Veronika Reutz Drobnić: „Svaki put kad shvatim da sam u zoni komfora, odlučim to presjeći i promijeniti stvari“

Što je i kakva je sezona, u prevrućem i sparnom Zagrebu razgovarale smo boreći se i s nekim bubicama – uz pogled na Gornji grad (djetinjstva), a prema obzoru nekih novih projekata, ostvarenja i istraživanja.

I dok se (obično) govori o sezoni (kiselih) krastavaca, naše su teme bile vrlo svježe i pune energije, uz opasku da je upravo sezona mlade skladateljice i istraživačice na samom vrhuncu.

Veronika Reutz Drobnić (1999.) pojasnila je što je sve napisala zadnjih mjeseci, što se praizvelo, što je istražila i oblikovala u znanstvene članke, kako se angažirala na Sveučilištu u Karlsruheu te što bi voljela jednom (ipak) – ali i kako je počeo njezin život u glazbi, pojasnivši kako je preuzela prezime Rojc koje nosi slavna hrvatska slikarica Nasta (inače, sestra njezine prabake), prilagodivši ga za internacionalni plasman.

Očekivale smo dašak svježine tuškanačke šume, ali smo ipak prošetale Ilicom uz pogled na obnavljanje Hrvatskog glazbenog zavoda, za čije otvaranje najnovije male dvorane na trećem katu Veronika upravo piše skladbu za Cantus Ansambl.

Foto: Matej Grgić/glazba.hr

Ljeto je uobičajeno vrijeme odmora, no kako mlada skladateljica promišlja uopće neki odmor, odnosno sezonu..

Postoji sezona, kod mene je to nekako lipanj, srpanj i kolovoz, s tim da su lipanj i srpanj prepuni koncerata, a ove godine ih ima i u kolovozu. U rujnu nekako bude manje izvedbi, a onda se usmjeravam na pisanje. Listopad, studeni i prosinac prođu s nešto manje koncerata, a onda se u siječnju i veljači izbroji više njih.

A odmor je vrijeme kad ne komponiram i kad ne pišem članke u sklopu doktorata. Zapravo, kad sagledam: od rujna prošle godine pa do sad, krajem kolovoza, povukla sam uistinu mnogo poslova i baš sam bila nekako iscrpljena. Pa sam odlučila na odmor u Istru i u planine u Sloveniju otići bez računala, tako da nisam ni mogla raditi, nego samo primati u sebe.

Što ti je najdraže, kad se radi o odmoru: dokolica u kojoj se ništa ne mora ili neki sadržaji?

Nisam osoba koja će se samo odmarati, ali mi je najvažnije znati da sam sve što trebam napravila i završila. Iako, evo, 26. kolovoza kreću četiri nova projekta, ali sam prije odmora završila prošlih pet. Čitam, tjelesno sam aktivna, volim planinarenje, plivanje, trčanje, bavim se sportom. Nedavno sam krenula i s boulderingom, to me baš jako opušta i nakon toga mogu raditi i po dvanaest sati.

Što čini tih pet završenih projekata, to su recentne praizvedbe?

Skladba Igre mora i Osora dovršena i praizvedena u Osoru, potom je bila izvedba i u Ljubljani. Gotova je skladba Still Point of a Turning World za orkestar gitara; potom sam pisala Living Score Archive iz projekta za video i mene kao pijanisticu pa Mogami također napisana za mene, jer sviram blokflautu (po novom!) i napisala sam skladbu za violinu i gitaru Threads, Patterns, Contrasts, a izvedba je bila u Kaštel Gomilici (3. kolovoza).

Također, pisala sam dijelove svog doktorata, održala predavanja na Malti, u Beču, Stockholmu te Zagrebu. Moj doktorat je pri Sveučilištu u Karlsruheu, ali sam bila i u Stockholmu: napravila sam empirijsku studiju, članak o tome pisala sam s profesorom Erkkijem Huovinenom pa se otvorila i mogućnost da držim predavanja na njihovom tehnološkom fakultetu o samosvirajućem klaviru. Tako da sam taj jedan semestar u Stockholmu i pisala i predavala i imala koncerte.

Foto: Matej Grgić/glazba.hr

U kojoj je mjeri tema doktorata koju si prvotno zacrtala dobila neke nove dimenzije?

Ono što je najveća promjena od prvotnog plana jest to da neće biti napisana monografija, nego će se objavljivati članci. To mi sad ide odlično pa mi se čini da je dobar način diseminacije, bit će zapravo kumulativna disertacija (dugačak uvod, članci, dugačak kraj). Neki su članci već objavljeni, a neki u procesu objavljivanja.

