77. Dubrovačke ljetne igre
Papandopulova večer u Dvoru
Godina 2026. se diljem Hrvatske koncertima obilježava 120. godišnjica rođenja – drznuo bih se reći našeg najvećeg – skladatelja Borisa Papandopula.
Iako praktički i nema većeg mjesta u Hrvatskoj koje Papandopulo nije trajno obilježio svojim radom (djelujući u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Šibeniku), plodonosna ljubavna veza koju je s Dubrovnikom kroz više desetljeća održavao zavrijedila je, nakon svečanog koncerta održanog u travnju, još jedan obljetnički nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Na 77. Dubrovačkim ljetnim igrama tako je u ponedjeljak, 20. srpnja, održan koncert posvećen upravo ovoj velikoj obljetnici, a orkestrom je ravnao festivalski debitant Ivan Šćepanović, dok su se u ulozi solista izmijenili klavirist Andrey Gugnin, udaraljkašica Ivana Kuljerić i bariton Matija Meić.
Foto: DLJI
Papandopulove veze s Dubrovačkim orkestrom (kroz razne promjene imena koje je orkestar doživio tijekom posljednjih deset desetljeća) dobro su dokumentirane, počevši od njegova poznanstva s prvim šefom dirigentom orkestra Josefom Vlachom Vrutickyjem, a nakon kraja Drugoga svjetskog rata i ponovne uspostave Gradskog orkestra (te Dubrovačkih ljetnih igara nekoliko godina kasnije) Papandopulo je više od desetljeća gostovao u Dubrovniku kao dirigent.
Sedamdesetih godina, inspiriran plodnim suradnjama s orkestrom, Zborom Libertas i današnjom Umjetničkom školom Luke Sorkočevića te dugogodišnjim prijateljstvom s književnikom Lukom Paljetkom, Dubrovniku se okrenuo kao ishodišnoj točki svojega skladanja, pa upravo skladbe posvećene Dubrovniku predstavljaju značajan dio njegova skladateljskog opusa, među kojima neke, nažalost, još uvijek nisu izvedene.
U novije je vrijeme, pak, obnovljeni interes za izvođenjem Papandopulove glazbe u orkestru motivirao njegov sadašnji glavni dirigent, Ivan Hut, što je svakako hvalevrijedno te će sasvim sigurno dovesti do rasvjetljavanja manje poznatih primjera Papandopulova stvaralaštva.
Foto: DLJI
Koncert je otvoren Koncertom za klavir i gudački orkestar br. 2, razmjerno ranom skladbom koju je napisao 1947. dok je bio zaposlen na mjestu ravnatelja riječke opere; radi se o djelu koje umnogome ilustrira skladateljeve raznorodne uzore iz toga vremena, što je rezultiralo jednom poprilično eklektičnom skladbom koja u sebi nosi raznoliko nasljeđe, od moderne do impresionizma. Počevši od žustre, energične predigre kao prvog stavka, pohvalna je bila komunikacija između dirigenta i pijanista, kao i Gugninova efektna interpretacija i energija na pozornici.
Centralni drugi stavak, kao os vrtnje cijele skladbe, Papandopulo je koncipirao nešto drukčije; solistička dionica fragmentarna je te su njeni uplivi u slog zapravo razmjerno kratkotrajni, dok je u orkestru riječ o moru izmjeničnih tonova i postupnoj kromatizaciji materijala koja priprema put ekspresivnoj temi u prvim violinama. Prvo pojavljivanje klavira događa se tek pri sredini stavka nakon čega nastupa njegov solistički bljesak, da bi se onda povukao i otvorio prostor za repeticiju početnog materijala. Papandopulo zatim koncert zatvara trećim stavkom, građenim na temelju nepravilnog ritma i s brojnim blještavim momentima u dionicama solista i orkestra.
Foto: DLJI
S drugom skladbom na meniju Dubrovnik, pak, ima poseban odnos; Koncert za ksilofon i gudače, osim što ga je Papandopulo 1983. i posvetio orkestru i njegovu udaraljkašu Janu Lotku specifičan je i po tome što se radi o skladbi koju je orkestar – upravo s Lotkom kao solistom – opetovano izvodio na mnogo svojih koncerata održanih tijekom Domovinskog rata, utoliko da se je našla na koncertnim programima orkestra na čak tri uzastopna izdanja Dubrovačkih ljetnih igara, 1992. (kad je festival u smanjenom obujmu nosio naziv Umjetnici Dubrovniku), 1993. i 1994. godine. Ovaj put je solistica bila Ivana Kuljerić koja je koncert i snimila na nosaču zvuku još pred četvrt stoljeća. Riječ je o konciznoj i nepretencioznoj skladbi čija su četiri stavka redom kontrastna i interesantna, a solistička dionica domišljata i raznolika.
Foto: DLJI
Na ovom mjestu svakako je potrebno pohvaliti i dirigenta Šćepanovića koji je, bez obzira na neke nedorečenosti i omaške u interpretaciji, spremno ravnao orkestrom, uz to isijavajući naizgled neograničenom pozitivnom energijom. Njegovi su pokreti egzaktni, ali i ekspresivni te puni života, a komunikacija koju je postigao sa solistima na klaviru i ksilofonu se je doimala vrlo prirodnom, toliko da su se na krajevima završnih stavaka obje skladbe solisti s dirigentom osjećali dovoljno ugodno da se zajedno mogu iskreno nasmijati nakon dobro odrađena posla.
Foto: DLJI
Nakon kratke pauze, red je došao na jedno meni nepoznato i rijetko izvođeno djelo; Lapadski soneti za gudače i bariton solo nastali su 1979. godine, skladani na tekstove nekolicine pjesama dubrovačkog dramatičara i pjesnika Iva Vojnovića.
I dok je Papandopulovo očaranje četirima Vojnovićevim sonetima nastalima u desetogodišnjem razdoblju između 1891. i 1901. godine – Na Mihajlu, Januar, Miholjice i Utjeha – očito, s vrlo lijepim frazama i finim gradacijama do stihova koji predstavljaju dramatsko težište pojedine pjesme (često nekim stihom gotovo proklamativnog karaktera u posljednjem tercetu), isto očaranje tekstom, nažalost, uvelike nije bilo prisutno u interpretaciji baritona Matije Meića koji je – vokalno impresivan kakav jest – svojom silovitošću u velikoj mjeri zadržao Papandopulov bogati glazbeni materijal u vrlo ograničenom ozračju, u kombinaciji s dikcijom koja je velik dio teksta ostavila praktički nerazumljivim, što je velika šteta za ovakav tip poezije koji je tekstom ustvari vrlo koncizan.
Foto: DLJI
I koncert je tu komotno mogao stati, s izvedbama tri različite i interesantne skladbe koje se rijetko čuju, no gotovo u funkciji dodatka orkestar je pod ravnanjem mladoga dirigenta izveo još dvije Papandopulove skladbe koje su dijelom njegova stalnog repertoara; i dok se bez ljupke i dražesne Suite Pintarichiane inspirirane glazbom franjevca Fortunata Pintarića možda i moglo, bez Hommagea á Sorkočević ipak nije.
Ta skladba koja tako učinkovito povezuje motive prvog hrvatskog simfoničara s Papandopulovim vlastitim izričajem (a koju je Papandopulo sredinom osamdesetih napisao u svega nekoliko tjedana) tako je zapravo predstavila savršeno zatvaranje kruga programskog koncepta samog koncerta.
Foto: DLJI
