Ne računajući koncerte, stadioni su danas jedno od rijetkih mjesta na kojima glazba još uvijek funkcionira kao kolektivno iskustvo. Streaming je slušanje pretvorio u izrazito individualan čin. Svatko ima vlastitu playlistu, vlastiti algoritam i vlastiti glazbeni svemir. Stadion je ostao mjesto na kojem desetci tisuća ljudi u istom trenutku pjevaju istu pjesmu, a aktualno Svjetsko prvenstvo to potvrđuje

Hrvatska nogometna reprezentacija i navijači / Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Ne događa se često da nogomet promijeni tijek jedne pjesme, ali kad se to dogodi, pamti se kao riječi babe Atifa iz pjesme “Pamtim to kao da je bilo danas” Zabranjenog pušenja. Gotovo svako veliko nogometno natjecanje iznjedri u ponekoj državi novu popularnost skladbe iz zapećka.

Ipak, raritetno je da pjesma stara više od trideset godina ponovno postane globalni hit, ne zato što je završila u Netflixovoj seriji ili na TikToku, nego zato što ju je jedna reprezentacija odlučila prisvojiti kao svoj soundtrack. Upravo se to dogodilo s Oasisovom vremešnicom “Wonderwall”. Engleska reprezentacija pretvorila ju je u svoju neslužbenu himnu na Svjetskom prvenstvu, Harry Kane i suigrači pjevali su je zajedno s navijačima nakon pobjeda, stadioni su je prihvatili kao ritual, a pjesma se vratila među najslušanije na streaming servisima. Gotovo istodobno, Oasis je najavio novi krak povratničke turneje i dva su se procesa spojila u jedan od najvećih popkulturnih fenomena godine.

Na prvu loptu, riječ je o još jednoj priči o nostalgiji. Na drugu, pak, postaje jasno da je riječ o mnogo ozbiljnijem trendu. Popularna glazba više ne funkcionira prema pravilima po kojima je živjela gotovo cijelu drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Nekad je bila opsjednuta budućnošću. Elvis je zamijenio Sinatru, Beatlesi Elvisa, punk progresivni rock, novi val punk, grunge glam metal, britpop grunge… Svakih nekoliko godina dolazila je nova generacija koja je prethodnu pretvarala u povijest. Glazba je živjela od uvjerenja da će njezino najveće djelo tek biti napisano.

Danas se čini da je diskografija počela vjerovati upravo suprotno.

Oasis se neočekivano prometnuo u nogometnu velesilu

Posljednjih nekoliko godina gotovo da nema mjeseca bez većeg ili manjeg povratka. Oasis, Pulp, Suede, ABBA, brojna reizdanja klasika, obljetničke turneje, luksuzni box setovi i dokumentarci pokazuju da katalog nikad nije bio vrijedniji. Diskografi su odavno shvatili kako publika više ne kupuje samo novu glazbu. Kupuje priče, emocije i vlastita sjećanja. Nostalgija se pokazala otpornijom od gotovo svih trendova koje su posljednjih petnaest godina pokušavali proizvesti algoritmi.

Međutim, zanimljivo je da najveći dio publike na koncertima Oasisa danas ne čine ljudi koji su devedesetih odrastali uz Definitely Maybe ili (What’s the Story) Morning Glory?. U prvim redovima stoje dvadesetogodišnjaci koji su “Wonderwall” prvi put čuli na Spotifyju, TikToku ili YouTubeu. Za njih britpop nije uspomena nego novootkrivena glazba.

Glazba je nekad imala kronologiju. Znalo se što pripada sedamdesetima, što osamdesetima, a što devedesetima. Danas dvadesetogodišnjak bez ikakve nelagode na istoj playlisti sluša Chappell Roan, Oasis, Fleetwood Mac, Azru i Fontaines D.C. Algoritam ne poznaje vrijeme. On poznaje samo ukus. Zato stare pjesme više ne stare. One samo čekaju novi kontekst.

Posljednjih godina vidjeli smo to mnogo puta. Fleetwood Mac ponovno je osvojio svijet zahvaljujući čovjeku koji se vozio na skateboardu i pio sok od brusnice na TikToku. Kate Bush doživjela je novu mladost zahvaljujući seriji Stranger Things. Sophie Ellis-Bextor vratila se među najveće svjetske hitove nakon filma Saltburn. Oasis je dobio novu publiku zahvaljujući spoju povratničke turneje i uspjeha engleske reprezentacije.

U cijeloj priči možda je još zanimljivije pitanje zašto se to dogodilo upravo kroz sport.