Moje istraživanje bavi se grafičkom notacijom i time kako njezina izvedba utječe na glazbenike, odnosno kako oni reagiraju na različite notacije. Testirala sam u empirijskoj studiji sa starijim profesionalnim sviračima, a također sam radila i pedagoške projekte s djecom. Zanimljivo je to područje, reklo bi se, glazbene neuroznanosti. Ipak, iznenađujuće je bilo to što sam isprva mislila da ću većinom ostvariti empirijska istraživanja, ali je puno toga i psihološki zapravo pa sam napravila psihološke modele čitanja grafičke notacije. Ustvari, to je jedan ultrainterdisciplinarni doktorat: ima i dio kompozicije, muzičke informatike, psihologije glazbe.

Mislim da će u mojoj tituli biti i glazbena informatika jer se bavi i senzorima, samosvirajućim klavirima, a mentori su mi neuroznanstvenik, pedagog i skladatelj. U Zagrebu sam u svibnju održala predavanje na Odjelu za muzikologiju na Muzičkoj akademiji i pozvali su me da u ožujku opet održim predavanje u ciklusu Virtuoso, što će uključivati i koncert.

A kako je ta tema tebe toliko zaokupila? Grafička notacija i um – kognitivni, psihološki i fiziološki mehanizmi izvedbi grafičke notacije.

Savršena tema za doktorat je ona kojom se nitko prije nije bavio, a zbog vlastite glazbene prakse mene je to iznimno zanimalo. Često sam koristila upravo grafičke notacije, ali nitko zapravo ne zna što se događa u mozgu i tijelu izvođača dok čitaju grafičku notaciju. Nešto mora biti drukčije, jer neki ne žele svirati takve skladbe. Neki su u strahu, drugima je to zanimljivo. Uz to, htjela sam se uključiti u takva istraživanja, usmjeriti svoje vrijeme i pažnju na stjecanje znanja. Jednako tako: učiti, proučavati, naučiti pisati o onome što istražim.

Kako usklađuješ vrijeme potrebno za doktorat i ono koje posvećuješ komponiranju?

Mislim da je to vrlo komplementarno. Pa kako ćete raditi doktorat o glazbi bez da radite i glazbu? Možda je malo problematično kad treba fakultetima objasniti ili onima koji vam daju stipendiju; ja, naprimjer, primam stipendiju za najbolje projekte u Njemačkoj (Cusanuswerk). Njima treba objasniti da neće biti doktorata ako neću uz to pisati i glazbu. A ponekad, kad ne mogu pisati glazbu, pišem članke i to se odlično nadopunjuje.

Na svojoj internetskoj stranici (koja je vrlo detaljna, aktualna i upućujuća pa je preporučujem svima koji žele doznati još više) ističeš stipendije koje te prate u tvojim studijima i usavršavanjima. Kako doživljavaš taj proces dobivanja stipendije, traženja, apliciranja? S jedne strane, to baš i nije neko umjetničko djelovanje, a s druge strane, čini mi se da kad jednom krenu ugledne stipendije, onda se lakše one iduće dobiju.

Moram reći da je to zapravo ponižavajući proces, jer se traže neke stvari i do najmanjih detalja mora obrazložiti za što novac treba i kako će se utrošiti, a uz to i obrazložiti zašto želiš raditi.  Uvijek je to, naravno, teži dio posla, ali kada se dobije stipendija, pogotovo ako je specijalizirana, kao što je stipendija Cusanuswerk, računa se kao postignuće. I kasnije se lakše dobije neka iduća.

Nalazimo se blizu tvoje rodne kuće u Radićevoj, možda je zanimljivo doznati kako si se počela baviti glazbom i je li bilo iznenađenja kad si rekla svojima: „Ja ću studirati kompoziciju“?

Zapravo sam uvijek nešto radila s glazbom: najprije sam išla u osnovnu glazbenu školu pa sam prekinula u srednjoj (da se fokusiram na gimnaziju), a cijelo vrijeme sam nešto kreirala u području elektroničke glazbe, na računalu. U jednom sam trenutku počela producirati i filmsku glazbu, nešto kao iz filma Interstellar, to mi je bio uzor. I tako sam shvatila da sam opet nekako u klasičnoj glazbi. Paralelno sam se tad prijavila u Rock akademiju za pjevanje (!).

