Kultne hrvatske glazbene radio emisije koje su odgajale generacije

Od Po vašem izboru do Blackouta, glazbeni radijski urednici, često ujedno i voditelji, bez interneta su, erudicijom i autoritetom, oblikovali ukus slušatelja, priskrbivši svojim emisijama status legendarnih, ne zbog nostalgičnog, već edukativnog elementa

Bila je to posebna vrsta moći, relativno tiha, nehijerarhijska, bez titula ispred imena i vrata s pločicom, ali ipak s utjecajem na oblikovanje mišljenja daleko širim nego što ga internet danas dopušta. Zvali su se glazbeni urednici, a upravljali su valutom dragocjenijom od rasporeda emitiranja – pozornošću.

U godinama prije interneta, prije Spotifyjevih algoritama i YouTubeovih automatiziranih „next up“ preporuka, jedini kanal prema svjetskoj glazbi za veliku većinu slušatelja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a potom i novostvorene Republike Hrvatske, bio je radijski prijamnik. Tko god je bio s druge strane mikrofona i odlučivao što će se čuti, bio je filtar kroz koji je prolazila glazbena pop-kultura. Na tom su filtru desetljećima stajali ljudi poput Dražena Vrdoljaka, Ante Batinovića, Darka Glavana, Miljenka Jelače, Maje Sabolić, Davora Tiljka i drugih. Nisu bili zvijezde u uobičajenom smislu, ali jesu bili arhitekti ukusa, portiri svjetova koji su za većinu ostajali nedostupni, a koji su, za razliku od današnjih, vrata uglavnom otvarali.

Priča o kulturi hrvatskog radijskog programiranja popularne glazbe ne počinje s rock-emisijama sedamdesetih ni s alternativom osamdesetih. Počinje puno ranije, konkretno 15. prosinca 1958., kada je na programu Radio Zagreba prvi put emitirana emisija Po vašem izboru. Bila je to, u svom originalnom obliku, poprilično skromna ideja: čitanje pisama slušatelja, ispunjavanje glazbenih želja i između toga nekoliko reklamnih poruka. Urednik Drago Britvić osmislio je format otprilike onako kako bi to učinio netko tko je bio na ručku s Claudeom Lévi-Straussom, a zatim otišao voditi glazbenu emisiju s adekvatnom teorijskom pozadinom, ali i pragmatičnim osjećajem za ono što publika stvarno želi.

Format je ubrzo evoluirao prema nečemu neplaniranom i paradoksalnom: emisija namijenjena željama slušatelja počela je funkcionirati prema logici urednikovih preferencija. Već krajem 1960-ih glazbena redakcija pripremala je program popularnih pjesama, a urednici su uvidjeli da ima smisla i sugerirati, a ne samo ispunjavati želje. Već tijekom 1970-ih emisija gubi prvotni smisao ispunjavanja želja slušatelja pa urednici glazbene sadržaje počinju predstavljati u skladu sa svojim kriterijima i afinitetima. Bio je to tihi revolucionarni čin: emisija čijim je imenom bila obećana demokracija ukusa postala je prostor stručne kuracije.

Po Vašem izboru – zlatno doba hrvatskog radijskog glazbenog programiranja

Upravo je zaokret prema uredničkoj autonomiji rodio sve ono što danas pamtimo kao zlatno doba hrvatskog radijskog glazbenog programiranja. U trenutku kada je urednik prestao biti samo serviser slušateljevih zahtjeva i postao kulturni posrednik, nekakav kurator bez galerije i učitelj bez ploče, radio je postao nešto daleko važnije od pukog distribucijskog kanala za ploče.

Emisija je postala jedan od najpopularnijih programa ne samo u Hrvatskoj nego i u Austriji i Italiji, nimalo slučajno, kao prva lekcija o razlici između onoga što publika traži i onoga što može zavoljeti ako joj educirani profesionalci pokažu put. Najstarija je to glazbena emisija Hrvatskog radija i jedan od rijetkih kontinuiteta koji premošćuje socijalizam, Domovinski rat i eru streaminga. Prošla je put od emisije ispunjavanja želja slušatelja do urednički autonomnog autorskog prostora. Tijekom desetljeća uređivali su je, između ostalih, Fran Potočnjak, Slobodan Šelebaj, Miljenko Jelača, Maja Sabolić, Nela Barišić, Dražen Vrdoljak, Aleksandar Kostadinov, Ante Batinović, Nenad Marjanović Zulim i drugi.

