08
ožu
2023
Retrospektiva

Retrospektiva: Josipa Lisac u tri poglavlja

Josipa Lisac

Istinska diva / Foto: Matej Grgić

share

Meni je moj muž Karlo jednom rekao: „Ti imaš osmi mart svaki dan.“ I to je istina. Osmi mart trebao bi biti dan pažnje prema ženi, a ja to imam svaki dan. Punu kuću cvijeća i ljubavi. Volim da me muškarac vodi za ruku kroz život, ali da sam ravnopravna s njim i da on razumije moje želje i hirove. (Josipa Lisac, Večernji list, 8.3.1989., br. 9181)

 

Osmomartovska retrospektiva posvećena je nama omiljenoj razbijačici muzičkih klišeja; uvijek ženstvenoj i izazovnoj, a nikad vulgarnoj i razularenoj grlatoj boginji, čiji je hram pozornica, a totem u basnama oličenje lukavosti; našoj i svemirskoj, neponovljivoj Josipi Lisac rođenoj 1950. godine u Zagrebu.

Premda ju je struka mazila od najranijih dana, prosječnoj publici uvijek je trebalo malo više vremena da je shvati. No, čak i kada je nisu razumjeli, njezini su kolege i slušatelji prema njoj gajili strahopoštovanje. To objašnjava zašto su je djeca u školskim leksikonima često navodila kao najomraženiju pjevačicu, ali i kako je očuvala moć da sablazni i podijeli javnost, što je posljednji put potvrđeno prilikom Milanovićeve inauguracije 2020. godine.

Ona ne daje savjete jer ih sama ne sluša. Ne voli kopirati niti biti kopirana. Usprkos svom renomeu svakodnevno se trudi nadmašiti samu sebe i uvijek misli na Karla Metikoša, u inat svijetu koji lako i brzo zaboravlja.

U HRT-ovoj emisiji U svom filmu njezini su je suradnici Klaudija Ćular i Saša Šekoranja opisali uz pomoć nekoliko zanimljivih usporedbi. Povezali su je s pandom jer je zaigrana i meka, a pritom je s njom sve crno ili bijelo, bez kompromisa te s crvenim amarilisom, koji cvjeta samo jednom godišnje, a ima vrlo nježnu stabljiku. Poput Like, rodnog zavičaja svojih roditelja, i ona je sazdana od kontrasta koji se ne daju odijeliti.

Da je predmet u kupaonici, Josipa bi bila gumene rukavice koje mijenjaju boju u dodiru s vodom. Da je staza, vodila bi kroz hodnik svog trešnjevačkog stana. Da je vremenska prognoza, bila bi oluja.

Josipa Lisac

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

INTERPRETATORSKI KLJUČ

Josipa Lisac navedena je kao koautor glazbe, teksta ili aranžmana na nekolicini svojih pjesama, ali ne možemo je kategorizirati kao autoricu. Ono s čime ona ulazi u povijest i po čemu će je pamtiti njezini suvremenici njezine su vokalne sposobnosti i osebujan smisao za modu. Uz veliki raspon glasa, koji seže od kontraalta do soprana, prepoznajemo je po živopisnim i emotivnim interpretacijama te teatralnim odjevnim kombinacijama, neobičnim frizurama i šeširoidnim kreacijama kojima često ističe lice.

Odrasla je s ocem Josipom, majkom Anom i sestrom Mirjanom u građanskoj obitelji i vrlo je rano shvatila da je pjevanje njezin poziv. S deset godina postala je članica Zbora Hrvatske radiotelevizije i uz podršku maestra Dinka Fija svladala bogati glazbeni repertoar koji je uključivao staru sakralnu, klasičnu, modernu, avangardnu i tradicionalnu glazbu. S tim je Zborom putovala i osvajala nagrade sve dok se, slično kao Karlo Metikoš, nije upoznala s rock muzikom i odbacila klasiku. Godine 1967. postala je glavni vokal popularne rock grupe O’Hara, a zatim i VIS-a Zlatni akordi s kojim je snimila prvu singlicu. Nakon manje estetske operacije i samostalnog nastupa na festivalu u Opatiji započela je solističku karijeru. Prvu pjesmu dao joj je Arsen Dedić.

