Mudri brk u Jelsi: Od intimnih koncerata do osjetnog razvoja

Mudri brk, inače i istoimeni label, festival je koji zadnjih godina u Jelsu na Hvaru dovodi nova ili relativno nova imena glazbene indie, alter, pop i rock scene. Upravo je završio peti Mudri brk festival, i s trogodišnjim praćenjem ovog festivala, nakon protekle dvije večeri koncertnog programa mogu zaključiti – Mudri brk se razvija, a razlike su primjetne

Od malih, intimnijih koncerata u ljetnom kinu Jelsa do većeg festivala fino popunjenog kina prošlo je pet godina, bendovi poput Ki Klopa i IDEM-a vratili su se poznatiji i odrasliji, kao i mi klincy što vjerno posjećujemo Mudri brk u Jelsi (meni treći put) i činimo većinu sastava publike.

Ovogodišnji glazbeni program obuhvaćao je baš kombinaciju bendova koji su ovdje već svirali i koji sviraju prvi put, kao i balans novih i malo manje novih bendova. Prvu su večer otvorili spomenuti Ki Klop i IDEM, uz jaku podršku mlade Linije 109, dok su sljedeće večeri jelšansku publiku dočekali splitski sastavi Gdinjko i ROLO te drugi headliner – osječki reper Kandžija.

Linija 109 – publika dolazi na headlinere

Linija 109 / Foto: Filip Kovačević

U prvu večer uvele su nas kratkim i žustrim nastupom cure iz Linije 109 intrigantnim zvukom mandoline (ne tako čestog instrumenta u sastavu bendova) pod prstima lead vokala Sare Vorberger. Sviđa mi se taj prepoznatljiv zvuk koji Linija postiže upravo neuobičajenim, prosječnom uhu egzotičnim instrumentarijem i izmjenom blažih i distorzivno žestokih dijelova u pjesmama.

Slušala sam Liniju proljetos u Aquariusu, mislim da sam komentirala kako se u njihovom nastupu čuje vrlo mladi bend koji nije dugo na sceni. Ne znam je li to do dobrog balansa zvuka na Mudrom brku ili strelovitog tromjesečnog uspona, ali u festival u Jelsi otvorio je jedan vrlo siguran mladi bend, s dozom zrelosti nesvojstvene godinama i iskustvu iza njih. Dobro, osim pomalo dječjih, ali neizmjerno šarmantnih upadica za štimanje između pjesama.

Nažalost, ovaj britki početak večeri čuo je znatno manji broj publike nego što je kasnije popunio prostor jelšanskog kina jer očito većina publike dolazi samo na headlinere. Their loss.

Ipak, na sredini “Ritardanda” kino se fino popunilo, a sudeći po koncentriranim izrazima lica i smanjenom žamoru (što je u zadnje vrijeme sve rjeđa pojava na koncertima!), cure nisu zaintrigirale samo mene.

Najavile su za jesen i premijerno izvele novi singl, kojim potvrđuju da u pjesmama uspijevaju stvoriti pomalo mračnu atmosferu i da unatoč dužim instrumentalima pred kraj i dalje drže slušatelja budnim.

Pozitivno iznenađena, za vrijeme izvedbe otišla sam na stream platformu pogledati jesu li tamo (napokon) još neke pjesme osim “Čas” (koju su uz moljenje publike izvele na kratkom bisu) i “Plaža (demo)”. Izgleda da još uvijek nisu, stoga mi preostaje jedino požuriti ih pitanjem – kad će prvi album, vrijeme je za takav razvoj?

Ki Klop – most između prvog i trećeg benda

Ki Klop / Foto: Filip Kovačević

Nakon srednje duge pauze Ki Klop nas vraća u 2024. s uvodnom “Zlatni zub” i odmah, bez pregovora nastavljaju s “Kali Ma”. Volim kad bendovi krenu odmah u sridu i dobiju publiku hitovima od prve sekunde. Ki Klop je neko vrijeme na nastupima vrtio svoju sigurnu set listu s prvog albuma, ali sad su izbalansirano ubacivali i više stvari prije (npr. prvi hit “Dućan ćilima”) i poslije (npr. “Nikad nisi plesala sa nekim kao ja”) njega, što je konceptualno bilo dosta dobro ostvareno. Nove pjesme kombinacija su mračnije atmosfere i prepoznatljive rasplesanosti, taman dovoljna odmaka od prve faze benda.