„Emisije smo snimali ili emitirali uživo. Radio Zagreb i naše emisije bili su prozor u svijet jer tada nije bilo ni interneta ni svih današnjih mogućih i nemogućih izvora glazbe. Licencirana izdanja tada su bila rijetka i kasnila su za svijetom“, prisjeća se Ante Batinović, dugogodišnji glazbeni urednik HRT-a.

Ako postoji jedan trenutak koji simbolizira ono što su glazbeni urednici i kritičari te generacije radili, onda je to slika iz teksta Darka Glavana o vlastitim adolescentskim danima: mladi Glavan sjedi uz Radio Luxembourg kasno u noć, lagano pomičući potenciometar lijevo-desno kako bi čuo aktualni singl Rolling Stonesa ili neku novu grupu koja voli tamo neku psihodeliju, a zove se Pink Floyd. Ta rečenica, zapisana desetljećima poslije, sadrži sve što je bitno za promjenu i razumijevanje nekadašnje i današnje percepcije glazbe – nedostupnost, trud, ritual i čovjeka koji je iz te opsesije stvorio karijeru i struku.

Glavan je bio hrvatski povjesničar umjetnosti i glazbeni kritičar s diplomom iz povijesti umjetnosti, a kao glazbeni kritičar pojavio se još kao student, u jesen 1969., s prvim tekstovima u kultnom zagrebačkom glazbenom časopisu Pop Express. Djelo koje najbolje odražava bljesak Glavanova kritičkog razmišljanja, glazbene erudicije i pitkog stila jest knjiga Punk – potpuno uvredljivo negiranje klasike, objavljena 1980. kao prva autorska knjiga o punku u bivšoj Jugoslaviji. Uspješno je izdržala test vremena i smatra se jednom od najboljih knjiga o popularnoj glazbi na prostorima bivše Jugoslavije. S Vrdoljakom je 1981. objavio biografiju Bijelog dugmeta Ništa mudro. Poginuo je 2009., vraćajući se s Radar festivala u Varaždinu.

Njegov dynamic duo partner bio je Dražen Vrdoljak, glazbeni kritičar, novinar, radijski i televizijski urednik te utemeljitelj hrvatske diskografske nagrade Porin, koji je od 1970. djelovao kao glazbeni novinar i kritičar, najprije u omladinskom, a ubrzo i u dnevnom tisku (Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Večernji list) te tjednim izdanjima (Nedjeljna Dalmacija, Telegram, Oko, VUS, Studio). Kao urednik na Radio Zagrebu bio je, prema opisu iz Leksikona YU mitologije, „kritičar i rock-erudit koji je neumorno pratio nove trendove i bio nekom vrstom rock-prosvjetitelja“. U tisućama emisija zalagao se za jednake kriterije u procjenjivanju domaće i svjetske glazbene produkcije, a kritičkim diskursom često je protuslovio tadašnjem samoproglašenom sustavu vrijednosti na domaćoj glazbenoj sceni.

Vrdoljak i Glavan funkcionirali su kao neformalni tandem, ponekad kao suradnici, primjerice na zajedničkoj knjizi o Bijelom dugmetu, a ponekad kao paralelni glasovi koji su se međusobno informirali i poticali.

Nakon njih, i po stažu, Ante Batinović premošćuje dvije ere. Počeo je raditi u tradiciji Vrdoljaka i Glavana, kao urednik i kritičar koji glazbu tretira kao ozbiljnu kulturu, a ne kao background noise, a karijeru je završio u trenutku kada je cijeli ekosustav počeo pucati po šavovima. Batinović je surađivao na Radio Zagrebu u nizu emisija posvećenih domaćoj i svjetskoj glazbenoj sceni, a radijske emisije koje je uređivao i vodio bile su, prema njegovim riječima, „prozor u svijet jer tada nije bilo ni interneta ni svih danas mogućih izvora glazbe“. Iako je u mirovini od 2016., i dalje piše. O radu na HRT-u kaže: „To je bio stravičan, svakodnevni tempo, pravi žrvanj.“

Vjerovao je da će, kada ode s HRT-a, netko popuniti tu prazninu. No nije. Srž transformacije medijskog ekosustava u jednoj generaciji Batinović je osjetio na vlastitoj koži i nije krivio internet, premda bi povremeno nostalgično idealizirao prošlost. Samo je konstatirao da je vrsta rada kojom se svakodnevno bavio, enciklopedijsko praćenje svjetske i domaće glazbene produkcije, kakvim se bavio i Siniša Škarica, ostala bez nasljednika.