Prije nego je upoznala Metikoša i počela raditi s njim Josipa je mimo festivalskih kompilacija snimila šest singlica, odnosno deset pjesama. Među njima su Runjićeve dirljive balade “Oluja” i “Kapetane moj” s tekstom Tomislava Zuppe, Arsenove “Život moj” i “Što me čini sretnom” te “Sve majke svijeta uz more” Tome Bebića. Snimila je tih godina i dvije pjesme za koje je tekst napisala Maja Perfiljeva.

Baš ovaj dio njezina života često se preskače u sažetim biografijama koje će vam reći da u njezinom životu nema skandala, da je ljudi većinom vole i da je svima duhovita, ali i Lisica je nekada bila mlada i neostvarena. Srećom, mediji su je zavoljeli na prvu pa imamo više zapisa iz tih ranih dana. Novine je najprije spominju usput i ukratko, a već 1969. ona je na meti „ogovaračke mašinerije“ i dobiva reputaciju samodopadne i prepotentne svadljivice, što je čini instant miljenicom mladih.

Ivan Kreutz, novinar časopisa Studio, 1970. zabilježio je što o njoj misle stariji kolege. Nitko, ali baš nitko tada nije porekao njezin izvanredni talent, ali se, svatko u svom stilu, ogradio od njezina karaktera. Pritom je znakovit komentar Arsena Dedića koji ju je „otkrio“ i budućeg suradnika Ivice Krajača, koji već tada, kad kaže da „je malo kompozitora koji bi mogli pisati za nju,“ detektirao glavni problem Josipine glazbene karijere. Cijeli tekst pročitajte na poveznici.

Ono što je vidljivo u njezinim medijskim istupima iz vremena prije Karla Metikoša jest činjenica da je od početka znala što želi, a što ne želi i da je itekako vjerovala u sebe. „Repertoar mi je oskudan, ali ne tako mizeran kao što se piše. Ja naime, ne želim biti loš reproduktivac stranih interpretatora, već izvođač originalne domaće muzike, kompozicija naših stvaralaca, a njih je malo. Obožavam karakterne pjesme, a ne lako pjevne i komercijalne. Treba li mi to zamjeriti?“ branila se tada. (Večernji list, 21.8.1969., br. 3109)

Stoga trebamo usporiti kada govorimo o Karlu Metikošu kao o autoru koji ju je „stvorio“. Naravno, riječ je o izrazu koji nerijetko Josipa koristi govoreći o njemu, ali taj izraz otkriva samo jedan aspekt njihove veze, šablonsku ljubavnu priču mentora i štićenice, a meni se čini da su oni razbili šablonu. Naime nekada je ono što od umjetnika napravi uspješnu osobu naprosto ljubav i odobravanje koje prima iz okruženja. Razmislite samo kolike bismo velikane ili njihova djela izgubili da se nije našao netko tko će uložiti svoje vrijeme da ih sačuva i o njima proširi glas?

Ljubav je uzdigla Josipu Lisac, ali ona je bila predodređena za status kakav ima. Naprosto je teško povjerovati da bi se njezin izvođački potencijal izgubio u paralelnom svemiru u kojem se ona i Karlo nikada nisu sreli. Izglednijim se čini da u jednom od tih svemira Josipa ima impresivniju karijeru i zdraviju konkurenciju. No možda bi joj u svakom od tih svemira nedostajalo ljubavi i razumijevanja, a to bi bilo pogubno.