Foto: Matej Grgić/glazba.hr

Ss vremenom sam shvatila da bi možda klasično obrazovanje ipak bilo bolje za mene pa sam odlučila probati. Pitala sam nekoliko profesorica i profesora za savjet i tako sam došla do profesora Knešaureka, Kempfa, Vlaste Gyure, Gorane Fabijanić i onda sam s njima napravila pripreme za upis na akademiju. Tad sam shvatila da mi to ide, moje prve kompozicije su bile već izvedene. Izašla sam iz sustava glazbene škole, privatno sam učila i to novu glazbu te započela karijeru već sa 16 godina.

Zanimljivo je da sam uz profesora Davorina Kempfa u pripremama pisala neke etide, koje sam poslije sve iskoristila kao materijal. Htjela sam mu napisati hommage pa sam se sjetila da smo pisali za orgulje i da mi nikako nije išlo, ali ponovno sam uzela taj materijal i za natjecanje Organon u Beču sam završila tu kompoziciju i osvojila nagradu.

Upisala sam u Zagrebu kompoziciju i studirala godinu dana, potom otišla u Njemačku. S obzirom na to da je profesor Kempf baš otišao u mirovinu, upisala sam kompoziciju u klasi profesora Paraća, ali sam i prije upisa bila istraživala mogućnosti studija u inozemstvu; razgovarala s Davorom Vinczeom i Sarom Glojnarić koji su me pripremili da odem iz Zagreba. Tako sam se odmah odlučila prijaviti i upisala sam studij u Stuttgartu.

Može li se reći da je zagrebačka Akademija utjecala imalo na tebe?

Mislim da jest jer sam se u tih godinu dana jako umrežila i povezala s mnogo kvalitetnih ljudi, s glazbenicima koji su mi i danas prijatelji i s kojima radim brojne projekte: Helena Skljarov, Sebastijan Tarbuk, Ana Tutić, Ivan Andrijević. Imam osjećaj da sam tom godinom dobila veliko bogatstvo i povezanost, što mi pomaže, a zahvaljujući toj povezanosti, umrežena sam u odlične projekte i u Hrvatskoj. Prvo sam surađivala s onima koje sam znala pa sam se onda i s nekim drugim ljudima povezala pa sad mogu reći da sam uistinu prisutna i ovdje. Moja taktika na prvoj godini studija bila je upoznati što više kvalitetnih glazbenika i mogu reći da sam to odlično obavila.

Foto: Matej Grgić/glazba.hr

A onda sam otišla u Stuttgart gdje je razina glazbene edukacije najviša: htjela sam biti bombardirana znanjem o svim mogućim tehnikama komponiranja. Htjela sam naučiti nešto što će biti dijametralno suprotno od onoga kako sam radila prije i kako sam na zagrebačkoj akademiji samo nastavila. Moja ideja je bila krenuti u nešto posve novo! Taj poticaj imala sam i kad sam otišla u Japan te Švedsku – nešto novo. Jer svaki put kad shvatim da sam u nekoj vrsti stagnacije u zoni komfora, da mi je preugodno i da se prepolagano razvijam, odlučim to presjeći i promijeniti stvari.

Studij kompozicije u Stuttgartu (na HMDK) donio mi je potpuni unos u suvremenost glazbe. Iako, nekad pišem i klasičnim izražajem, za sve ima mjesta. Ali bilo mi je važno naučiti i jedno i drugo. Učila sam i dirigirati novu glazbu, što mi je izuzetno pomoglo (i u Tokiju, ali i danas ponekad dirigiram). Morala sam naučiti koristiti live elektroniku, morala sam naučiti MAX, koristiti Ableton – sve što mi je bilo nepoznato. Jednostavno sam bila gurnuta u to, koristilo mi je. Volim i situacije kad sam okružena ljudima koji znaju ono što ja ne znam i koji me tome mogu naučiti.

Prošlo je osam godina od odlaska u Stuttgart. Jesi li počela sad promišljati što je sve otad bilo i kako, što si napravila?

Tip sam osobe koji najviše voli gledati ono što je sad, danas. Iako, nekad se moram ohrabriti onim što sam napravila: naprimjer, u proteklih nekoliko mjeseci, kad dođe neko razdoblje s manje obveza i projekata. I zato se moram i natjerati na taj pogled u prošlost. Mislim da mi je to razdoblje u Stuttgartu bila zanimljiva faza i jako mi je drago da sam napravila taj prijelom u novo.

