„Ljudi poput nas“ spojili Jasnu Zlokić i Jakova Jozinovića: „Došao je kao grom iz vedra neba“

Na prvi pogled dijeli ih gotovo sve. Jasna Zlokić iza sebe ima više od četiri desetljeća karijere i pjesme koje već odavno žive vlastitim životom, dok je Jakov Jozinović praktički preko noći postao jedno od najprepoznatljivijih mladih imena domaće glazbene scene.

Jedna je karijeru gradila pjesmu po pjesmu i festival po festival, drugi pripada generaciji u kojoj se put od anonimnosti do tisuća obožavatelja može prijeći nevjerojatnom brzinom.

Sada su se te dvije generacije susrele u pjesmi „Ljudi poput nas“. Potpisuju je Lea Dekleva i Matko Šimac, za aranžman i produkciju zaslužni su Ante Gelo i Branimir Mihaljević, a u snimanju su sudjelovali Voxford i Jakovljev bend.

S Jasnom Zlokić razgovarali smo o pjesmi koja joj se „zalijepila“ već nakon prvog slušanja, dvadesetogodišnjaku koji ju je osvojio svojom neposrednošću, ali i o onome što ih, unatoč generacijskoj razlici, povezuje. Razgovor nas je ubrzo odveo i puno dalje od novog singla – do slave, obitelji, odrastanja i pitanja kako ostati isti čovjek kada odjednom svi znaju tko si.

/ Foto: Marko Bratoš

Nedavno ste rekli da vam je danas teško pronaći novu pjesmu za koju možete reći: „To sam ja“. Što su „Ljudi poput nas“ imali da ste ovaj put odmah osjetili da je to vaša pjesma?

Lea mi je poslala ideju preko WhatsAppa i kad sam je čula, zalijepila se za mene. Jednostavno se zalijepila. Poslušala sam je i nisam se mogla maknuti od nje. Stalno mi je navirala – sutra, prekosutra, pa je opet slušam. Ali bila sam sigurna od prvog trena da je dobra i da je to nešto što ja znam reći.

To je jedan divan tekst. Govori, na neki način, o tome postoje li još pravi ljudi, ima li još ljudi koji znaju pripadati jedni drugima… je li se čovjek izgubio ili je još uvijek tu.

Kako se onda u cijeloj priči pojavio Jakov? Vas dvoje ste se zapravo upoznali na Cesarici?

Jesmo, Jakov je s Uršulom i Duškom pjevao nekoliko mojih pjesama, a ja sam završila sa „Skitnicom“ i oni su mi se pridružili. Tamo smo se iza pozornice upoznali i razmijenili nekoliko riječi.

Ne sjećam se sad svega, ali znam da sam mu rekla: „Ti si, dušo, došao kao grom iz vedra neba na ovu scenu.“

Nakon toga su Lea i Matko izrazili želju da napravimo duet. Sastali smo se na kavi u Zagrebu, pustili Jakovu pjesmu i njemu se jako svidjela. Doduše, nije planirao raditi duet ove godine jer se htio fokusirati na svoj album, ali valjda nije mogao odoljeti (smijeh).

Cesarica 2026.

A kad ste ga upoznali malo bolje, što ste otkrili o njemu kao čovjeku što se možda ne vidi kada ga samo gledate na pozornici?

On vam ima jednu lakoću postojanja, jednu lakoću druženja i komuniciranja. Imaš osjećaj kao da ti je dečko iz susjedstva, a ne netko tko je, htjeli to ljudi priznati ili ne, sada jedan od najpopularnijih.

Jako je muzikalan. Osjeća glazbu, razumije je i razumije ono što pjeva, a to je jako bitno. Ima i tu svoju karizmu koja je neobična. Čim je u tako kratkom vremenu uspio okupiti toliko svoje publike, to nešto govori. To rade karizmatični ljudi, ljudi koji imaju to nešto posebno. Ne znam kako bih to drukčije nazvala.

Rekli ste da je Jakov došao „kao grom iz vedra neba“. Vi iza sebe imate desetljeća karijere, a njemu se život praktički promijenio preko noći. Kad ga gledate, pogotovo danas uz društvene mreže i sve što dolazi s njima, pomislite li ikad da mu nije lako biti u koži?

Društvene mreže jako mogu pomoći, ali su previše brze za mene. Sve se danas brzo događa. Nema više onoga – pomalo, jedna stepenica pa druga. Mi smo išli na festival, otpjevali jednu pjesmu, pa na Zagreb drugu pjesmu… Danas se ta glazba drugačije konzumira, jednostavno je drugačije vrijeme od onog u kojem sam ja počela.

Mislim da on sada, dok je ovako mlad, mora iskoristiti tu priliku. Sa 20 godina sve možeš ako je zdravlje tu, a kada će biti nego sa 20 godina?

Ali naporno je. To je jako teško. To su koncerti iz dana u dan i veliki je pritisak. Ne znam ima li on vremena za bilo što drugo i ja mu se divim jer je to fizički jako teško. Nije to samo pjevanje i zabava. To je teška logistika – putovanja, pripreme, probe, stalno neki stres. Rudarski je to posao.

