Porto Morto - Minimum

Vrhunski i transcendentalni albumi koji su izašli ove godine na domaćem glazbenom prostoru nižu se dalje. Nakon Klinike Denisa Kataneca, Svibnja, Žive, Seine, ###, čuvarkuće i još nekolicine, krajem lipnja Porto Morto objavio je Minimum.

Poznavajući povijest benda i koliko se transformiraju (ah, ta riječ!) iz izdanja u izdanje, očekivanja ne mogu biti mala do prosječna. Od Porta se, sad već poslovično, traži izbjegavanje perfidnog jahanja glazbeno-industrijskih trendova. Visoko postavljeni standardi traže začudnost, ali ne radi začudnosti same. Traže kreativnost, ali ne zbog pokazivanja koliko široko mogu krenuti već želje da ne dođe do ponavljanja viđenog, odnosno odslušanog. Produkcijska perfekcija također spada u niz normativa kojima se zagrebački bend vodi.

Od Minimuma smo tražili maksimum, Porto Morto bezbolno je to i tečno isporučio, a kako je do toga došlo, doznajte u sljedećim redovima.

Ne tvrdimo da se do Minimuma došlo laganim putem, štoviše. Tri godine od početka rada u njihovom studiju Šećer do objave albuma rezultiralo je brojnim i nekim iznenađujućim suradnjama na pjesmama, objavom singlova i spotova (”Gužva”, ”Tu”, ”Na površini”, ”Paradoks”). Sve to filanje dalo nam je naznake da se nešto kuha, ali konačan razvoj događaja malotko je mogao očekivati. Pred nama se stvorilo 17 pjesama, izdanje na koje se, u neka prahistorijska vremena, gledalo s divljenjem – „dvostruki album“.

Minimalistički preludij

Sve počinje ”Refleksom” na kojoj gostuje Cane iz Partibrejkersa. Spoken-word broj zvuči imperativno, proročanski i izvještajno, sa zloglasnom pozadinom u kojoj riječi polako nestaju, a prevladava eksperimentalna zagušenost instrumentima – zvuk syntheva nabijenih basom, ritam mašine i akorda gitare koji režu, uz prepoznatljiv potpis puhačkih instrumenata – na poznatom smo i istovremeno nepoznatom Porto Morto teritoriju. ”Refleks” je minimalistički preludij u Minimum.

Prvi dio albuma proporcionalno raste stihovno i glazbeno pa naredna ”Keš Mašina” izaziva podignute obrve. Porto se uvijek više suptilno nego izravno voli osvrnuti na društveni sunovrat pa se suvremeni konzumerizam, moć novca i gubitak ljudskosti ocrtavaju u repetitivnom elektroničkom ritmu. Pjesma jest „prava mašina“ s mehaničkim tonom, dok se već tijekom Rokovog (Roko Crnić) dijela pjesma prelijeva u melodičnu i zborsku, s nekoliko genijalnih poruka („…homo sapiens se reciklira…“, „…hitno, hitno, pao je kripto, krv je tinta…“).

Svojevrsno automatsko pisanje kod Porta nastavlja se s ”Ništa novo”. Groove počinje plesti, vokali se isprepleću, stavlja se u brzinu više i autoironija se dovršava energičnom puhačkom sekcijom. Plovidba nas dovodi do naslovne ”Minimum” i kraja prvog dijela. Možda je iznenađenje to što se pjesma nije našla u singl odjelu prije izlaska albuma jer je nevjerojatno slojevita, rolerkoster koji vodi od avant-popa do indie rocka, elektronike i funka. Poput binarnog koda koji pada na ekran, ”Minimum” je krik protiv površnosti te je jedna od ključnih pjesama u Porto Morto opusu.

Interludij ”Intersvijest” povezuje nas s novom vokalnom suradnjom. Malotko je mogao očekivati Davorina Bogovića s Portom, tog prekaljenog (bivšeg?) pankera koji je svoj zenit imao s Prljavim kazalištem krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Novi val u modernoj HD rezoluciji, rekao bi parafrazirano Bogović u svom kratkom monologu na kraju pjesme koju pjevački dovršava Antun Aleksa. U ”2D” gleda se na prošlost i budućnost, ponekad su krajnosti jedine moguće za traženje nekog sinkroniziranog smisla.

Postmodernističko hip-hop razlaganje

”Paradoks” je taj vrli novi svijet u kojem nema ništa čudno, ali i ništa normalno. Jesmo li naviknuti na izvanredna stanja i stalne krize? Istinite laži svakodnevnosti su tijekom otvaranja stranica na netu pa je nastavak s akustičnom ”Drag ‘N’ Drop” još jedan prizemniji, osobniji i konceptualni prijelaz kroz računalne naredbe (copy, paste, duplicate, update), ujedno prijelaz na treće poglavlje albuma.

Teta Liza (Elizabeta Toplek) bila je pjevačica međimurskih narodnih pjesama pa je dio njezinog sjetnog glasa u tradicionalnoj Sedi si kraj mene, moj dragi pajdaš završio u eksperimentalnoj ”Kofein”. Oda je to jutarnjem (i popodnevnom, a nekom i večernjem) ritualu, ovisnostima, „crnom ulju“ koje je pogonsko gorivo za radni dan u surovoj stvarnosti. Neurotičnost i „udaranje kofeina“ počinje nakon četrdesetak sekundi, manijakalnim ponavljanjem naslovne riječi, a zatim slijedi postmodernističko hip-hop razlaganje nakon duplog espressa. ”Kofein” je građena na dinamici napetog i opuštajućeg, basom se simulira ubrzani rad srca, a cijela pjesma obogaćena je bogatom, organskom strukturom brass sekcije s jazz/funk aromom.

