Ki Klop: „Ostajemo u klubu i ostajemo u plesu“

Jedan od najzanimljivijih bendova nove zagrebačke scene govori o zajedništvu, JeboTonu, Porto Mortu, regionalnom alternativnom zvuku i novom albumu koji će biti agresivniji, šareniji i tvrđi

Ki Klop pripada generaciji domaćih bendova koja se ne opterećuje čvrstim žanrovskim granicama. Njihova verzija „otopljenog disca“ istodobno priziva klupsku glazbu, art pop, post-punk, rock i regionalnu alternativnu tradiciju, ali se ne zadržava ni u jednoj od tih ladica. Jednako važan kao studijski zvuk pritom im je koncertni identitet, oblikovan plesom, dramaturgijom, vizualnom estetikom i neposrednim odnosom s publikom.

S Lukom i Jakovom razgovarali smo o tome postoji li danas doista nova hrvatska alternativna scena ili tek nekoliko uspješnih bendova stvara takav dojam, o zajedništvu unutar JeboTona, važnosti Porto Morta, regionalnom Yugo Wave senzibilitetu te izazovima održavanja pažnje publike u vremenu hiperprodukcije sadržaja. Otkrili su nam i u kojem smjeru vode Ki Klop: prema novom albumu koji bi trebao biti agresivniji, šareniji i tvrđi, ali i dalje čvrsto ukorijenjen u klubu i plesu.

Posljednjih desetak godina hrvatska alternativna scena ponovno ima bendove koji pune klubove i privlače dio mlađe publike. Mislite li da se napokon dogodila smjena generacija ili smo još uvijek u razdoblju u kojem nekoliko uspješnih bendova stvara privid postojanja scene?

Luka: Ne znam, vrijeme će pokazati što će se točno iz ovog razdoblja istaknuti i pamtiti. Razgovori o postojanju scene u smislu bendova koji je čine suvišni su mi jer je toliko stvari vezanih uz tu temu relativno i subjektivno. Scena u tom pogledu uvijek postoji jer ljudi uvijek stvaraju. Ali scena, po meni, nisu bendovi, nego publika. Stvaranja će uvijek biti, a društvo koje ga prepoznaje kao nešto bitno, vrijedno njegovanja i pažnje sigurno će imati scenu.

Ki Klop pripada generaciji „otopljenog disca“ koja je odrasla bez velikih diskografskih sustava iza sebe. Je li vas to učinilo kreativno slobodnijima ili ste zbog toga morali postati vlastiti menadžeri, producenti, promotori i PR-ovci?

Jakov: Nikada nismo bili na drugoj strani pa mi je teško reći koja je razlika i kakva je perspektiva odande, ali rekao bih da danas glazbenici, neovisno o tome, moraju raditi na više frontova nego ikad. Tu je jako puno birokratskih stvari kojima se čovjek treba baviti izvan samog stvaranja i promišljanja o glazbi. Srećom, ipak ne radimo sve sami, nego imamo ekipu oko sebe koja preuzima većinu tog posla i jako smo zahvalni na tome.

Zagreb je posljednjih godina iznjedrio niz bendova koji se međusobno poznaju, surađuju i dijele publiku. Postoji li među vama osjećaj zajedništva ili je riječ o zdravoj konkurenciji koja svakoga tjera da bude bolji?

Luka: Definitivno postoji osjećaj zajedništva. Kroz festivale i putovanja upoznajemo sve više ljudi koji su uključeni u našu scenu i, na kraju krajeva, polako se vidi da svi imamo sličnu motivaciju. Želimo stvarati bez obzira na sve druge čimbenike i veže nas ljubav prema onome što radimo. Osjećam puno poštovanja i divljenja prema svakoj osobi koja se otvara i iskreno kreativno izražava.

JeboTon je tijekom godina prerastao okvire kolektiva i postao svojevrsna kulturna institucija nezavisne scene. Što je, iz vaše perspektive insajdera, njegova najveća vrijednost koju izvana možda i ne primjećujemo?

Jakov: Mislim da je najveća vrijednost JeboTona upravo to međusobno pomaganje i podrška među članovima kolektiva. I, naravno, to što te netko, kada nešto radi, uvijek ima na umu pa se na taj način stvaraju i nove prilike za suradnju.

Porto Morto otvorio je vrata drukčijem shvaćanju art popa u Hrvatskoj. Mislite li da je nakon njih publici postalo lakše prihvatiti bendove koji ne pristaju na žanrovske granice ili svaka nova generacija mora ponovno dokazivati da ima pravo biti drukčija?

Luka: Mislim da je Porto Morto jedan od najvažnijih zagrebačkih bendova nakon Haustora. Takvi su bendovi važni jer guraju naprijed i ukazuju na slobodan prostor. Nitko ne testira granice pop-glazbe kao Porto i sigurno su otvorili jako puno vrata svim bendovima koji dolaze i koji će pisati glazbu nakon njih, uključujući i nas.

U Sloveniji Koala Voice, u Srbiji KOIKOI, u Hrvatskoj Ki Klop. Bez obzira na glazbene razlike, svi predstavljate generaciju bendova koja rock više ne doživljava kao tradiciju, nego kao prostor za eksperiment. Pripadate li istoj regionalnoj generaciji ili svaka scena ipak ima potpuno drukčiji mentalitet i pravila? Je li ovo neki „new new wave wave“ ili ipak nema veze?

Jakov: Balkan ima svoj identitet alternativnog zvuka koji gradi godinama, to je činjenica. Mentalitet je sličan i, kada slušaš sve te Yugo Wave bendove, osjeti se nešto što ih povezuje, taj opipljivi vibe i atmosfera. Naravno, svatko to radi na svoj način i kroz vlastitu prizmu, ali svi imaju poprilično sličnu esenciju.