U odnosu na prvi nastup Ki Klopa na Mudrom brku, Ki Klop danas zvuči uštimanije (osobito vokalno), jače, sigurnije i isplaniranije. Lijepo je i poticajno vidjeti sinkroni razvoj novih alternativnih bendova i festivala.

“Topi se disko oko nas” sjela je kao disko himna ovog elektro-indie trojca i rasplesala sad već puno kino, kako mlađi dio publike, tako i onaj stariji, nakon čega je “Sezona izgubljenih pasa” donijela optimalnu dozu psihodelije i laganog gibanja do kulminacije “S prozora” i “Duh u ormaru”.

Nekako se od početka njihove svirke nametalo razmišljanje o zajedničkoj izvedbi pjesme “Popis stvari”, koju su prije par mjeseci objavili upravo s IDEM-om. Očekivano, dobili smo ju, negdje na sredini giga, kao malu uvertiru i natruhe onog što je slijedilo na kraju prve večeri.

Dugo sam bila mišljenja kako su festivali s više bendova u istoj večeri pomalo kaotični, nepravedni prema manjim bendovima koje iz sjećanja ispiru headlineri, ali sada mislim kako su tri benda u jednoj večeri, pogotovo ako im možemo naći zajednički nazivnik (u slučaju prve večeri Mudrog brka to je, čini se, žustrina) taman dovoljna gradacija eventa.

Mistični “Polifem”, uz citate iz Marinkovićeva romana, bio je prikladni outro Ki Klopa, a da nije bilo pauze između, bio bi i kao direktni most do IDEM-a.

IDEM – energija koju smo čekali

IDEM / Foto: Filip Kovačević

I evo ga, hedliner prve večeri. Prvi redovi postaju sve tjesniji i ubrzo počinje poznati zvuk početka IDEM nastupa – intro pjesma “Tu je sve”. Bend se brzo i spretno iskopao iz početne mikrofonije i ponekih kasnijih nečistoća te uplovio u “Sve boli”, čime je krenuo s kombinacijom pjesama s prvog (Poyy) i drugog (Ciao) albuma, koje je većinom, dijelom i da bi sve stalo u planiranu satnicu, svirao u jednoj velikoj cjelini, bez pauzi. U takvoj je brzoj izmjeni opet došao red na Poyy uz “Barem 500”, koja je uz bend dobila dodatno naglašen i osnažen repetitivni riff, improvizacijske Tandarine prijelaze na sintisajzeru i solo publike na stihova „Di su te pivice, di je ta vutra?”. Pa da se vratim na tezu razvoja Mudrog brka i njegovih bendova, prije dvije godine te su pjesme bile novije pa možda ne bi mogao dobiti ovoliko zborskog pjevanja publike.

Mislila sam da se IDEM bend ne može više kretati i skakati po pozornici nego što to inače rade, ali očito sam se prevarila, Tandara i Voado vječni su zabavljači, koji su još onomad na Mudrom brku, dok je IDEM bio manji sastav, skakali sa zvučnika (taj su prostor ponovno iskoristili), bacali se po pozornici i radili stoj na rukama. Tko je do sad već postao umoran, nakon par pjesama više definitivno nije bio.

Veliko osvježenje, zbog kojeg sam se cijelu pjesmu smješkala, bila je izvedba “Brokule”, pjesme koju je IDEM napisao za dječji program HRT-a i nije ju baš do sada (?) izvodio uživo, iako se i sam našalio kako mu je to najslušanija pjesma na streamingu. Uz iznimku “Kimaj glavom”, odsviravši i “Brokulu” IDEM je prošao zaista kroz gotovo cijeli svoj opus. Zatim smo se malo smirili uz “Plus i minus”, koja je dobila novi završetak pjesme, s pankerskim virskom koji se prelio direktno u isto tako pankersku “Brijalo normalno”. Takvi oštri završeci nerijetko su pripali Tandari, koji je dijabolički vrištao uz ovacije publike. Ja sam uvijek više za nježnijeg IDEM-a, ali ovom su koncertu takvi trenuci dobro pasali.