Josipa je upoznala Karla u veljači 1971. godine premda su se prvi put susreli nešto ranije na zajedničkom nastupu u Skopju. Taj prvi put on ju je prividno previdio. „Tada je još bio u vezi s Etiopljankom Gabrielom“, sjeća se Josipa, „tek kasnije mi je priznao da se točno sjeća haljine koju sam imala u Skopju, što sam mu rekla, kakvim glasom, gdje sam sjedila za večerom i da mi se tamo udvarao neki glumac.“

Njegovo iskustvo i povjerenje u njezin talent njega su učinili njezinim autorom, a nju njegovom umjetnicom. Njihov prvi zajednički LP Dnevnik jedne ljubavi  složen je u prvim godinama njihove veze. Nijedan njihov kasnije projekt nije nadmašio Dnevnik, a pjesma koja otvara album “O jednoj mladosti” postala je Josipin zaštitni znak. Promocija albuma bila je toliko uspješna da je imala reprizu, a na čuđenje svih novopečenih glazbenih snobova održana je po sistemu playback – tada avangardnoj tehnici. Naravno, Josipa je pjevala uživo, ali je zbog novinske najave u kojoj je pisalo da će „samo otvarati usta“ godinama morala uvjeravati svoju publiku da je njezin glas uvijek živ.

Drugi projekt koji su Josipa i Karlo obogatili svojim višestrukim talentima bila je prva hrvatska i peta svjetska rock opera Gubec-beg. U njoj je Josipa glumila i pjevala glavnu žensku ulogu Janu. Opera je praizvedena 1975. godine, a pogledalo ju je više od pola milijuna ljudi. Najpoznatija i najizvođenija arija iz ove rock opere je “Ave Maria”, još uvijek dio Josipinog koncertnog repertoara kao i “Janino ludilo“ kojim redovito ledi krv u žilama.

Zatim je uslijedio Josipin „bijeli album“, jazz ploča pod naslovom Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International, snimljena s Erniejem Wilkinsom, Clarkom Terryjem i Johnnyjem Bassom, a u produkciji Boška Petrovića i Karla Metikoša. S koferom punim želja i te tri „putovnice“, a ponajviše na račun Gubec-bega, Josipa i Karlo su 1976. godine otputovali u SAD. U Zagreb su se vratili tri godine kasnije, nevoljko i bez novca, ali s albumom Made in USA snimljenim na hrvatskom i engleskom jeziku u Studiju 55 u Los Angelesu i studiju Sounds Good Recordings.

Ovom je tandemu od početka bilo važno na svakom albumu isprobati nešto novo, ali to što je svaka pjesma na ovom albumu napravljena u svom stilu je prije odraz nesigurnosti s kojom se Metikoš susreo na nedovoljno istraženom američkom tržištu nego autorske odluke. Taj je album danas više-manje zaboravljen. No američko iskustvo utisnulo je Josipi potrebu i želju da ostane na razini koja se ondje očekuje od glazbene zvijezde. Nažalost, kod nas se još uvijek ne očekuje toliko koliko je Josipa svaki dan spremna dati. „U Americi sam naučila nešto čega nema u našem show-busninessu,“ otvoreno je o tome govorila, „želiš li opstati u tom teškom, lijepom, prokletom poslu, uvijek moraš biti nov.“ (Večernji list, 21.06.1987., br. 8574)

Osamdesetih se Lisica i Metikoš okreću popu i proširuju bazen suradnika s albumima Hir, hir, hir, Lisica, Hoću samo tebe i Boginja. To je vrijeme hitova “Magla”, “Hazarder”, “Danas sam luda”, “Gdje Dunav ljubi nebo”, “Kraljica divljine”, “Ja bolujem”, etc., ali i vrijeme kada postaje očito da se njihov ukus nikad neće u potpunosti poklopiti sa srednjom strujom.