Foto: Matej Grgić/glazba.hr

A nakon toga, Karlsruhe i magisterij, sad doktorat. Osjećala sam najprije da trebam otići u Karlsruhe, malo se izvući ih tog eksperimentalnog i suvremenog kako se uči u Stuttgartu, jer ja volim i tonalitet. Zapravo, želim pisati onako kako ja želim. Jer, naprimjer, u ovoj skladbi za Osorske glazbene večeri – prvi dio skladbe donosi glazbu u klasičnijem stilu. A taj „klasičniji“ jezik sam odlično naučila i u Zagrebu, a trebala sam otići u Karlsruhe uz znanja koja sam stekla nekako pronaći sebe.

Ono što me privuklo u Karlsruhe jest činjenica da je ondje vrlo internacionalna zajednica i fakultet ima izvrsne međunarodne veze; mogla sam od tamo ići i u Japan i Švedsku, recimo. Mogu reći da sam i s tom idejom odlično uspjela. Imala sam vrlo otvorene mogućnosti, radila sam što sam poželjela, a uz izvrsne profesore kao što su Markus Hechte i Wolfgang Rihm uspjela sam i naučiti i povezati se u toj zajednici fantastično. Brojni koncerti, projekti, puno posla, ali sam u tome zapravo uživala. Odgovara mi sredina u kojoj je omogućeno onima koji vole puno raditi da tako i rade.

Uz studij, komponiranje, koncerte i drugo imaš i važne društvene aktivnosti. Sjećam se da si uvijek isticala borbu za ženska prava te angažiranost u društvu.

Za vrijeme magisterija bila sam uključena u odbor za ravnopravnost na fakultetu, ali i u senatu predstavnica studenata i predsjednica studentskog odbora. A onda su me izabrali u fakultetski savjet na mandat od četiri godine, što obuhvaća i odlučivanje o programima i načinima studija, odnosima prema van, ali i unutarnjim stvarima fakulteta.

Kad već spominjemo prava i ravnopravnost, kakva su tvoja iskustva, od Zagreba pa do sad, je li još uvijek potrebna pozitivna diskriminacija za poticanje umjetnica i njihova uvrštavanja u programe ili je neka druga „manjina“ u toj poziciji diskriminacije?

Mislim da je još uvijek potrebna ta pozitivna diskriminacija, taj poticaj, podrška. Uvijek moraš kao žena bolje i više raditi da bi došla do istoga mjesta na kojem su muškarci. I još uvijek ima ljudi koji ne razumiju da žene moraju biti zastupljene na svim pozicijama da bi se moglo reći da postoji ravnopravnost i jednakost. I točka. Zato se i dalje treba raditi na tome.

Iako, čula sam svakakvih komentara – u Zagrebu, ali i Karlsruheu – jer mi je doktorat na odjelu za informatiku, a ta je grana znanosti često predstavljena granom za muškarce.  Zato i jesam angažirana u senatu i savjetu, nastojim to ispraviti.

Zaokružili smo priču o tvojim početcima u glazbi, glazbenom obrazovanju, angažmanu na sveučilištu, a zapravo me zanima koliko imaš skladbi napisanih, koliki je tvoj opus? Tvoja internetska stranica uistinu je iscrpna i prepuna podataka, postoje i poveznice na snimke…

Imam 68 prijavljenih skladbi. Ova godina bila je puna novih djela, kao i prošla, s možda više od 15 kompozicija.

Kako pišeš? Vjerojatno nekoliko djela u istom razdoblju…

Uvijek radim paralelno nekoliko djela, to mi pomaže. Nekad sam mislila da se mora jedno po jedno, ali je to teško izvedivo. Imam previše toga u glavi, previše mogućnosti, a onda je dobro ostaviti skladbe sa strane nekoliko mjeseci pa nastaviti dalje. Ili obrisati pola napisanoga…

Uvijek počnem rano pisati da ne budem u stisci s rokovima, najčešće za računalom, a ponekad bude i starinski – s olovkom i gumicom i notnim papirom. Najvažnije mi je ipak početi na vrijeme i osmisliti koncept. Pišem znajući da će se djelo izvesti i da postoji neki datum, izvođač. Čak i kad imam neku ideju bez da je naručena, vrlo brzo nađem izvođače. Uostalom, pokušavam se fokusirati na ideje koje se mogu bez problema realizirati pa i u različitim ansamblima.