Sve se na sceni tako brzo izmjenjivalo, pjesme i sve zadihaniji bend (što je dovelo i do ponekih falševa, ali kako izbalansirati toliko kretanje na sceni s intonativnom presiznošću?) letjeli su po stageu, a u drugom dijelu koncerta stigla je i mala Antunova konferanca o „ljubavi za Mudri brk” i važnosti ovakvih, malih festivala na otocima te nostalgičnom prisjećanju na 2024. I publika je bila predana tom pozitivnom kaosu, pa skroz razumijem čovjeka do sebe kojem se činilo krajnje nepristojno da u tako krasnoj interakciji bend-publika ja nešto “non stop tipkam na mobitel”. Rekla sam mu neka checkira Glazbu.hr preksutra.

Na samom kraju koncerta dobili smo pomalo random produžetak od “My Happy Ending” Avril Lavinge, ubačen u IDEM-ovu “Par put godišnje”, Tandarine “Valove” koje nisu vježbali, ali ih je publika naručila (to je taj spontani, jednostavni IDEM kakvog publika najviše cijeni!) i naravno “Šteta šteta šteta” u samom finišu. Bio bi dobar plot twist da jedan gig ne završe s najvećim hitom.

I tako je prva večer (prebrzo) završila prštajućom energijom, glasnim gitarama i zaraznim skakanjem publike željne još takve glazbe. Za to će(mo) se ipak morati strpiti do sljedeće večeri.

Gdinjko – dalmatinski šarm i gažerske upadice

Gdinjko / Foto: Filip Kovačević

Drugi dan Mudrog brka maknuo nas je iz Zagreba i dočekao splitskim sastavima Gdinjko i RØLØ te osječkim Kandžijom. Ovogodišnji Mudri brk je, izgleda, pokrio gotovo sve hrvatske regije.

Za mene je lineup druge večeri bio dodatno zanimljiv jer niti jedan od navedenih sastava nisam nikad slušala uživo, za razliku od jučerašnjih izvođača koje sam uživo čula x puta. Priznajem, onoliko koliko je prvo live slušanje neopterećujuće zbog nemogućnosti usporedbe s prijašnjim izvedbama, toliko je – upravo iz tog istog razloga – i opterećujuće. Srećom, na kraju je ipak prevagnulo ono prvo.

Uoči splitskih sastava, jelšanskim kinom orile su se pjesme legendarnog Tome Bebića, što je postavilo očekivanja za sastav pred nama, a tek ću pred kraj njihove izvedbe pronaći njihovu, isprva nepostojeću poveznicu.

Gdinjko, iako nazvan po mjestu Gdinj na Hvaru, pravi je splitski sastav dalmatinskog šarma, što se osjetilo od samog početka u kojem su pljuštale izjave poput „Dajte nam još minutu-dvi da se uštimamo!” ili „Odsvirat ćemo deset pisama, ako budete dobri možda i jedanaest, ali dođite malo više naprid”.

Svoju petu svirku na Hvaru, na petom Mudrom brku, započeli su vrlo ležerno pjesmom “Chile”, koja je dobro sjela u samo prelijevanje iz poslijepodnevnog u večernji vibe.

Tročlani Gdinjko na sceni je baš to – ležeran i opušten, jednostavnog imagea i nemalog broja fanova u publici – pa ipak su na Hvaru već domaći. Tako je, za razliku od prve večeri, na prvom bendu bilo solidno puno publike koja je, rekla bih, išla logikom slušanja oba splitska benda u tandemu. A baš sam očekivala kako će prvi dan biti osjetno posjećeniji, možda i jer sam od puno ljudi čula da nakon prvog dana odlaze iz Jelse.

Cijeli je nastup Gdinjka vrvio sitnim, isprva šarmantnim upadicama između pjesama, pa su tako pjesmu “Levanda” najavili rečenicom „dok ovo sviramo, neće vas grist komarci”. Ipak, u jednom trenutku takvih je, uvijek sličnih i sve više gažerskih upadica, bilo malo too much, osobito kad su krenule i u ne previše korektnom smjeru, nakon čega su htjeli biti još više duhoviti uz izjavu „ako vam se ova svirka svidila, mi smo Gdinjko, a ako nije, mi smo RØLØ”. Oduvijek smatram kako pretjerane, slične konferanse između pjesama narušavaju dojam same glazbe, a ovaj je nastup to ponovno potvrdio.