Imate li osjećaj da danas bend reputaciju više gradi koncertima nego albumima? Odnosno, može li se u eri streaminga postati relevantan bez iznimno snažnog koncertnog identiteta?

Luka: Ovisi o žanru glazbe. Mislim da mi ne bismo mogli bez koncerata jer naš koncertni zvuk nadopunjuje studijske verzije pjesama. Nastupe koristimo kao proširenje onoga što možete čuti kod kuće. S druge strane, vidim puno ljudi koji stvaraju relevantnu glazbu i popularni su na društvenim mrežama iako ne sviraju koncerte. Pronašli su publiku drugim putem.

Često se govori da domaća publika voli „nove bendove“, ali ih rijetko prati deset ili petnaest godina. Što mislite da je danas najveći izazov: privući publiku ili zadržati njezinu pažnju dovoljno dugo da bend izraste u instituciju?

Jakov: Oboje je veliki izazov, ali definitivno mislim da je teže zadržati pažnju publike, pogotovo danas, u svijetu u kojem se svake minute događa i pojavljuje nešto novo. Hiperprodukcija sadržaja definitivno je otežala održavanje tog momentuma. Da bi neki bend danas opstao, mislim da stvarno mora biti autentičan i tijekom godina izgraditi vlastiti zvuk i identitet, nešto za što će se ljudi uhvatiti i s čime će rezonirati na više razina. Ali to mora biti nešto jako iskreno i iz srca. Ako toga nema, sve ostane na inicijalnom hajpu koji se vrlo brzo ugasi ili splasne.

Hrvatska publika često uspoređuje domaće bendove s inozemnim uzorima kako bi ih lakše opisala. Smatrate li da je domaća scena napokon razvila dovoljno samopouzdanja da izvođače vrednuje bez potrebe za stranim referencama? Koje biste domaće izvođače, uz primjerice Đutka, Svemirka, Valentina Boškovića i Porto Morto, izdvojili kao autentične predstavnike te scene?

Luka: Ljudi uvijek uspoređuju bendove s drugim bendovima i to je jednostavno prirodan način opisivanja i razmišljanja o glazbi. Usporedba sa stranim bendovima uglavnom ne dolazi zbog nekakvog kopiranja ili manje vrijednosti domaće glazbe, nego iz nužde. Kada bi dimenzije naše glazbene industrije bile veće, ljudi bi mogli češće međusobno uspoređivati domaće bendove jer žanrove ne bi definirala dva benda, nego njih dvadeset.

Tada bi se za opisivanje nijansi zvuka mogao upotrijebiti domaći primjer umjesto pribjegavanja stranom bendu, iako ni u tome ne vidim ništa loše. Uspoređivanje zvuka nekog benda s drugim bendom samo po sebi ne čini tu glazbu manje vrijednom ili originalnom.

Kada biste morali izdvojiti pet bendova koji će obilježiti hrvatsku alternativnu scenu tijekom sljedećih deset godina, tko bi se našao na tom popisu i po čemu se razlikuju od generacije prije vas?

Jakov: Svakako bih izdvojio Porto Morto, IDEM, Kliniku Denisa Kataneca i Valentina Boškovića, a veliki potencijal vidim i u mladim dečkima iz Karlovca, bendu Miris Grada. Iako sam čuo premalo da bih mogao reći da će na taj način obilježiti scenu, čini mi se da su na odličnom putu. Mislim da su to bendovi koji su hrabro iskoračili iz dotad ustaljenih obrazaca, stvorili inovativan zvuk i prepoznatljive glazbene identitete koji će definitivno ostaviti trag u povijesti naše glazbe.

Je li danas uopće moguće živjeti isključivo od autorske glazbe u Hrvatskoj ako ne pristajete na kompromise ili je profesionalni bend postao svojevrsni luksuz koji opstaje zahvaljujući entuzijazmu svojih članova?

Luka: Teško je živjeti od autorske glazbe, iako se nadam da je moguće. Definitivno je potrebna jako povlaštena životna pozicija kako bi imao priliku uložiti golemu količinu truda, vremena i novca, ne znajući hoćeš li ikada živjeti od toga. Zato i cijenim sve kolege na našoj nezavisnoj sceni jer znam da smo svi u to krenuli iz čiste ljubavi prema glazbi i sviranju.

Kada se jednog dana bude pisala povijest hrvatske alternativne glazbe dvadesetih godina 21. stoljeća, po čemu biste željeli da se pamti Ki Klop? Po zvuku, koncertima, estetici ili po tome što ste bili dio generacije koja je redefinirala domaću nezavisnu scenu?

Jakov: Volio bih da se Ki Klop pamti po svemu navedenom, haha. Možda ipak najviše po estetici, dramaturgiji i definitivno po autentičnosti zvuka. To su naši aduti na koje igramo i elementi kojima se pokušavamo izdvojiti.

13. Aktualni singlovi i spotovi, poput “Stranca“ i “Kao ja“, kao i suradnja s Antunom IDEM-om, najavljuju novo razdoblje benda. Uz promotivne turneje koje vas očekuju do kraja godine, u koju fazu ulazi Ki Klop i u kojem se glazbenom smjeru razvijaju vaše nove pjesme?

Luka: Radimo na novom albumu. Želimo biti agresivniji, šareniji i tvrđi. Crpimo inspiraciju iz brojnih izvora i tu se može pronaći svašta, ali ostajemo u klubu i ostajemo u plesu. Pratite singlove i sve će se znati na vrijeme. Voli vas Ki Klop.