”Tu” je jedan od singlova koji su pri izlasku odmah ušli u uho te sjajno prikazuje koliko se Porto Morto, kad želi biti pop i komercijalno privlačan, snalazi u svekozmičkim i psihodeličnim motivima. Zašećereno Hiljsonovim versovima, pjesma je jurilica kroz galaksiju koju nam otključava Porto Morto. Savršeno vokalno podudaranje i nadopunjavanje, produkcijski izbalansirano od temelja do vrha, vodi nas do još međugalaktičkih tema. ”Crna rupa” započinje gitarskim rifom, nastavlja se trubom, a s vremenom nam objedinjava sve faze Porta – od 2016. i eponimnog prvijenca, od Portofona do Portopopa. U ”Crnoj rupi” je sve što je Porto bio, jest i bit će.

Propitivanje autoriteta događa se ”Na površini”, singlu s kojim smo se upoznali na samom početku 2025. godine. Ovako uklopljena u album čini se kao još jedan predah, točnije kraj trećeg poglavlja. Synthevi su apsolutni vladari tempa pjesme i nešto što podsvjesno čujemo i kad ”Na površini” prođe.

Bend zna kad je vrijeme za eksperiment, kad je vrijeme za pop, kad je za ples, kad možemo na desetak sekundi zaboraviti što se događa pa je tako ”Utopija (Svjetlo Placebo)” zamalo najduža Porto Morto pjesma, putovanje koje ne ulazi u intergalaktičke sfere, već nas spušta u gradsko, urbano okruženje u kojem se problemi samo gomilaju. Vokali su smireni, atmosferični, ne napadaju slušatelja iz prikrajka, već je sve očekivano. Očekivano kod Porta? Bend si za zadatak daje prekrasnu instrumentalnu gradaciju koja pojačava osjećaj praznine grada, a istovremeno se uvode sve slojevitiji ritmovi, aranžman se nadograđuje, dok sve kulminira instrumentalno-vokalnim outrom. Ako je ”Minimum” bila ključna, onda ”Utopija” povezuje početak i završnicu izdanja, svojevrsni jarbol koji nam omogućava lakše snalaženje dok otkrivamo gdje smo i kuda idemo.

Bože, sačuvaj Jeboton

Ne znam koliko je ”Transformiram” aluzija na njih same, ali možemo ju razumjeti kao još jednu prijelaznu portomortovsku međuigru prema posljednjoj suradnji. Bojana Vunturišević, srpska kantautorica, magistriravši u electropop žanru s ”Daljinama” sad već davne 2017., uklopila se u ”Nisam na prodaju” kao integralni član benda. Ako ćemo baš razložiti na faktore, budući da i Porto i Bojana imaju eklektičan umjetnički izričaj, takva kombinacija dovela nas je do mantričnih vokalnih dijelova uklopljenih u plesnu strukturu s temom površinske malograđanštine ili, ako ćemo biti pristojniji, društvenom propadanju pod trendovima i brendovima. Ponekad i sam naslov pjesme govori dovoljno pa tu možemo stati.

”Glad” je put prema minimumu ili kako kažu „minimalni trud, maksimalno se računa“. Ponekad je manje odsviranih tonova dovoljno da čujemo maksimalno ili kako je već izustio Jerry Garcija. Višeznačno, ”Glad” je i početak i kraj, ovisi što tražimo nakon maratonskih minuta iza nas, a ako ste već došli do pretposljednjeg broja , ona će vas možda uljuljkati, ali ne dovoljno jer slijedi zadnja runda. Ne bih nazvao nekog čovjeka ludim kad bih rekao da mu je ”Gužva” postala prošlogodišnja parola. Koliko sam puta nekome odrješito kazao „danas mi je gužva“ pa bih u zvučnik stavio taj neprikosnoven Porto Morto dragulj s kojim lakše preživimo dan. Bože, sačuvaj Jeboton.

Ovo je zahtjevan album. Dokaz je i samo vrijeme apsorbiranja pjesama koje je sve samo ne minimalno. Objavili su divovski album, možda onaj koji će im „presuditi“ pa će slušatelji ubuduće samo po Minimumu uspoređivati sve buduće. S druge strane, bendovska inovativnost nikad nije došla u pitanje pa je već sad intuitivno razmišljati o budućim izdanjima i koji su sljedeći potezi benda. Porto uvijek vuče naprijed.

Uostalom, Porto Morto nije preskakao stepenice, tjerao se i kačio na nešto što im nije odgovaralo. Sa sfere postmodernističkog art-pop glazbenog potpisa, nikad nisu podcjenjivali sebe, a ni svoju publiku koju su odmah stvorili. Nije to za velike dvorane i arene, ali u našem svijetu, prosvjetiteljski opisanom na Minimumu, optimizam se može temeljiti upravo na onome što nam je Porto Morto isporučio.

Sa svakim slušanjem otkrivamo nešto novo pa vas pitam: jeste poslušali novi Porto? Vrijeme je.