Zamislite to na trenutak. Program Prvog programa Radio Zagreba, koji se emitira u društvenim restoranima, kancelarijama i frizerskim salonima, u ponedjeljak u 12.15 pušta novi album grupe Crass. To bi bilo kao da HRT 1 2026. godine između vijesti emitira Godspeed You! Black Emperor. Nije se to događalo slučajno, već zato što je urednik imao stav i autoritet da ga provede, a slušatelji su, koliko god bili iznenađeni, uglavnom nastavili slušati.

Omladinski radio – Radio 101

Dok su Vrdoljak, Glavan i Batinović radili unutar institucionalnog okvira Radio Zagreba i kasnijeg HRT-a, 8. svibnja 1984. počeo je emitirati jedan posve drugačiji projekt. Omladinski radio od samog je početka okupljao alternativce, neposlušnu inteligenciju i kreativce iz cijele Hrvatske koji su znali razliku između totalitarnog i demokratskog sustava. U eteru nije bilo mjesta za ideološke emisije ni za one koje su promovirale bratstvo i jedinstvo. Otvarao je različite tabu-teme i davao prostor ljudima koji su bili na crnoj listi.

Glazbeni identitet Radija 101, preimenovanog 1990., a dotad poznatog kao Omladinski radio, razlikovao se od Prvog programa ne samo po žanrovskim preferencijama nego i po samom konceptu uredništva. Dok je HRT emitirao autoritetom institucije, 101 je emitirao autoritetom scene. Unijeli su pregršt novoga na zagrebačke radiovalove. Zapravo, oni su 1985. u Zagreb doveli osamdesete.

Imali su slobodan stil vođenja emisija, a najvažnije od svega, omogućili su izravan kontakt između slušatelja i programa. U početku nisu imali čak ni kašnjenje od šest ili sedam sekundi, takozvani delay. Mogao si nazvati i reći što god hoćeš. Unutar redakcije nastavljao se novovalni trend kulturnjačkih demokrata i opozicionara u socijalizmu. Kako su ljudi dolazili u redakciju, tako su, prateći zapadnjačke trendove, donosili ideje za autorske emisije.

Van struje smatra se prvom alternativnom glazbenom emisijom u bivšoj Jugoslaviji, a počela se emitirati otprilike 1984. Uređivao ju je i vodio Damir Tiljak, profesor biologije, koji je krenuo od darkerske i eksperimentalne alternative te krautrocka, pa sve do američkog noisea i garažnog rocka: od Residentsa i Hüsker Düa, preko Chromea i Killing Jokea, do Yella i Fronta 242. A bila je tek 1985. godina. Nakon što je Tiljak otišao u vojsku, emisiju je preuzeo Siniša Švec.

Na njih se naslanjao i Blackout Rap Show. Electro-Funk premijera, koja je poslije postala Rap Attack, urednika Slavina Balena bila je prva radijska rap-emisija na ovim prostorima. Rap-program Blackout, koji je uslijedio devedesetih, i dalje je pojam emisije posvećene toj vrsti glazbe. Dok je mainstream radio tražio načine kako ignorirati hip-hop ili ga klasificirati kao „prolazan trend“, 101 je bio jedino mjesto gdje ga se moglo čuti u eteru.

Rock antologija pak se od prosinca 1984. navodi kao najdugovječnija regionalna rock-emisija. Preživjela je pad socijalizma, stečaj Radija 101, promjenu vlasnika i gubitak legendarne frekvencije. To je, u kontekstu nestabilnih medijskih tržišta ovoga podneblja, gotovo neviđen slučaj uredničkog kontinuiteta.

Na Radiju 101 ukupno je radilo više od 1200 ljudi, kako novinara i glazbenih urednika tako i vanjskih suradnika. Demografija toga broja govori nešto važno: 101 je funkcionirao kao svojevrsna medijska škola, inkubator generacije novinara koji su naučili da se o glazbi može govoriti ozbiljno, ali bez pretjerane ozbiljnosti, te da erudicija i zabava nisu suprotnosti.

