Evergreeni hrvatske scene 21. stoljeća

Evergreen više nije nužno pjesma široke, generacijski neutralne prihvatljivosti, sve je češće riječ o ostvarenju snažnoga autorskog potpisa koje gradi dugovječnost upravo kroz specifičnost. Evergreen 21. stoljeća nastaje brže nego u prošlom stoljeću. Ponekad je vidljiv već u prvih mjesec dana emitiranja kroz viralnost brojke pregleda i plasman na top-listama

Današnji izvođači evergreena ne izgledaju kao nekad

Riječ evergreen dugo je u nas funkcionirala kao gotovo mehanički pojam, pjesma koja je preživjela desetljeće, dvije generacije rotacije radijskih urednika i barem jednu smjenu diskografskog sustava, a da pritom nije izgubila mjesto u kolektivnom sluhu. Prošlog stoljeća evergreen je građen sporo i institucionalno kroz festivalsko-estradnu ili šansonsku matricu (Split, Zagrebački festival, Melodije Jadrana), stalnu radijsku rotaciju koja je desetljećima bila jedini distribucijski kanal i autorski establišment (Runjić, Tutić, Kalogjera, Dedić, Huljić, Novković senior), čija su imena na notnom listu sama po sebi jamčila dugovječnost ako im se ne omakne. Tad je potvrđivan kroz ponavljanje, pjesma bi postajala evergreenom tek kad bi je otpjevala treća generacija na svadbi, ušla u Zabavne melodije HDS-ove edicije ili rotacijski nadživjela izvođača.

Dvadeset i prvo stoljeće promijenilo je i sadržaj, i formu procesa. Sadržajno, evergreen više nije nužno pjesma široke, generacijski neutralne prihvatljivosti, sve je češće riječ o ostvarenju snažnoga autorskog potpisa koje gradi dugovječnost upravo kroz specifičnost, a ne razrjeđivanje za najširu moguću publiku. Formalno, mjerila su decentralizirana pa umjesto jedinstvenog radijskog filtra danas paralelno djeluju streaming platforme njihovom logikom algoritamskog ponavljanja, koncertna praksa kao mjesto provjere (pjesma koja „puca“ uživo prije nego na playlisti), YouTube i kratkoformatni video kao mjesto neplanirane viralnosti te  još uvijek usporedo, klasična radijska i festivalska potvrda (Porin, Dani najbolje domaće glazbe, Cesarica).

Evergreen 21. stoljeća nastaje brže nego u prošlom stoljeću. Ponekad je vidljiv već u prvih mjesec dana emitiranja kroz viralnost brojke pregleda i plasman na top-listama, ali trajnost i dalje ostaje otvoreno pitanje, provjerljiva tek kad prođe premijerni tjedan. Zato je današnji izbor evergreena nužno spekulativan čin, kombinacija onoga što je već pokazalo znakove dugog daha i onoga za što autorska, izvedbena i emotivna gustoća sugeriraju da će taj dah imati. Slijedeći ne samo unutarnju logiku i brojke click countere izdvojili smo desetak pjesama domaće scene, svaku na svoj način primjerima pomirenja opisane dvostruke logike – trenutačnog uspjeha, većih ili manjih brojki i dugoročnog potencijala za status evergreena 21. stoljeća.

Gibonni: ”Udica”

Autorski potpis Zlatana Stipišića Gibonnija sa zajedničkog albuma Familija s Oliverom objavljenog 2016. za Aquarius Records u produkciji Elvisa Stanića i Nikše Bratoša monumentalna je balada o mornarima, moru i boli. Kritika ju je već u trenutku izlaska tretirala kao vrhunac autorova potpisa, a dio glazbene publicistike i danas je naziva jednom od najljepših pjesama snimljenih u Hrvatskoj u ovom stoljeću. Njezin status evergreena gradi se na rijetkoj kombinaciji skladateljskog krafta, kantautorska glasa, teksta koji operira arhetipskim slikama mora i žrtve, te činjenica da je Oliverova smrt 2018. posredno kroz prisutnost tj. blizinu pjesmi davala na težini.