Recentno si imala praizvedbu Igre mora i Osora na festivalu Osorske glazbene večeri. To je još jedan od festivala u Hrvatskoj na kojima si sudjelovala: festival Novalis, Glazbena tribina u Osijeku, kULTRA u Makarskoj, Music-Mission-Vision u Zagrebu pa Festival novog zvuka u Sinju i velika praizvedba na otvorenju prošlog Muzičkog biennala u Zagrebu, balet Black Puzzle – Still. I Rise u Hrvatskom narodnom kazalištu… Na kojem festivalu u Hrvatskoj nisi bila?

Pa, evo – ne znam. Ali, to mi je jako drago, i mislim da je predivno.

Ima li razlike u sudjelovanju na festivalima koji su specijalizirani za suvremenu glazbu ili na nekom festivalu, kao što je ovaj na Osoru koji na programu koncerta združi tvoje djelo s glazbama iz različitih razdoblja?

Meni je to čak i draže, kad je moje djelo jedina praizvedba i onda je bolji fokus na to djelo. Jer ovakvi izvrsni glazbenici kakvi su članovi Berlinske filharmonije u Berliner Nonettu uvježbaju djelo savršeno, a druge kompozicije već imaju navježbane. Uz to, novo djelo u takvom programu se posebno ističe. Na koncertu koji je dan kasnije bio i u Ljubljani, iz publike su mi došli s komentarima: „A to ste Vi! Baš zanimljivo!“ Mislim da na takvom koncertu moja glazba dopire do šire publike. Jer na koncerte suvremene glazbe dolazi uži krug slušatelja, to je šteta.

U svibnju si bila uvrštena u poseban koncert Cantus Ansambla s mladim kolegama, iako tvoje djelo nije bilo praizvedba… Kako je biti dio takvog koncerta, gotovo generacijskog?

Zanimljivo je čuti na jednom mjestu toliko različitih stilova, jezika, a djela su nastala takoreći u isto vrijeme. Naravno, bilo mi je drago sresti ljude koje nisam duže vidjela.

Imaš li sređene dojmove svojih recentnih praizvedenih skladbi? Govorili smo o tim projektima koji su bili gusti u prošloj i ovoj godini, recimo godinu unatrag…

Najnoviji dojmovi se još slažu, ali, naprimjer, balet sam imala priliku pogledati ponovno, sada u lipnju… I to je bilo baš super iskustvo.

Jako je dojmljiv bio koncert na kojem je svirao ansambl 50 truba: u Karlsruheu je 26. srpnja praizvedena moja skladba Five Brass Grooves u čast profesora Reinholda Friedricha (Abschiedskonzert). Sjajan koncert, još osjećam uzbuđenje, kao i ovaj koncert u Osoru. Takvi izvrsni koncerti, da ne povjeruješ! To mi je baš drago.

E, da – nove skladbe, nova uzbuđenja… Osim prilike da ponovno čuješ odnosno vidiš balet s otvorenja MBZ-a, koje bi skladbe htjela ponovno čuti, nakon nekog vremena?

Moram reći da sam zahvalna da se većina mojih djela izvodi više puta, no htjela bih napraviti projekt UNICORN SEES s grafičkom notacijom jer je to bio takav spektakl, ali je i teško izvedivo: live elektronika, hrpa zvučnika i ogromno projekcijsko platno. Mislim da ću ove skladbe s Osora i za ansambl truba uvijek htjeti opet slušati. Svakako bih opet htjela čuti Varijacije iz Los Angelesa praizvedene prije godinu dana (Variations on Three Personal Themes) – bila je izvedba prije mjesec dana u Karlsruheu, ali je bio zatvoren privatni koncert! Nisam smjela ući, no smjela sam na probu.

Zanimljiva je tvoja kompozicija o duelu inteligencija, koja koristi i tematizira UI – umjetnu inteligenciju. Može se također naći snimka na YouTubeu Duel of Intelligences, interaktivna partitura za solo klavir.

Treba reći da sam ja protiv korištenja umjetne inteligencije kao zamjene za ljudsku kreativnost i da taj prastari format koji ja koristim u kompoziciji je zapravo algoritam (Markov Chains) koji odgovara na ono što ti radiš. Htjela sam tom skladbom pružiti kritiku, jer pijanistica ne može odsvirati to što joj piše jer je preteško; kritiku društva u kojem mi kao ljudi moramo ponekad koristiti UI jer su nam zahtjevi takvi da se za neke poslove pretpostavlja korištenje UI. Na kraju skladbe dogodi se zajedničko kreiranje. Uskoro će biti objavljen i članak o tome, a u rujnu ću održati i predavanje u Berlinu.

