Ivan Pešut: „Ljudima će AI glazba dojaditi kad shvate da sve zvuči isto“

Između nastupa i priprema za novi album na sjecištima nekoliko glazbenih žanrova te ispitivanja formi jazz fusiona, Ivan Pešut osvrnuo se na aktualni skladateljski zamah i interese

Ivan Pešut radi na albumu koji će se zvati Identity/ Foto: Milsav Žabarović

Posljednjih godina ime Ivana Pešuta postalo je gotovo sinonimom za vrhunsku studijsku i koncertnu gitaru na nacionalnoj i regionalnoj fusion glazbenoj sceni. Kao glazbenik, producent, aranžer i autor ostavio je prepoznatljiv trag u brojnim projektima, surađujući s najistaknutijim izvođačima različitih generacija i žanrova. Nakon što je godinama bio jedan od onih koji iz pozadine oblikuju tuđe pjesme i zvukove, radom na novom albumu najavljuje presjek novih glazbenih eksperimenata i interesa, iskustava i estetike, ali i želju da kroz instrumentalnu i autorsku glazbu ispriča osobniju priču.

Riječ je o projektu koji nastaje bez žurbe, oslanjajući se na muzikalnost, produkcijsku preciznost i emociju, te stilska lutanja sa suradnicima poput bubnjara Leonarda Berishe. U razgovoru za Glazbu.hr Pešut otkriva kako je izgledao kreativni proces nastanka albuma, koliko su ga oblikovale dugogodišnje suradnje s drugim izvođačima te gdje pronalazi inspiraciju kada stvara isključivo za sebe. Razgovarali smo i o današnjoj ulozi gitarista u suvremenoj pop produkciji, izazovima autorskog rada te planovima nakon objave novog albuma kao povod za razgovor s glazbenikom koji već godinama diskretno utječe na zvuk domaće glazbene scene.

 Krenimo od singla “Drastic Measures”. Kad Leonard donese gotovu, razrađenu poliritmičku strukturu, kako uopće izgleda prvi susret s materijalom? Slušate li ga prvo kao slušatelji ili odmah autorski počinjete tražiti gdje se u tome krije melodija?

U toj fazi slušatelj nema temelj za koji bi se još uhvatio. Takva metodologija skladanja temelji se na kratkim ritmičkim fragmentima koji se kasnije sklapaju u veću cjelinu.

Ako je svaki singl nova dimenzija projekta, kako biste opisali dimenziju koju otvara “Drastic Measures” u odnosu na prvi singl? Je li ovo namjerno zamišljeno kao kontrast, nastavak ili jedan od više ravnopravnih „lica“, koja tek trebaju složiti cjelinu?

To će se tek pokazati. Nadolazeći singl ”Invisible People” potpuno je drugačija priča od prva dva. On će biti hommage gitarističkoj glazbi osamdesetih.

Rekli ste da vas je zanimalo „gdje će vas odvesti ideja ako okrenete proces“. Je li u nekom trenutku rada na skladbi ta ritmička forma djelovala kao ograničenje ili je od početka doživljavana kao sloboda i okvir unutar koga možete raditi bez straha od lutanja?

Ograničavajuć je proces osmišljavanja riffa ili melodije jer nije skroz prirodno svirati i pisati uz toliko promjena mjera (skoro svaki takt ima drugu mjeru), međutim sve je potpuno prazno i onda je odabir glazbenih boja maksimalno slobodan.

Leonard ritmičku razradu opisuje kao „bacanje LEGO kockica niz stepenište“, koje ste morali dočekati i posložiti. Postoji li trenutak u skladbi gdje svjesno puštate da ritmička kompleksnost „pobijedi“ i povuče harmoniju za sobom, umjesto obrnuto?

U ovom je slučaju ritam taj koji je odredio formu u potpunosti.

Album najavljujete kroz singlove, korak po korak, umjesto klasičnog, „odjednom-izdanja“. Što taj usporeni, epizodni pristup, omogućuje albumu Identity?

Meni daje potpuno drugačiju perspektivu onoga što radim i onda prema potrebi mijenjam dinamiku. Zato ostale skladbe nisu ni dovršene nego čekam da vidim kakav će mi osjećaj biti nakon svakog singla. Današnja publika voli probaviti male komade tako da je mnogo pozitivnih strana takvog koncepta.

Obrnuti redoslijed skladanja, prvo ritam, onda sve ostalo, zvuči kao metoda koja bi lako mogla postati stalna praksa. Hoće li ostatak albuma Identity slijediti sličnu logiku, ili je svaki singl nastajao po svojim, vlastitim pravilima?

Svaki singl priča je za sebe. Skladateljski, produkcijski i po odabiru gostiju koji sudjeluju. Tako da će ovo biti jedina takva skladba na albumu.