I izvan granica Grada Zagreba

Priča o kultnim glazbenim emisijama ne iscrpljuje se u Zagrebu. Regionalne postaje Hrvatskog radija imale su, svaka na svoj način, uredničke figure koje su lokalnim slušateljima davale isti onaj osjećaj da im netko otvara prozor u svijet. Radio Split, koji je počeo emitirati 1954., čuo se u gotovo svim mediteranskim zemljama. Program se emitirao tri i pol sata na dan, a o njegovu dosegu svjedoče pisma slušatelja i hrvatskih pomoraca koji su ga hvatali na moru.

Splitski radio imao je posebnost dalmatinskog konteksta: more, ljetne festivale i klapsku glazbu. Antologijske folklorne, klapske i dokumentarne emisije pripremao je maestro Ljubo Stipišić, a osobitost Radio Splita bila je i u tome što je u svojim studijima snimao i stvarao drame. Glazbeni urednik Ivica Bašić priređivao je ljetne zabavne programe duž Jadrana, što je ujedno bio i začetak Splitskog festivala zabavne glazbe.

Fenomen lokalnih radijskih postaja u kontekstu glazbene kulture posebno se manifestira u jednoj nedovoljno istraženoj dimenziji – regionalnoj diferencijaciji ukusa. Split je slušao drukčiju glazbu od Zagreba, a Rijeka je imala poseban hibridni identitet između mediteranskog i kontinentalnog. Glazbeni urednici regionalnih postaja nisu samo prenosili signal Prvog programa, nego su stvarali lokalne kulturne scene.

Bojan Mušćet, urednik i direktni svjedok zbivanja razvoja rane faze Radija Rijeke sjeća se povoja pop kulturnih glazbenih emisija i razvoja: „Radio Rijeka je sredinom sedamdesetih pokrenula emisiju za mlade Slatka košarica nedjeljom u 13 sati. U emisiji su se mogle čuti prvi demo-snimci riječkih punk skupina, s obzirom da je dio njih snimao upravo u studiju Radio Rijeke. Producent je bio glazbeni urednik Miodrag Đuza Stojiljković. Emisija je kasnije preimenovana, zvala se je Bura i koncepcijski je od omladinskih i akcijaških tema više zabrazdila u supkulturu i riječko punk okružje. Novinari i urednici surađivali su s magazinom Val na istome valu, pa ne čudi da je krajem osamdestih bila popularna zajednička top-lista pod imenom Diskodrom Bure i Vala“.

Glazba izvan politike

Doduše, nije sve bilo idilično. Glazbeni urednici radija u predinternetsko doba raspolagali su gotovo monopolističkom kontrolom nad time što su slušatelji mogli čuti, a ta moć ni tada nije uvijek bila korištena u javnom interesu. No što uopće znači „javni interes“ u kontekstu glazbene kulture?

Jedan od rijetkih javnih ekscesa koji osvjetljava ovu temu jest incident s Vrdoljakom iz 1992. godine. Dražen Vrdoljak početkom je 1992., kao urednik na Hrvatskom radiju, pustio tri pjesme kojima na nacionalno redefiniranoj radijskoj postaji ratnih godina nije moglo biti mjesta – pjesme srpskih autora na čistom srpskom jeziku. Vrdoljak se zbog „propusta“ ispričavao, naglašavajući da je „glazba tu da se sluša, pa makar ako je riječ o službenim programima hrvatskih radijskih postaja“ te da „ekavica u načelu izaziva provalu gnjeva, bez obzira na kontekst“.

Incident nije toliko ilustracija Vrdoljakove naivnosti koliko temeljne napetosti između glazbenog urednika koji smatra da je glazba iznad politike i institucije koja u ratnom kontekstu mora odgovarati sasvim drukčijim kriterijima. Vrdoljak je tu napetost riješio na jedini način koji je bio u skladu s njegovim uredničkim identitetom: priznao je propust, ali ne i tvrdnju da je glazbu trebalo filtrirati prema etničkom ključu. Bio je to moralni, a ne politički stav.

Autonomija glazbenih urednika

Šire gledano, pitanje etike glazbenog uredništva u radijskom kontekstu ima još jednu dimenziju koja se rijetko eksplicitno imenuje – odnos prema diskografskoj industriji. U predinternetsko doba urednici su bili izloženi pritisku promotora, distribucijskih kuća i izdavača koji su željeli čuti „svoje“ ploče u eteru. Praksa distribucije promotivnih primjeraka bila je standardizirana u cijeloj Europi, ali gdje se nalazila granica između primanja informacije i primanja mita? Koliko su urednici bili autonomni, a koliko su, hotimično ili ne, bili produžena ruka A&R odjela diskografskih kuća?