Što je iduće? Što pišeš, završavaš, koje su nove ideje?

Ima kompozicija koje se često sviraju, gotovo su hit, pa će uskoro dobiti i svoje izdanje na CD-u: Dreamscape za električnu gitaru i saksofon (Mislav Režić i Gordan Tudor), a i Zagorske igre za harmoniku i tradicijska glazbala (Duo Croatico). Bilo bi sjajno imati i autorski CD, primjerice s ansamblom Synchronos koji je izvodio mnogo mojih skladbi.

Imam, dakle, nekoliko želja – prvo autorski CD, a onda bih htjela nastupiti na Euroviziji! I to s vlastitom pjesmom. Biennale, možda: prijavila bih se za umjetničko vodstvo. Imam ideje, ali ima još vremena…

Prije tog vremena, ima nekih praizvedbi koje su u planu u idućih nekoliko mjeseci. Znam da je 12. 12. praizvedba Kvarteta za početak vremena za projekt Eve Mach, pišeš novo djelo za Cantus Ansambl…

Na festivalu LIMINA imam praizvedbu krajem studenog, uz  Pony Says ansambl s kojim sam već surađivala i radila UNICORN SEES s grafičkom notacijom, ovo nešto malo tonalnije, ali sve elektronički. U rujnu Still Point of a Turning World za ansambl gitara, minimalistička glazba prvi put u mom životu, ponovna izvedba. Veselim se i Barceloni i fesivalu Mixtur u listopadu, djelo Resonance Study 1 za solo saksofon u kojem sam prvi put testirala audionotaciju (!). Dakle, nema notnog papira, ekrana, sve upute izvođačica dobiva preko slušalica. Ja cijelo vrijeme glazbenici govorim što treba raditi, a ona se kreće prostorom. „Okreni se, vrišti i istrči van.“

Bila sam na jednoj konferenciji gdje se govorilo o takvim partiturama, to se stručno zove soundscore, onda sam i ja probala komponirati tako nešto.

I, da: skladba za toy piano i blokflaute (Upute za „slučajan“ požar), također u listopadu i potom u studenom, a Zagorske igre izvode se posvuda još šest puta.

Koju glazbu slušaš, kad ne slušaš svoju?

Trenutačno, turski pop! Imam nekoliko prijateljica Turkinja pa sam u tome sad. Slušam i europsku glazbu, s Eurovizije, naravno. Pop, techno – kad ne slušam klasiku.

A od klasike?

Barok. Jako volim barok, a sad sviram blokflautu. Prije sam svirala udaraljke, ali je to problematično jer ne mogu vježbati doma. A ionako mi se jako sviđaju puhački instrumenti. Učila sam klarinet, ali mi je blokflauta nekako prirodnija. A i napisala sam sebi kompozicije. Ima zanimljiva priča iz Darmstadta (2025.), mislim da to nisam nikad nikome ispričala još (malo me bilo sram).

Uglavnom, Sebastijan Tarbuk i ja odlučili smo organizirati koncert i ja sam tad prvi put svirala blokflautu u javnosti. I napisala sam za sebe komad, a i on je imao nekoliko djela iz svojeg repertoara. I mi smo mislili: dobro, nema straha, neće nitko doći! Realno, tri su koncerta u isto vrijeme. OK, mi ćemo organizirati i doći će troje ljudi. Na kraju: pojavili su se SVI! Čak četiri kritičara. Svi mogući veliki i važni kompozitori. Ja sam u sebi bila luda, jer sviram blokflautu prvi put u javnosti. Ali svima se jako svidjelo! Onda sam odlučila i dalje malo…

I svirati i organizirati?

Da, oboje..

Postoji li neka destinacija gdje bi voljela otići?

U Afriku! Zajednički pišem upravo članak s kolegom iz Namibije. Voljela bih posjetiti tu zemlju. Ali i Island.

Gdje vidiš sebe za pet godina? Razmišljaš li tako o budućnosti?

Prijavljujem se za predavača, htjela bih raditi na fakultetu, možda raditi i postdoktorat. To će ovisiti o tome hoće li me zanimati dalje objavljivanje radova. Naravno, namjeravam i dalje kao samostalna umjetnica komponirati. Možda i druge stvari, ako se otvore.

Foto: Matej Grgić/glazba.hr