Natali Dizdar: ”Ne daj”

Debitantski singl mlade zadarske pjevačice predstavljen je početkom srpnja 2004. prije nego što je uopće izašao njezin istoimeni album prvijenac (u izdanju Croatia Recordsa). Pjesmu potpisuju Davor Viduka, Marta Muždalo i Gordan Muratović/Coco Mosquito, tadašnji gitarist benda Jinx. “Ne daj” se zadržala 22 tjedna na prvom mjestu nacionalne HR Top 20 ljestvice, mjesecima je bila na vrhu liste Hrvatskog radija, a alternativna nagrada Zlatna Koogla proglasila ju je pjesmom godine, dok je Natali Dizdar na Porinu iste sezone osvojila nagradu za najboljeg novog izvođača. Riječ je o pjesmi koja evergreen-status gradi na gotovo udžbeničkom obrascu prijelaza stoljeća; reality show polazište (Story SuperNova Music Talents), festivalska legitimacija i snažan, emotivno raspjevan pop-refren koji je i dvadeset godina kasnije ostao prepoznatljiv kao definirajući zvuk jedne generacije domaćeg popa i kao dokaz da stari, radijski model potvrde evergreena u ranim dvijetisućitima još nije bio posve zamijenjen novim, digitalnim.

Sacher: ”Mene nisi nikad volila”

Prvi singl s albuma Biser, ambra, jantar (Dallas Records, 2019.) jedna je od najljepših evergreen type „nepoznatih“ pjesama široj rotaciji. Sacher kroz glas Filipa Riđičkog (frontmen Like Kolorado i glumac iz serije Crno-bijeli svijet) donosi specifičnu, gotovo razgovornu kajkavsku intonaciju izmičući uobičajenoj pop dikciji. Riječ je o pjesmi koja gradi potencijal evergreena na neobičnoj kombinaciji etno-pop melodije i gorko-ironičnog, ali iznimno duhovitog teksta o (ne)ljubavi, kao i prepoznatljivosti glasa, a njezina nova verzija iz 2024., objavljena kao treći singl albuma Stara slava dokazuje i da autor prepoznaje njezinu vrijednost.

 Mary May: ”Softest Tune”

Debitantski singl zagrebačke kantautorice Mary May objavljen je u travnju 2018. i uvršten na album prvijenac Things You Can’t Put Your Finger i najava je novog novog vala domaćeg kantautorstva na skoro pa autentičnom engleskom jeziku. Blues-folk-americana zvuk nastao „iz jedne ljubavne zavrzlame“ otvorio joj je vrata solo-karijeri. Evergreen-status je podcrtan uslijed skladateljske moći i snage pjesme, autentičnosti glasa i emotivne gustoće kojom naglašava snagu u kantautorskoj niši za uspomenu i dugo pamćenje.

 Irena Žilić: ”The Moon”

Objavljena 2017., “The Moon” je najbolji primjer kako evergreen-status danas može doći i izvana. Pjesmu je 2021. obradila Morcheeba, uvrstila je na svoj album Blackest Blue kao jedan od rijetkih slučajeva da svjetski poznat bend snimi obradu pjesme hrvatske kantautorice Irene Žilić. “The Moon” kao i Mary May ima evergreen-kapacitet koji i bez Morcheeba dodira nadilazi lokalne okvire kao rijedak slučaj kad domaća scena generira evergreen za izvoz.

 Urban & 4: ”Iskra”

Pjesma s albuma Lipanj, srpanj, kolovoz (2019.) na Porinu 2020. osvaja nagradu za pjesmu godine i najbolju izvedbu grupe s vokalom, dok je album pokupio priznanja za album godine i najbolji rock album; institucionaliziranost je obavljena. “Iskra” je primjer kako izgleda evergreen kad ga gradi kontinuitet karijere, a ne jednokratni hit jer je Urban u vrijeme skladanja jednostavnosti i pitkosti već imao tri dekade autorskog rada iza sebe i jednako toliko evergreen-potencijala, od Laufera do prvog break solo albuma Žena dijete, a osobito od Mamuta nadalje. Tajna je odnosne pjesme u momentu zarazne jednostavnosti kojom izgovara stihove optimizma kroz nježne stihove.

Petar Grašo: ”Ako te pitaju”

Balada autorskog potpisa Vjekoslave Huljić (tekst) i Tončija Huljića (glazba), objavljena je krajem 2017.  Mimo instant hit-statusa u kategoriji domaće estrade pjesma Petra Graše je u samo mjesec dana na YouTubeu dosegla gotovo šest milijuna pregleda, ostajući tjednima na vrhu HR Top 40 ljestvice. Osvojila je nagradu za pjesmu godine na Narodnom radiju te kasnije i Cesarici, nagradu publike za hit godine dokazujući masovnom populističkom karakteru. Ali skladateljski ”Ako te pitaju” pokazuje da tradicionalna hrvatska ljubavna balada, s dalmatinskim dijalektalnim refrenom i klasičnim Huljić-aparatom iza sebe ima snagu generiranja evergreena po modelu koji je bliži dvadesetom stoljeću, ali izveden potpuno suvremenim medijskim alatima.