Iako je u Gdinjku samo trojica članova – Srđan Jeličić kao vokal i bubnjar (afričkog djembe bubnja), Marijan Katić i Branko Dragičević na gitari i mikrofonu, Gdinjko uživo zvuči vrlo puno, bogatog zvuka i aranžmana. Inače nisam fan kad se uz bend veže pridjev ljetni, ali Gdinjko se taman uklopio u ovu sparnu jelšansku večer, i to ne samo zbog afričkog djembea koji bi naše eurocentrično uho odmah asociralo s ljetom i visokim temperaturama, nego zbog spomenute ležernosti i neopterećenosti samim nastupom.

Osobni highlight večeri bila je pjesma “Sviradu jazz”, zbog koje mi je od prvog takta bilo jasno zašto se ranije puštao Toma Bebić, kao i “U Gdinju je raj” s porukom za načelnicu „svitla nam daj!”. A baš sam mislila da je samo Šolta (na kojoj ljetujem) otok s najviše suptilnih poruka načelniku.

Gdinjkova izvedba pokazala se kao zanimljiv spoj glazbe i bebićevske teatralnosti, kao dalmatinska fešta u rock obrascu i s ironijskim odmakom. Dosta dobar uvod nakon sinoćnje fešte, čak i bez osjećaja da smo u drugi dan krenuli ispočetka, već kao da smo na dostojan način nastavili dalje.

RØLØ– ples nije gotov!

RØLØ / Foto: Filip Kovačević

Od RØLØ-a nisam imala posebnih očekivanja, ali su me odmah dobili dugim instrumentalnim uvodom u kojem su se izmjenjivali elektro i gitaristički žestokim dijelovima (pomislih, baš dobar pandan Ki Klopu iz prve večeri). „Mi smo Gdinjko”, nastavio je šalu od ranije frontman Mišo Komenda te dodao „odsvirat ćemo vam par pisama, samo hitove!”.

Čula sam već da se RØLØ treba čuti uživo da bi se zaista iskusio, i to zaista – potvrdila sam ovim iskustvom – nije samo prazna izreka. RØLØ je zaista val energije koji slušatelje zapljuskuje gitarskim riffovima i elektro efektima, koji su se posebno isticali počevši od pjesme “Wanda Why”. Tako su publiku još u prvom dijelu izvedbe podsjetili da plesanje nakon sinoć nije gotovo i da u Jelsi nema mjesta za umor.

Đir po Splitu nastavio se himnom “Spinuta”, vrlo odlučnim, preciznim, a istovremeno i ležernim kombiniranjem dosta suprotnih žanrova i obilnim (ponekad i nagomilanim, uhu neugodnijim) korištenjem raznih svemirsko-robotskih efekata na sintisajzeru, raznim pedalama, autotuneom i beatovima.

Ovu plesnu turu nakratko je prekinula skupina dječaka iz apartmana naslonjenog na kino, koji su se gerilski pokušali priključiti rasplesanom mnoštvu, na što ih je frontman podsjetio da ipak nisu platili kartu. Čist račun, duga ljubav.

U drugom dijelu koncerta čuli smo pjesme s više teksta nego na početku koji je pripadao većinski instrumentalnoj glazbi. Unatoč tome što se u izvedbi razumjela svaka treća riječ, repertoar je dobro osmišljeno gradirao prema pjesmama s gušćim zvukom, da bi ga na kraju, zaokruženo, opet vratili u sferu dužih instrumentala. Ta je gradacija nekako najviše kulminirala u “Zva’ ću te”, s bogatim, napola autotune troglasjem. Ma, kakvo troglasje, kad nas je u sljedećoj pjesmi, “Kaskader”, RØLØ pozvao u svadbeni vlakić, kojem ni oni najozbiljniji (čak ni kritičari!) nisu mogli odoljeti. U tom smislu imali smo dvije kulminacije – glazbenu i scensku!

Za kraj je stigla i  “RØLØ”,  po kojoj je bend i dobio ime te “Bebo, ja te volim”, nakon čega je frontman završio nastup moćnom parafrazom velikog Davida Byrnea, čiji je nedavni nastup u pulskoj areni bio obilježen motom „danas je biti milosrdan i širiti ljubav novi punk”. Hvala mu na tome, nikad dosta takvih podsjetnika!