Ivan Pešut na koncertu posvećenom Ericu Claptonu / Foto: Davor Dragičević

 Dolazite iz jazz-fusion glazbe, no skladba “Drastic Measures” flertuje s math-rockom i progresivnom instrumentalnom glazbom, prilično žestokim zvukom za nekoga tko se afirmirao u fusion krugovima. Je li Identity trenutak u kojem svjesno testirate koliko daleko od žanrovske etikete možete otići, a da i dalje ostane prepoznatljivo vaše?

Cijeli se album bavi etiketama i identitetom, tako da su takvi stilski rasponi opravdani tematikom. Moje okruženje zapravo je studio, i stilska je raznolikost tu imperativ zbog prirode posla. Kad već radim svoje, onda si dam malo više slobode da malo pomiješam stvari.

Govoreći o „identitetu“ u naslovu albuma, koliko je to identitet kompozitora koji se mijenja s godinama iskustva, a koliko svjestan pokušaj otvaranja prema publici koja jazz inače zaobilazi?

Sve ovisi o tome pričamo li o slušateljima koji vole instrumentalnu glazbu, ali nisu veliki ljubitelji jazza. Ovaj album uopće nema prizvuk jazza, iako ljudi koji na njemu sviraju itekako njeguju upravo taj izričaj. Skladateljski gledano, Identity prije spada u progresivni rock nego jazz.

Osim autorskog rada, bavite se i primijenjenom glazbom. Utječe li disciplina, rad prema zadanom okviru, filmu i narudžbi na to koliko ste otvoreni za ovakve eksperimentalne procese, poput onog s Leonardom, gdje netko drugi zadaje okvir?

Disciplina se, po meni, mora čuti u završnom proizvodu. Divljanje mi spada u početnu fazu gdje pršte ideje pa se u taj kaos postepeno uvodi red. Mislim da publika voli imati osjećaj da ih netko sigurno vodi kroz izvedbu. Jako volim raditi za film, igre ili animaciju, jer je to idealan omjer skladanja prema okviru, a da pritom imaš potpunu slobodu krenuti u smjeru koji osjećaš.

Iz vaše pozicije, kakvo je stanje jazza u Hrvatskoj danas? Ima li publike koja prati ovakve, žanrovski nemirne projekte ili je scena i dalje prilično zatvorena prema onima koji jazz miješaju s drugim žanrovima?

Publika nije ogromna, ali jest vjerna i postojana. Veći je problem taj što su idealna publika za slične projekte upravo ljudi koji rade slične projekte koji pritom nemaju vremena ni dovoljno interesa poslušati tuđi rad. To je naš mali interni paradoks.

Promotivni koncertni paket i promocije državom nakon izlaska albuma. Koliko ima mjesta mimo Zagreba i festivala za svirku i doživljavanja Pešut identiteta live i louder?

Svirki će vjerojatno biti kroz 2027. gdje ćemo svirati ponešto starog i većinu novog materijala. Festivala ima podosta po cijeloj Hrvatskoj. Nadam se da će publika imati priliku čuti nas uživo.

Koliko instrumentalisti naše scene, pa i vi, držite do videospotovske promocije i nastavka rada na albumima u promotivnom smislu? Kako videospotovi ocrtavaju džezere na našoj sceni? Imam dojam da je rijetka pojava prisutnosti, stalnosti i konzistentnosti… ili me vara?

Proizvesti kvalitetan sadržaj i adekvatnu video promociju materijala skup je sport, ali čini razliku. Projekt djeluje mnogo ozbiljnije uz dobru vizualnu prezentaciju i bilo bi dobro biti aktivan i u tom smislu. Instrumentalisti često izbjegnu taj dio jer se često čini uzaludnim i neisplativim.

I na kraju, pitanje koje danas teško može izostati, kako gledate na sve glasniju priču o AI-glazbi, posebno iz perspektive nekoga tko se bavi improvizacijom i kompleksnim ritmičkim strukturama? Je li to nešto što jazz kao formu čini otpornijom ili je riječ o prijetnji koja jednostavno još nije stigla do te razine kompleksnosti?

AI je sve kompleksniji i bolji, ali njegova primjena u jazz ili fusion glazbi bila bi kao da pokušavate surađivati s nekim tko savršeno razumije produkciju i ima apsolutni sluh, ali nažalost ima pet godina i to čini komunikaciju besmislenom. Svi AI alati kao naručeni su došli svima koji su tek zagrebli u nešto jer ih fascinira da oni sami mogu nešto stvoriti iz ničega. Sve te stvari brzo će se i drastično mijenjati pa tako i naša perspektiva vezana uz to. Ljudima će takva glazba možda dojaditi kad shvate da sve zvuči isto.