Amyl and The Sniffers na Šalati: Energija kao valuta

Amyl and The Sniffers nastupili su 8. kolovoza premijerno u Hrvatskoj, na lijepo popunjenoj Šalati, a publiku je u raspoloženje uveo svježi talijanski sastav Hey Darling. Očekivano trajanje od sat vremena te nekoliko dodataka, dokaz je da koncert može jednako dobro zapaliti publiku i ostaviti ju zadovoljnom kao i (ili više nego) neki višesatni susreti s glazbenim gostima

Kad se kaže u Hrvatskoj nastupaju aktualni bendovi i popularni sastavi, voljela bih da se ne misli na ocvale pop izvođače i rock zvijezde koje jašu na neutaživom interesu ovdašnje sljedbe anakronih pojava, nego na koncerte kakav je LAA organizirao 8. kolovoza u Zagrebu.

Amyl and The Sniffers nastupili su premijerno u Hrvatskoj, na užarenoj i lijepo popunjenoj Šalati, a publiku je u raspoloženje uveo svježi talijanski sastav Hey Darling. Uz Amy Taylor, vokalisticu i pravu energetsku bombu u ljudskoj pojavi, ovaj australski bend čine gitarist Declan Mehrtens te bubnjar Bryce Wilson, a u Zagrebu se kao basistica (i Amynom glasu vrlo kompatibilan prateći vokal) pridružila Lakota Vella iz australskog sastava Public Figures.

Neplanski me je na dan samog koncerta dopala zadaća izvještavanja o još jednome od dragih australskih bendova koje smo imali sreću čuti u Hrvatskoj pa evo malog hodograma. Bend je s nastupom započeo u najavljeno vrijeme, a sažeto i (s obzirom na repertoar i tip glazbe) očekivano trajanje od sat vremena te nekoliko dodataka, dokaz je da koncert može jednako dobro zapaliti publiku i ostaviti ju zadovoljnom kao i (ili više nego) neki višesatni susreti s glazbenim gostima koje imamo priliku slušati. Skoro jednako toliko vremena potrošeno je prije deset godina na snimanje prvih materijala tadašnjih cimera koji su odlučili formirati bend.

Kao što se da vidjeti na objavljenoj setlisti zagrebačkog koncerta, priču je otvorila “Control”, te zatim “Do It Do It”, recentniji hit kod publike koja je na merch štandu imala priliku nabaviti i majice s istim sloganom (doduše, već prije samog koncerta presušili su i ostali na XXL veličinama). Nastavilo se s “Cup of Destiny” i “Capitalom“, a već na prvim udarcima pjesme “Security“ vadili su se mobiteli i snimala se uspješnica u čijem se tekstu izgleda pronalazi velik dio našeg auditorija. Jednako oduševljenje izaziva već i uvodni prepoznatljivi riff pjesme “Doing in Me Head”, nakon koje se Mehrtens zahvalio publici, a motom „energy is my currency“ dobru je atmosferu pojačala Taylor sa “Guided by Angels”, zadržavajući sing along raspoloženje i dalje od fanatičnih prvih redova.

Podjednako oduševljenje kod zrelije publike koja je odrastala na punku i žestokom zvuku druge provenijencije, kao i kod mlađe ekipe koja se poistovjećuje s drugim dijelom onoga što Amyl and the Sniffers donose, pokazuje kako nedostaje te vrste energične i nepatvorene scenske prezentnosti kakvu ima neumorna Taylor, uz podršku benda koji nipošto nije jedan od „here’s a chord, here’s another one, now form a band“ sastava. Naprotiv, kao i vatrene, životne i aktivističke riječi pjesama, tip glazbe koju izvode odabir je i statement, a ne plafon njihovih glazbeničkih mogućnosti. I njih je – posebno gitarist – u produžecima i međuprostorima pjesama nepretenciozno predstavio. “Starfire 500” podebljala je vokalna podrška Velle, a nakon kratkog uštimavanja čuli smo i “Facts”.

Baš kad sam, vidjevši rub zastave kod ekipe u blizini, pomislila kako ne razumijem ljude koji imaju potrebu donositi nacionalne zastave na koncerte i festivale (gdje su na nekima tobože zabranjene, osim jedne, kojoj se ionako dopušta sve), shvatila sam da je posrijedi zastava australskih starosjedilaca. Uočila ju je s pozornice i Amy Taylor, pozdravljajući gestu i uzvikujući slogane u podršku Aboridžinima. Naime, u skladu s vrijednostima o kojima govore i pjevaju, članovi benda koriste svoje nastupe kako bi izrazili solidarnost s australskim Prvim narodima.

Nakon još jedne miljenice publike, “Big Dreams”, uslijedila je “Bailing on Me”, a onda je Amy poseban pozdrav uputila ženskom dijelu publike, zatim trans, queer i drugim skupinama koje stradavaju od loših politika država koje se, kao i Australija trenutno, vode primjerom glavnog američkog negativca, kako je rekla. Istaknula je i da stajanje uz ugnjetavane, naravno, uključuje i slobodu uzvikivanja Free Palestine.

Izvodeći “Me and The Girls”, Declan i Amy predstavili su članove benda, a zatim su u nizu odsvirali “Pleasure Forever”, “Shake Ya” (u koji je Mehrtens uklopio i jedan od svojih sola uz popratnu zdravicu „well, cheers, cunts!“), “Chewing Gum” i “Tiny Bikini”. Jednu od svojih najpoznatijih pjesama, “U Should Not Be Doing That”, izveli su uz Amyn kratki komentar o upornosti, odnosno poticaj da svi koji vas obeshrabruju dobiju tek kratki fuck off.

„What a crowd!“, bila je reakcija sa scene nakon izvedbe “Jerkin'”, nastavljajući energično finale pjesmom “Hertz”, a zatim i gitarskim solima (koje je za bubnjevima odlično pratio Wilson) začinjenu “Some Mutts (Can’t Be Muzzled)”. Nakon očekivanog poziva na bis, zakucali su s “Got You” i “GFY”. To je bilo to, živjela transkontitentalna glazbena scena.