Ante Batinović povodom izlaska albuma Boginja 1987. kaže da su Josipine nove pjesme „dezinfekcijski očišćene od stvarnog uzbuđenja“ te da je njezin trud oko vizualne prezentacije toga na kraju nedostatan. (Večernji list, 26.7.1987., br. 8608) Na istom tragu Darko Glavan će devedesetih zaključiti da čitava njezina produkcija iz osamdesetih svjedoči o „sve većoj izolaciji i samodopadnosti Josipe Lisac i Karla Metikoša“, pričem ih uspoređuje s Johnom Lennonom i Yoko Ono. (Večernji list, 16.1.1998., br. 12329)

Sami protiv nekih ili svi, tako su i živjeli. Svjedoci kažu da je na svim njezinim koncertima Karlo sjedio u prvom redu te da se često činilo da je samo njemu pjevala. Koncept „moćnog para“ u širu je upotrebu ušao tek ranih dvijetisućitih, ali nema sumnje da su Josipa i Karlo bili upravo to: dvije snažne individue posvećene stalnom osobnom i zajedničkom rastu, par u kojem nitko ne dominira, već svatko ima prostora dati najbolje od sebe kada je u snazi i ništa kada je slab, veza kojoj se mnogi bez obzira na to koliko romantičnih filmova pogledali uvijek iznova čude. Jedno drugom bili su najoštriji kritičari i najveća podrška.

Iznenadna Metikoševa smrt i rat devedesetih mijenjaju tijek njezine karijere. Dotad studijski vrlo aktivna pjevačica gotovo se u potpunosti okreće suradnjama i nastupima uživo, ponajprije onima u Karlovu čast. Već o prvoj godišnjici započela je tradicija koncerata posvećenih njemu. Prvi, naslovljen „Ritam kiše“, okupio je generacijski i stilski šaroliku grupu glazbenika, od Arsena Dedića, 4M i Crvenih koralja do Nene Belana, Dina Dvornika i Psihomodo popa.

Svake godine za taj je tradicionalni koncert Josipa osmislila novi koncept. Tako je, primjerice, 2006. u suradnji s kazališnom redateljicom Dorom Ruždjak-Podolski realizirala “Koncert ljubavi” u HNK-u. Snimka tog koncerta u režiji Ivana Miladinova bila je prvo Josipino DVD izdanje.

Karijeru Josipe Lisac nakon smrti Karla Metikoša obilježile su i suradnje s brojnim, uglavnom mlađim izvođačima, za koje je više puta bila nagrađena. Najpoznatije su “Rušila sam mostove od sna” (Dino Dvornik), “Kao mir” (Boa) i “Na, na, na, na” (Cubismo). Puno je surađivala, ali neke je ponude i odbila. Tako je svojevremeno Huljiću rekla „ne“. Obrađivala je druge i samu sebe te tradicionalne pjesme, a nerijetko je gostovala na tuđim koncertima, kako u publici, tako i na bini. Kao i oni na splitskom, opatijskom i zagrebačkom festivalu, njezini su nastupi na Ferragosto JAM-u ušli u legendu.

Lisicina versatilnost najvidljivija je kada obrađuje tradicionalne pjesme poput sevdalinki “Omer beže” i “Niz polje idu, babo, sejmeni”, omiljenu “Vilu Velebita”, makedonsku tradicionalnu “Kalino mome”, romski klasik “Đelem, đelem” u duetu sa Šabanom Bajramovićem ili, pak, pjesme obojene najraznolikijim stilskim utjecajima od funka i fada preko repa i rocka do elektronike i etna.

Početkom devedesetih sudjelovala je u nekoliko glazbenih projekata s temom rata, što studijski, što na koncertima podrške ratom zahvaćenih teritorija, a 1992. snimila je cijeli album s božićnim pjesmama uz akademski zbor I. G. Kovačića, maestra Sašu Britvića i orguljaškog virtuoza Maria Penzara Čestit Božić. Nije se klonila predizbornih skupova, golfa s predsjednikom, ni inauguracija, ali politika je ipak nije uspjela zaprljati. U televizijskim i novinskim intervjuima često je komentirala stanje u društvu.

Godine 2000. Josipa je snimila posljednji album s Karlovim autorskim pečatom. Život je nastao u suradnji s producentom i aranžerom Gojkom Tomljanovićem. Glazbu za većinu pjesama potpisuje Metikoš, a tekstove Krajač, kao u dobra stara vremena. Iznimka je bila tek obrada njezine pjesme iz mladosti, skladbe Raymonda Ruića “Veče u luna parku”.

