetto je ostao potpuno izvan glavnih strujanja i trendova suvremene kompozicije, ali to i nije kontekst u okviru kojeg treba promatrati njegov rad.

Njegovi se najveći uspjesi očituju u prepoznavanju i odgovaranju na aktualne potrebe društva, popunjavanju praznina nastalih promjenama društveno-političkih okvira, uz istovremenu gradnju i zadržavanje visokih glazbenih kriterija, koji su potvrđeni nizom nagrada koje je Cossetto osvojio sa svojim zborovima ili samostalno. Uostalom, osim vlastitih djela, na nastupima u zemlji i inozemstvu, radio je na predstavljanju i afirmaciji djela drugih domaćih skladatelja. Njegovoj radnoj etici građenoj između visokih kriterija i samozatajnosti svjedoči već zaključak diplomskog rada iz 1947. godine u kojem je napisao da je dirigent „niknuo iz praktične potrebe“ te da je on „samo sredstvo da se dosegne cilj: najviša moguća idealna izvedba“.

Osim vlastitih djela, na nastupima u zemlji i inozemstvu, radio je na predstavljanju i afirmaciji djela drugih domaćih skladatelja

Upravo u toj trajnoj usmjerenosti prema oblikovanju izvođačke prakse, repertoara i generacija pjevača, a ne osobnoj afirmaciji, leži razlog zbog kojeg je Cossetto ostavio tako dubok i trajan trag te postao jednom od ključnih figura hrvatskoga zborskog i glazbenog života druge polovice 20. stoljeća.