Matija Dedić – Live in Kuća umjetnosti Arsen

Dirljivi live album Matije Dedića i suradnika

Album nastao na otvaranju prostora posvećenog Arsenu danas je posthumni zapis Matijina sviranja pun razgovora, reakcija, trenutaka, različitih boja i glazbenika – čitav jedan glazbeni svijet

Matija Dedić – istinski glazbeni virtuoz

Priznajem, kad sam se prvi put susrela s glazbom Matije Dedića u vrijeme studija, jazz me nije osobito zanimao. Radila sam u diskografskoj kući i jednog sam dana, slažući albume na police skladišta, primijetila koliko ih je objavio sin Arsena Dedića, a da pritom o njemu nisam znala gotovo ništa. Zapisala sam naslove i počela istraživati.

Teško da sam mogla pronaći bolji ulaz u Matijin svijet od Tempere, albuma iz 2004. na kojem je donio svoje čitanje Gibonnijevih pjesama. Taj me album tako lako prebacio iz svijeta pop glazbe u nešto intimnije, otvorenije i slobodnije. Poznate melodije odjednom su dobile novi prostor, a preko njih nastavila sam istraživati Matijinu diskografiju i otkrivati koliko je širok bio njegov glazbeni svijet. Tempera je bila svojevrsna lekcija iz toga kako se pjesma koju već poznajemo može ponovno čuti kad je netko dovoljno dobro poznaje da je se usudi promijeniti.

U tom smislu Live in Kuća umjetnosti Arsen djeluje gotovo kao sažetak svega zbog čega mi je Matija s vremenom postao toliko drag. Posthumno objavljeni album snimljen je na koncertu kojim je 2021. otvorena Kuća umjetnosti Arsen u Šibeniku, prostoru koji je dobio ime po njegovu ocu. Četrnaest skladbi koje se nalaze na albumu odabrao je sam Matija. Izdanje je bilo planirano i ranije, no njegova je smrt promijenila njegovu sudbinu. Album je 7. lipnja 2026. objavljen digitalno u izdanju Croatia Recordsa, a potom je, sredinom srpnja, dobio i fizičko izdanje u obliku dvostrukog vinila, predstavljeno 28. srpnja u Šibeniku.

Već sam početak koncerta nosi određenu težinu. Kuća umjetnosti Arsen otvorena je nastupom njegova sina, a Matija večer započinje U registraturi, Arsenovom izvanredno senzibilnom i prepoznatljivom temom za televizijsku seriju. Teško je pritom ne osjetiti nostalgiju: ona je već sadržana u samoj skladbi, u sjećanju na seriju i neko drugo vrijeme, ali i u činjenici da se čuje u prostoru koji nosi ime autora glazbe. Danas, nakon Matijina odlaska, ta se nostalgija ne odnosi samo na Arsena.

Nakon U registraturi uslijedila je Gabi Novak s izvedbama tri Arsenove pjesme – “Sve što znaš o meni”, “Ni ti, ni ja” i “Kuća za ptice”. Gabi nakon prve izvedbe kaže kako joj je “Sve što znaš o meni” jedna od najdražih Arsenovih pjesama i dodaje da će večer biti ispunjena njegovim pjesmama i tekstovima pa ih neće posebno najavljivati: „Ići ćemo iz pjesme u pjesmu.” Ta rečenica danas zvuči gotovo kao mala uputa za slušanje cijelog albuma. Nema potrebe za velikim objašnjenjima; ljudi koji su tu glazbu nosili sa sobom desetljećima jednostavno je izvode.

Još je dragocjeniji mali razgovor nakon “Ni ti, ni ja”, kad se Gabi obrati Matiji: „Jako si raspoložen večeras, vidim! Uvijek si raspoložen, dobar si.” Upravo takvi trenuci albumu daju posebnu vrijednost. Ovo nije sterilna arhivska snimka na kojoj je izbrisan svaki trag večeri koja se dogodila. Čuju se ljudi, odnosi među njima, spontanost, atmosfera. Čuje se koncert.

A onda se perspektiva mijenja. S Markom Ramljakom Matija ulazi u instrumentalniji dio večeri. “Old Times” i “Žeđam” otvaraju prostor u kojem Ramljakova violina dobiva tamnu, dramatičnu boju, dok Matijin klavir toj težini dodaje nešto sasvim njegovo – mekoću. U “Žeđam” se posebno osjeti taj kontrast: violina kao da izvlači tamnije i hrapavije strane skladbe, a Dedić ih ne pokušava nadglasati. Umjesto toga, unosi nježnost koja nije sentimentalna, nego elegična, gotovo kao da i u najtežem zvuku ostavlja malo prostora za svjetlo.