Na to pitanje ne postoji jedan odgovor koji vrijedi za sve aktere. Ipak, valja ga postaviti jer bez njega romantizacija zlatnog doba radijskog glazbenog uredništva ostaje nekritična. Urednici koji su imali snažan opinion makerski pristup, poput Vrdoljaka, Glavana i Batinovića, funkcionirali su kao brana komercijalnim pritiscima. Oni bez uredničke autonomije bili su tek zaposlenici marketinškog odjela s radijskom licencom.

Odgoj slušatelja – dar izloženosti neočekivanom

Pojam „odgoja slušatelja“, koji se intuitivno pripisuje zlatnom dobu radijskog uredništva, vrijedi analitički rastaviti. Što znači „odgajati“ ukus? I je li odgoj uvijek bolji od autonomije?

Nasumično otkriće nečega što nisi tražio bilo je strukturna karakteristika radijskog iskustva. Kada si uključio radio, nisi birao što ćeš čuti. Ante Batinović znao je ispuniti cijelih četrdeset i pet minuta programa puštajući kultni koncertni album Ramonesa It’s Alive!, a tko god je tada imao uključen radio u stanu, restoranu ili automobilu, bio je prisiljen to čuti. To „prisiljavanje“ nije bilo nasilje nad slušateljem, nego dar. Dar izloženosti neočekivanom.

Streaming algoritam funkcionira prema sasvim suprotnoj logici. Njegov je temeljni imperativ zadovoljiti preferenciju, a ne proširiti je. Slušaš li indie pop, Spotify će ti preporučiti još indie popa. Algoritam je u osnovi stroj za konsolidaciju ukusa, a ne za njegovu ekspanziju. To nije posljedična mana dizajna, nego namjerna funkcija. Platforma zarađuje angažmanom, a angažman je veći kada se osjećaš ugodno nego kada si izazvan.

Urednik je bio posrednik između glazbe i slušatelja koji je posjedovao znanje, snosio odgovornost i riskirao vlastitu reputaciju svakim odabirom. Algoritam ne riskira ništa. On samo mjeri.

Suvremeno doba – algoritam koji ne riskira ništa

Danas je ta uloga difuzna. Više je pisane glazbene kritike, odnosno wannabe pokušaja iste, nego ikada u povijesti. Svi imaju mišljenje: blogovi, portali, Substack newsletteri i autori videoeseja na YouTubeu. No institucionalna snaga koja bi stajala iza kritičareve preporuke – ona dimenzija radijskog urednika koji ima i platformu i autoritet odabira – uglavnom više ne postoji.

Glazbeni kritičar koji piše za mali portal nema distribuciju. Glazbeni direktor Spotifyjeva tima koji sastavlja playliste nema stav. Između tih dvaju ekstrema postoji praznina u kojoj je nestalo nešto bitno. Suvremeni „kurator playliste“ na streaming platformi jedna je od onih silno inflacioniranih titula koje zvuče impresivno, a uglavnom pokrivaju tehničko-statističku funkciju. Istinski kurator mora imati i sposobnost odabira i sposobnost objašnjavanja zašto je nešto odabrao. Mora riskirati vlastitu reputaciju svakim odabirom. Algoritam ne riskira ništa.

Što je, dakle, ostalo od zlatnog doba? Ploče i snimke koje su urednici promovirali, glazba koja je zahvaljujući njima preživjela propast diskografskih kuća i ušla u živote generacija, knjige, Glavanova knjiga o punku, Vrdoljakovi tekstovi za omote albuma i Batinovićevi višesatni razgovori sačuvani u arhivima HRT-a.

Ostala je, konačno, i metoda: uvjerenje da se o glazbi može i mora govoriti s inteligencijom, poštovanjem i blagim nedostatkom strpljenja za osrednjost.

Radio više nije jedini prozor. Ali prozor koji ti netko drugi otvori prema nečemu što sam ne bi pronašao i dalje je, u svakom medijskom okruženju, nešto najvrednije što možeš dobiti. Pitanje je samo tko ga otvara i jesu li oni koji ga otvaraju ljudi s ključem ili strojevi s protokolom.