Iako Josipa nije bila velika ljubiteljica festivala, posjećivala ih je kada je trebalo promovirati nove pjesme, a nekoliko puta je i pobijedila na njima. Skladbom s tog povratničkog albuma 2000. godine osvojila je Splitski festival. Pjesmu “Život je samo most” tom su prilikom nagradili su i žiri i publika. Bio je to posljednji veliki hit Josipe Lisac.

Na albumu Živim po svome iz 2009. godine, njezinom posljednjem studijskom albumu, nema Karlovih pjesama. Skladatelja i tekstopisaca je nekoliko, ali niti jedan se od tada pa nadalje ne može smatrati njezinim „kućnim autorom“. Ističu se tek mladi autori Srđan Sekulović Skansi, Toni Starešinić i Jani Hace te, naravno, Alka Vuica, koja piše za nju od 1983. godine, odnosno albuma Hoću samo tebe.

Njezin koncertni repertoar danas čine uglavnom pjesme iz sedamdesetih i osamdesetih, ali do njega su se probile i neke pjesme nastale u ovom tisućljeću. Među njima su “1000 razloga”, “Živim po svome”, “Tebi putujem“ i “Daleko”. Josipa je još uvijek medijski vrlo prisutna i koncertno aktivna, a u veljači pandemijske 2021. održala je svoj prvi virtualni koncert. Posljednji koncert održala je u duetu s išijasom zbog kojega je na kraju otkazala reprizu tog koncerta.

JOSIPA LISAC U BROJEVIMA

Naša Lisica snimila je sveukupno desetak studijskih albuma. Uz autorski i producentski pečat Karla Metikoša, tim albumima dominiraju tekstovi Ivice Krajača i Alke Vuice. Njezina Antologija iz 1997. godine koju čini čak osam CD-a jedan je od prvih pothvata te vrste u našoj diskografiji. U međuvremenu je Croatia Records objavila još šest kompilacija njezinih pjesama.

Više je puta bila pjevačica godine. Nagrađena je s 23 Porina za svoje izvedbe i albume, a godine 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Nakon što je 2020. osvojila Porina za životno djelo odlučila je da više ne želi biti nominirana u kategoriji Najbolja ženska vokalna izvedba.

Manje je poznato da je još 1996. godine bojkotirala Porin iz sličnih razloga. Naime tada je primila nagradu za vokalnu izvedbu, ali je struci zamjerila što album Koncert u čast Karla Metikoša, koji je snimila sa Simfonijskim orkestrom i uz ravnanje maestra Igora Kuljerića, nije nominiran za najbolju kompilaciju. Tom je prilikom rekla da je lijepo dobiti Porina za pjevačicu godine, ali da joj je važnije da joj se nominira djelo, tim više što se kao pjevačica nema razloga dokazivati.

Njezina vizualna prepoznatljivost važna je nadogradnja njezinoj glazbi od šezdesetih do danas. Dramatične haljine, bizarni šeširi i šarenilo u kosi i na licu dio su tog potpisa. Njezina je pojava od samoga početka bila neobično privlačna, ali i zastrašujuća. Izvevši “Kapetane moj” na Splitskom festivalu 1970. u dugoj crnoj pelerini s kapuljačom izbezumila je splitsku publiku, a to nastavlja činiti do danas.

Godine 2014. magazin Elle dodijelio joj je “Elle Style Award” za životno djelo. U izgradnji tog stila pomagali su joj suradnici iz svijeta modnog dizajna čije je kreacije odijevala. To su Mila Višnjić, Alan Hranitelj, Ida Stipčić-Jakšić, Staša Čimbur i Ksenija Vrbanić. Među fotografima s kojima je gradila vizualni identitet preko naslovnica albuma ističe se Željko Koprolčec.