Azra je i dalje opće mjesto studentskih tuluma / Foto: Darko Bjelobaba

Ne računajući koncerte, stadioni su danas jedno od rijetkih mjesta na kojima glazba još uvijek funkcionira kao kolektivno iskustvo. Streaming je slušanje pretvorio u izrazito individualan čin. Svatko ima vlastitu playlistu, vlastiti algoritam i vlastiti glazbeni svemir. Stadion je ostao mjesto na kojem desetci tisuća ljudi u istom trenutku pjevaju istu pjesmu. Kad su engleski reprezentativci nakon pobjeda počeli zajedno s navijačima pjevati “Wonderwall”, dogodilo se nešto što nijedna marketinška kampanja ne može proizvesti. Pjesma je ponovno postala društveni događaj. Engleska pritom nije izmislila taj obrazac.

Godinama je njihov nogometni identitet bio vezan uz “Three Lions”, pjesmu Davida Baddiela, Franka Skinnera i The Lightning Seedsa, koja se pri svakom velikom natjecanju ponovno vraća na vrh britanskih top-lista. Tijekom Eura 2020. reprezentacija je kao svoju himnu prihvatila “Sweet Caroline” Neila Diamonda, pjesmu staru više od pola stoljeća koja je zahvaljujući nogometu dobila sasvim novo značenje. Ovoga ljeta njezino mjesto preuzeo je Oasis.

Jedan od najboljih primjera dolazi iz Sjeverne Irske. Eurodance hit “Freed From Desire” Gale iz 1996. godine bio je gotovo zaboravljen sve dok ga navijači nisu pretvorili u navijačku pjesmu “Will Grigg’s on Fire” tijekom Europskog prvenstva 2016. U nekoliko tjedana refren je osvojio stadione diljem Europe, a originalna pjesma vratila se na streaming ljestvice i u radijske programe. Nogomet je od zaboravljenog dance hita ponovno napravio svjetski fenomen.

Hrvatska nije iznimka. Uostalom, u izrazito pogrdnom smislu Armada tu pjesmu pjeva u utakmicama s Hajdukom, s refrenom u kome se spajaju poklič umri! i prezime kapetana splitskog kluba.

“Djevojka sa sela” postala je svojedobno nacionalna nogometna budnica

Thompsonova “Lijepa li si” nije nastala kao nogometna pjesma, ali je tijekom godina postala gotovo službeni soundtrack hrvatske reprezentacije. Prizori iz svlačionice, autobusa i dočeka Vatrenih nakon srebra u Rusiji 2018. pretvorili su je u pjesmu koju danas mnogi automatski povezuju upravo s reprezentacijom. Severinina “Djevojka sa sela”, kao i “Mare i Kate” koju uz Boheme pjeva Igor Štimac također su ne-navijačke pjesme, ali s obzirom na to da ih je prihvatila reprezentacija, dobile su neočekivani kontekst.

Zanimljivo je da se isti proces događa i izvan sporta. Na domaćoj sceni Parni valjak danas svira pred publikom u kojoj značajan dio čine ljudi rođeni desetljećima nakon objavljivanja prvih singlova. Azra već više od trideset godina nije objavila novi album, ali studentske tulume gotovo je nemoguće zamisliti bez barem jednog Haustora, Filma ili Štulića. Oliver Dragojević nakon smrti nije postao izvođač kojeg se povremeno prisjećamo. Njegove pjesme svako ljeto dobivaju novu generaciju slušatelja, dok se reizdanja i vinili rasprodaju brže nego mnoga nova domaća izdanja.

U tome se krije možda i najveća promjena današnje fizičke diskografije. Vinil više nije samo nosač zvuka. On je postao predmet identiteta. Ljudi kupuju albume koje svakodnevno mogu slušati na Spotifyju jer žele imati fizički dokaz pripadnosti određenoj glazbenoj priči. Diskografi zato ponovno tiskaju albume Haustora, Doriana Graya, Parafa, Denis & Denis ili Idola jednako uvjereni u tržišni uspjeh kao što objavljuju izdanja novih izvođača.

Možda je upravo to najveća promjena koju je digitalna era donijela popularnoj glazbi. Vrijeme je izgubilo hijerarhiju. Nekad su se pjesme natjecale sa svojim suvremenicima. Danas se natječu sa svim pjesmama koje su ikad snimljene. Budućnost više ne pobjeđuje automatski prošlost.

Haustor proživljava novu diskografsku mladost

Ironično, upravo su streaming, društvene mreže i algoritmi – tehnologije koje su trebale ubrzati glazbu – omogućili da ona prvi put u povijesti istodobno živi u svim svojim desetljećima. Zato “Wonderwall” ovoga ljeta nije samo pjesma koju pjevaju engleski navijači. Ona je simbol vremena u kojem više ne postoji jasna granica između stare i nove glazbe. Postoji samo glazba koja u pravom trenutku pronađe novu publiku. A ponekad je za to dovoljan jedan refren, jedanaest nogometaša i stadion koji ga zna otpjevati od prve do posljednje riječi.

I VAR, odnosno WonderVAR. Dobro, ipak ne…