Pun kufer & Arsen Dedić: ”Na balkonu”

Duet s albuma Dok mi grizeš prste (2002.) zagrebačkog rock sastava Pun kufer i legendarnog kantautora Arsena Dedića niz je skica/slika kroz jutarnju scenu na balkonu, mladost, nesuzdržanu ljubav i posve svakodnevan trenutak podignut na razinu gotovo epifanijske slike, koja miri tipičan Dedićev zahvat preseljen u pop-rock aranžman mlađe generacije. Dedićeva smrt 2015. daje pjesmi dodatnu težinu sjećanja, dok je njezina neformalna, razgovorna poetika čini jednom od rijetkih spojeva zagrebačkog rocka i šansonske tradicije koje je gotovo uvela novo stoljeće u staru kantautorsku školu.

Goran Bare & Plaćenici: ”Put ka sreći”

Pjesma s albuma Izgubljen i nađen (Croatia Records, 2001.) nastala je u razdoblju kad je Bare, poslije razlaza Majki, gradio topliji, akustičniji, country i blues obojen zvuk s Plaćenicima. “Put ka sreći” izraslа je u jednu od najpamtljivijih countryjem inspiriranih pjesama domaće scene, s gotovo terapeutskim, mantričkim refrenom: samo živi, samo budi, što ju je činilo pjesmom koja će nadilaziti žanrovske okvire rocka po kojem je Bare prvenstveno poznat unutar Majki. Publika koja Baretu dolazi zbog Majki otkrivala je mandolinski catchy riff i šarmiranje rezervirano za sasvim drugačiji, smireniji registar dominacije durova nad molovima.

 TBF: ”Smak svita”

”Smak svita” je s albuma Galerija Tutnplok (2007.), sadrži tekst koji je Saša Antić napisao u autobusu na putu iz Splita u Zagreb. Zanimljivo je da naslov, unatoč prvoloptaškom dojmu i prizoru apokalipse koji tekst gradi, izvorno dolazi iz splitskog slenga u kojem smak svita znači nešto poput sjajno ili fenomenalno, pa dvostruko značenje koje je bend svjesno iskoristio, gradeći pjesmu istovremeno kao satiru na medijsku i političku histeriju, i kao urbani splitski idiom. “Smak svita” najizvođenija je pjesma na Spotifyju iz TBF-ova kataloga te je dio repertoara i gotovo dvadeset godina nakon objavljivanja, što je potvrda da hip-hop humor s jasnim lokalnim ukorjenjenjem može postati jednako trajan kao i klasična balada.

Chui feat. Josipa Lisac: ”Tebi putujem”

Singl objavljen 2017. u izdanju Dancing Beara i Croatia Recordsa, glazbu potpisuje klavijaturist Chuija Toni Starešinić, tekst njegova supruga Željka Veverec, frontwoman sastava Mangroove. A Josipa Lisac priključila se projektu spontano, njezin glas spojen s instrumentalnim jazz-fusion identitetom Chuija (poznatog po nagrađivanom albumu Third Sun From the Stone iz 2015.) u pjesmu koja je kasnije izvedena i s Jazz orkestrom HRT-a na dodjeli Porina. Evergreen mod gradi na rijetkoj generacijskoj i žanrovskoj sinergiji, pri kojoj veteranka domaće pop-scene i mlađi jazzy sastav djeluju dokazom da evergreen 21. stoljeća često nastaje upravo na sjecištima, a ne unutar čistih žanrovskih linija.

Ideja evergreena u 21. stoljeću raslojava se na više paralelnih putanja umjesto jedne linearne.

Neke od njih (Grašo, Urban & 4) i dalje slijede stariju, institucionalnu logiku „festival, nagrada, radijska rotacija“, samo ubrzanu digitalnim distribucijskim kanalima. Druge (Mary May, Sacher, Chui) grade dugovječnost izvan mainstream infrastrukture, kroz autorsku specifičnost i nišnu, ali odanu publiku. Treće (Irena Žilić) status evergreena potvrđuju izvana, kroz međunarodnu recepciju koja domaćoj publici nudi naknadnu legitimaciju. A neke, poput “Puta ka sreći” ili “Na balkonu” pokazuju da stari evergreen-mehanizam koji kombinira vrijeme, sjećanje na preminulog autora, ponavljanje kroz generacije i dalje radi, samo sporije i tiše od algoritamske brzine kojom danas mjerimo uspjeh.

Zajedničko im je da nijedna od njih nije nastala s namjerom kalkulacije evergreena što je, čini se, jedino pravilo koje pojam dosad još nikad nije promijenio.