Tu je možda i jedna od najvažnijih osobina njegova sviranja: Matija je znao biti virtuozan bez potrebe da virtuoznost bude tema sama za sebe. I kad bi glazbu vodio prema velikim gestama, ostavljao joj je dovoljno zraka.

Matija Dedić

Interlude potom djeluje poput malih vrata prema čistom jazzovskom dijelu albuma, a kroz njih ulazi Maiden Voyage. Hancockova tema nije bila slučajan izbor u Matijinu repertoaru – već ju je snimio na albumu MD in NYC, u triju s Vincentom Archerom i Kendrickom Scottom. Na koncertu u Kući umjetnosti Arsen Maiden Voyage ponovno dobiva drukčiji oblik, ovoga puta uz Ramljaka. To je jedna od onih izvedbi koje podsjećaju da se Matija svojoj glazbi nije vraćao zato da bi je ponavljao, nego da bi je svaki put ponovno otvorio.

Nardis dolazi u izvedbi sa splitskim jazz sastavom Black Coffee s kojim je bio na sceni već 25 godina. Upravo su u Kući umjetnosti Arsen 2024. zajedničkim koncertom obilježili jubilarnu godišnjicu stvaranja. Zato Nardis na ovom albumu nije samo još jedan jazz standard. To je susret glazbenika koji su zajedno prošli velik dio domaće jazz scene.

Nakon toga album ponovno mijenja boju. Matiji se pridružuje kći Lu, najprije u “Otkako te ne volim”, a zatim u “Plavom leptiru”. Prva je Arsenova pjesma pa se obiteljska linija albuma još jednom zatvara u krug: od Arsena, preko Matije, do Lu. “Plavi leptir” pritom pripada novijem poglavlju njezine vlastite glazbene priče – s ovom je pjesmom Lu debitirala na Dori 2024. – pa njihov zajednički nastup nije samo nastavak obiteljske tradicije, nego i trenutak u kojem se jasno vidi da se obiteljska tradicija podržavanja nastavlja.

Spain s Big Bandom Šibenik ponovno širi prostor. Nakon intimnijih dueta odjednom se pojavljuje veliki ansambl i jedna od najpoznatijih skladbi Chicka Coree. Matija se pritom ne gubi u zvuku big benda, već se upravo u ovakvoj formaciji ponovno čuje koliko dobro razumije prostor koji treba ostaviti drugima.

A onda dolazi “Pijanista”. Kristijan Beluhan i Matija zajedno izvode još jednu Arsenovu skladbu, a nakon nje Beluhan izgovara ono što bi možda moglo biti najjednostavniji i najtočniji epitaf cijelom koncertu: „I to najbolji pijanista, apsolutno, Matija Dedić!” U toj rečenici nema velike teorije o jazzu, nema pokušaja da se objasni njegovo mjesto u povijesti hrvatske glazbe. Samo čovjek koji je poznavao Matiju i koji je s njim dijelio dio života govori o glazbeniku s kojim je upravo nastupio.

I možda je upravo zato Live in Kuća umjetnosti Arsen zanimljiviji kao koncertni dokument nego kao „posljednji album”. Njegova vrijednost nije samo u tome što je riječ o jednom od posljednjih sačuvanih zapisa Matijina sviranja. Vrijednost je u tome što Matija na njemu nije postavljen na pijedestal. Čujemo ga među ljudima. S Gabi, koja ga zadirkuje. S Ramljakom, s kojim otvara tamnije i jazzovske prostore. S Black Coffee, s kojima dijeli četvrt stoljeća glazbe. S Lu, kojoj ostavlja prostor da bude vlastita glazbenica. S Big Bandom, Beluhanom i ostalima koji su činili njegovu glazbenu mrežu.

I zato se ovaj album može slušati i kao portret Matije Dedića.

Ne samo kroz ono što je svirao, nego kroz ljude s kojima je svirao.

Posebno mjesto u toj priči ima bonus “Jedrima oko svijeta (Bonaca)”, izveden također na tom koncertu, uz Zvonimir Radišić Trio i Vortex Strings. Riječ je o glazbi koja ponovno vraća Arsena u priču: upravo je on skladao originalnu glazbu za legendarni televizijski putopisni serijal. Tako se na samom kraju albuma ponovno susreću otac i sin, kroz glazbu koja je jednom pratila slike plovidbe i dalekih krajeva, a sad nosi sasvim drukčije značenje.

Možda je u tome i najljepša ironija ovog izdanja. Album nastao na otvaranju prostora posvećenog Arsenu danas je posthumni zapis Matijina sviranja pun razgovora, reakcija, trenutaka, različitih boja i glazbenika – čitav jedan glazbeni svijet.