Ako je vjerovati zapisima u analima, muškarci su češće od žena pokušali kopirati Josipin stil odijevanja. Pokušao je to Davor Gobac na prvom koncertu u čast Karla Metikoša 1992. godine, ali i mladi Oliver Jularić, danas kostimograf, na Prvom pljesku 1993. godine. Osim toga Josipa je s osamnaest godina operirala nos, što je čini jednom od prvih domaćih zvijezda koje su za ljepotu išle pod nož. S druge strane oceana Barbra Streisand odbijala je operirati nos, vjerujući da upravo njemu zahvaljuje svoju veliku karijeru. Obje su pjevale pjesmu “People (Ljudi)”.

Baš kao i velika Barbra Josipa Lisac voli glumiti, na sceni i u filmu. Dojmljiv glumački izlet dogodio joj se na poziv Branka Lustiga u biografskom filmu Wallenberg: A Hero’s Story, u kojem je glumila s Richardom Chamberlainom, zvijezdom kultne TV serije Ptice umiru pjevajući, i to mađarsku špijunku, ljubavnicu nacističkog generala.

Devedesetih je gostovala u teatru Koreodrama u Sloveniji u dvjema predstavama Suzna Maria Sirakuška i Schizophrenia koje je napisao i postavio Damir Zlatar Frey. U Hrvatskoj je takvu priliku dobila u kolovozu 2007. godine u dramatizaciji Krležine novele Pijana noć 1918. Ulysses teatra na Brijunima, koju su potpisali Tena i Ivo Štivičić, a režirala Lenka Udovički.

Uz to pjevala je “Ave Mariju” na vjenčanju Dunje i Mazala u televizijskoj seriji Smogovci, a isto je ponovila na stvarnom vjenčanju Ive Majoli. Međutim najdublju brazdu u pop kulturi ostavila su njezina gostovanja u HRT-ovoj Latinici. YSL? Sjećate se mozzarelle iz Gajeve? A znate li da je u istoj emisiji, osim što je o njoj govorila, hranu i pripremala?

Karlo i Josipa nisu imali djece, a ona je više puta odgovarala na danas kontroverzno pitanje „zašto?“ Jedan od odgovora na to pitanje kao razlog je navodio glazbenu karijeru, drugi to što između nje i Karla nije bilo prostora za treću osobu. Na kraju je istaknula da je pri odlučivanju u obzir uzela i djetetovu sreću, koja bi možda bila umanjena uz majku glazbenicu. Nema sumnje da je razloga imala nekoliko. No kako Internet teško zaboravlja u članku iz 1971., izvorno objavljenom u časopisu Karavan, možete čitati da se Josipa nada dobiti kćer kada se uda za Karla Metikoša te da će tada biti najsretnija žena na svijetu. No taj je članak pun grešaka pa je teško znati je li baš taj navod tada bio točan.

Josipa još uvijek živi u istom stanu na Trešnjevci u koji je uselila s Karlom kao djevojka, a naziva ga svojim i Karlovim gnijezdom. Oni na selidbu u neki elitni zagrebački kvart nikad nisu pomišljali, a kuću nisu kupili jer su voljeli putovati. „Kuća i kvart ne čine ni elitno, ni lijepo. Elitno i lijepo je u osobi,“ objasnila je Josipa, koja je prošle godine kupila stan u Novigradu, gdje namjerava boraviti u trenucima odmora.

Lisica se najviše boji – propuha, odnosno gubitka glasa. Ne puši, ne pije ništa hladno i ne boravi u prostorijama u kojima radi klima.

ŠKRIPAVA LADICA

Kad su u pitanju ladice, Josipa Lisac svoj jedinstvenosti usprkos ima dosta toga zajedničkog s drugim gostima naše rubrike. Već smo spomenuli autore Karla Metikoša, Tomu Bebića, Maju Perfiljevu i Alku Vuicu. Nadalje, Rajko Dujmić u sedamdesetima je svirao u njezinom pratećem bendu. Sa Zrinkom Tutićem pjevala je “Moju domovinu”. S njom je pozornicu u ranim danima dijelio i nešto stariji Kićo Slabinac s kojim, vjerovali ili ne, ima nekoliko dodirnih točaka. Naime oboje su imali korijene u rock and rollu i nisu se libili svoje vokalne sposobnosti koristiti u različitim žanrovima i kontekstima. Da, i Josipa je svirala s tamburašima.