Kandžija – uspavana publika za kraj

Kandžija / Foto: Filip Kovačević

Iskreno, unatoč maratonska dva dana festivala, ovaj pravi kraj došao je nekako prebrzo, taman kad smo se svi u publici počeli prepoznavati, umorni i željni još plesanja.

„Jel vama okej ako mi sad napravimo najbolji koncert na Mudrom brku ikad?”, uletio je Kandžija u hit “Nema labavo”, prepun energije, odlučnosti i drskosti za sam finiš ovogodišnjeg Mudrog brka. Takav početak obećavao je puno, no ubrzo je bilo jasno kako je, nažalost, on bio osoba najvećeg entuzijazma ovdje, dok su se drugi tek lagano gibali u ritmu, blago omamljeni od umora i vrućine. Ponekad bi ih, bezuspješno, prodrmao Kandžija s „jeste dobro, Jelsa, di ste?” ili početnim lajtmotivom „Dal’ čujemo se?” iz istoimene pjesme.

Čini se da je svaki bend u protekle dvije večeri imao neki naizgled nespojivi stilsko-žanrovski spoj. Tako je Kandžija, naravno, prvenstveno reper, s rock-funky glazbenom podlogom, u kojoj do izražaja dolaze i njegove vokalne sposobnosti i koja mu daje onaj zajednički nazivnik svih bendova ovogodišnjeg Mudrog brka – žestinu.

Moja pretpostavka o bolje posjećenom drugom danu ipak se nije pokazala točnom. Tako je hit “Kruva, masti, paprike” čulo i otpjevalo ne baš prepuno kino, a dio publike počeo je odlaziti još u prvom dijelu koncerta. Zar su zaista bili tako umorni?! I sam je Kandžija dobacio “Di ste, Jelsa, j*bemu”.

No, Kandžija nikako nije dopustio da ga uspavana publika uvuče u pa je dalje, uz malo probuđeniju publiku, dobro vozio po set listi u kojoj je miksao pjesme s oštrim zvukom gitara i one više mellow zvuka. Uspio je probuditi uspavane na “Traktorom me dovezli, limuzinom odvezli”, ali čim bi zaokrenuo u malo mekši vibe pjesama, kao što je početak pjesme “Kupus”, ljudi bi ponovno utonuli u neku poluprisutnu masu.

A onda se dogodio “Đuro”, koji je promijenio vibe. Ta pjesma kao da nije pripadala ovom koncertu, ekipa za jednim stolom u prvom redu znala je svaku riječ i pokrenula lančanu reakciju ostalih, ostaci onog virusa skakanja od sinoćnjeg nastupa IDEM-a vratili su se, publika je napokon bila dostojna Kandžijine energije. Spasila nas je i “Jelena”, a zatim i “Crkva”. Bilo je to naglo oživljenje atmosfere, koje se ipak u globalu nije zadržalo dugo, stoga je kraj druge večeri ipak ostao u sjeni prethodne. Šteta, jer bend je zaista došao s namjerom da ispuni obećanje o najboljem koncertu, ali je doživio gorak podsjetnik da za dobar koncert nije sve na izvođačima.

Lajtmotiv “Čujemo se” došao je i na samom kraju, uz produžetak “Thriller” ove godine jako popularnog Michaela Jacksona, umjesto očekivanog Kandžijinog “Donjeg Miholjca”, koji je ona ekipa iz prvog reda nastavila pjevati nakon giga, dok su s ostalima uzalud tražili još Kandžijine svirke, ali tad im je zaista bilo prekasno za doprinos atmosferi koncerta.

Tako su Kandžija i kakva-takva publika zaključili peti Mudri brk u Jelsi – stilski raznolikog lineupa, zajedničke žustrine i entuzijazma izvođača i sve brojnije publike. Dobar je to podsjetnik na rast manjih, otočkih festivala, čija produkcija zahtijeva nešto više truda, prepreka i angažmana. Stoga su ovakvi festivali važan doprinos glazbenoj, pogotovo alternativnijoj sceni i dašak urbanog u vašaru masovnih, estradiziranih ljetnih događanja i zato je ohrabrujuće vidjeti kako se takvi festivali, kakav je naravno i Mudri brk, polako, ali sigurno razvijaju iz godine u godinu.