Uz to je nastupala s Jasenkom Hourom, odnosno s Prljavim kazalištem, a njezin veliki obožavatelj bio je i ostao drugi najbolji rock vokal u državi – Dado Topić, koji je u koncertnoj izvedbi rock opere Gubec-beg 1997. godine pjevao naslovnu ulogu. Massima su nazivali muškom inačicom Josipe Lisac, a 1987. godine bio joj je predizvođač na koncertu u Ciboni. Osim toga bila je posebna gošća na središnjem predizbornom skupu za Dražena Budišu na kojemu je pjevao i Urban s kojim, začudo, nikad nije ostvarila vokalnu suradnju. Nema puno niša koje nije dotaknula.

U šire bačenoj mreži nekoliko je slavnih dama s kojima Josipa dijeli talent i još poneki djelić života. Za neke ona je balkanska Cher, doslovno, boginja pop glazbe.

Kad je riječ o moćnim parovima, kao što su Sonny i Cher te Ike i Tina, možemo govoriti o tome kako su žene preuzele taj narativ, izvojevale svoju slobodu i uzdigle se do statusa legende vlastitim talentom. No Josipa je cijelu svoju karijeru posvetila Karlu Metikošu, ponosna na to što je njegova štićenica, što je ostala i nakon njegove smrti. Ljubav koja zaborava nema dogodila se i avangardnoj Yoko Ono, udovici Johna Lennona te čarobnoj Iman, Bowiejevoj udovici. Sve su te žene neponovljive, odvažne i upečatljive, bez straha od sjene koja bi skrila njihovu raskoš. Glazbeno se bliskom osjećala kantautorima i kantautoricama iz šezdesetih, kao što su Van Morrison, Joni Mitchell i njima slični, rockerima i džezerima.

Josipin najveći adut je njezin glas, kako ga kontrolira i što sve s njime može. Slušajući Josipu često se sjetim dokumentarca Pet metara od slave o pratećim vokalisticama koje su svojom virtuoznošću uljepšale glazbu puno poznatijih izvođača. Među njima su Lisa Fisher, Darlene Love i Merry Clayton, gospodarice svojih glasova, a danas i svoje reputacije, baš kao naša Lisica. Povijest rock glazbe, posebno one stadionske, nemoguće je zamisliti bez njih i njihovih vokalnih sola koja sve rjeđe viđamo uživo.

Modni kritičar Nenad Korkut usporedio je Josipin hrabri pristup javnom nastupnu s onim po kojemu je prepoznatljiva Grace Jones. Ipak, ova škripava ladica ne može bez Tereze Kesovije, Gabi Novak i Zdenke Kovačiček koje s Josipom dijele jezični i geografski prostor.

Zatvarajući ladicu možemo reći da je Josipa Lisac naš gotovo pa privatni fenomen, a o njezinom utjecaju na druge autore teško je govoriti. Ipak, govorilo se. Ne tako davno pisalo se o tome da Lady Gaga kopira stil Josipe Lisac. Čak su i fotografije govorile u prilog toj tezi, ali službenog očitovanja nije bilo, a i zašto bi? Na kraju krajeva svoje odjevne kombinacije ne potpisuje Lisica osobno. Ono što je najviše vrijedilo u tom žutom trenutku jest narodna spoznaja da smo imali Lady Gagu prije Lady Gage.

Nije naodmet reći da sav taj talent prati ne samo zanimljiva pojava već i zarazna karizma. U susretu s njom svi mi nalikujemo Željki Ogresti iz poznatog intervjua koji je vodila s Josipom 1999. godine – zbunjeni u pedeset nijansi bež boje i nesretno zaljubljeni u radosnu lakoću njezina postojanja.

Moglo bi Vas zanimati