Jakov Jozinović u Areni Zagreb /foto: Matej Grgić

Vi ste svoj trenutak u kojem su vas odjednom svi znali imali sa „Skitnicom“. Sjećate li se kako vam je bilo kada ste prvi put shvatili da vas ljudi više ne gledaju isto? Da vas odjednom svi znaju?

Kako sam ja iz maloga mjesta, iz Vele Luke, mene su tamo svi već znali. Onda kad sam postala poznata, samo se to proširilo (smijeh). Prije su me znali u Veloj Luci, onda su me znali u Zagrebu… Malo karikiram, naravno.

Ali znala sam se s tim nositi u smislu da me to nije bacilo s kolosijeka. Osvijestila sam to kao dio posla.

I meni se zapravo dogodilo preko noći jer je „Skitnica“ isto došla kao grom iz vedra neba. Vinula me u vrh tadašnje jugoslavenske glazbe. Imala sam nagrade, pobjede, bila sam pjevačica godine i svašta nešto…

Ali nije vas to previše fasciniralo?

Sjećam se da su me zvali novinari: „Čestitamo, znate li što ste dobili? Vi ste pjevačica godine!“ Ja kažem: „Pa dobro.“

Oni meni: „Samo tako?“ A ja kažem: „A što bih sada trebala, skakati?“

Već sam tada bila žena i majka. Imala sam odgovornost koja me na neki način uozbiljila i mislim da mi je to pomoglo da me sve to ne odvede nekamo gdje nisam htjela.

Kad smo posljednji put razgovarali, rekli ste da vam je pomalo bizarno kada vas netko nazove legendom. Slava se izvana često čini kao nešto prekrasno, kao da s njom svi problemi prestaju…

Sa slavom dolaze sva ta priznanja koja čovjek dobije u životu i treba biti iskren – lijepa su. To su lijepi trenuci. Trenuci sreće. Samo što to traje kratko.

Ne možeš živjeti od toga jer život ide dalje.

Mi koji se bavimo javnim poslom dobivamo nagrade, pljesak, interakciju s publikom, tu sreću i zadovoljstvo. Ali paralelno s tim živimo i običan život. Normalan život. On donosi probleme i sve ono što donosi svakom običnom čovjeku.

Nije kao da se ja probudim svakog jutra, pogledam se u ogledalo i pomislim: „Vidi mene, ja sam Jasna Zlokić.“

Čini se da je obitelj zapravo bila vaš glavni odgovor na slavu? Ona vas je držala na zemlji?

Teško da te netko može držati ako se ti sam ne držiš. Čovjek mora imati svoj mentalni sklop i svoje viđenje svijeta na normalan način.

Svjetonazor gradiš kroz odgoj od kuće. Gradiš se preko majke, oca i svoje obitelji. To su veliki i bitni temelji za daljnji život. Ako odrastaš kao normalan i odgovoran čovjek, ako poštuješ tuđi rad, poštuješ i voliš ljude i imaš neku mjeru, onda je to lakše.

Ako ti slava preraste u opterećenje i ako sam sebi postaneš previše bitan, onda je ona jako težak teret.

Moja obitelj je oduvijek bila meni prva i to me činilo stabilnom. Bila je uvijek okosnica mog života, do dana današnjeg. A kad se proširila na moje unučice, obitelj mi je još veća, još jača.

Njih dvije su meni nešto nadnaravno. Taj osjećaj ljubavi prema njima je nadnaravan. Nekad se pitam: „Pa kako sam mogla živjeti bez njih sve ove godine, dok se nisu pojavile?“ Do te mjere ih volim.

Znaju li one da im je baka Jasna Zlokić?

Prvenstveno sam im baka, ali znaju da pjevam, znaju da imam svoje pjesme. Pjevuckaju ih, od „Skitnice“ pa nadalje. Čuju me kad malo vježbam prije nastupa, vide me na televiziji i YouTubeu.

Obje su jako muzikalne. Starija već svira violinu, a ova mlađa ima četiri i pol godine i svira po svojoj maloj klavijaturi. Sama po sluhu hvata pjesme, nitko je nije učio…jako je darovita.

Što će one u životu biti, tko to zna. Ali glazbeno obrazovanje i glazba kao takva uvijek su čovjeku dobrodošli.

Čak i ako nikada ne požele biti profesionalne glazbenice?

Naravno. Glazba čovjeka oplemeni, proširi mu horizonte, obogati ga. Mislim da je glazba nešto što je ljudima jako potrebno. Ne moraš ni sam zapjevati. Ona ti unutarnji svijet drugačije posloži.

Jasna Zlokić – Tvornica kulture 2025. / foto: Davor Dragičević

Možda je upravo to najbolja točka na kojoj se susreću dvije naizgled sasvim različite glazbene priče. Jasna Zlokić već je doživjela ono čemu se svaki mladi izvođač može samo nadati – da pjesme koje je snimila desetljećima ranije nastave živjeti među generacijama koje tada nisu bile ni rođene. Jakov Jozinović tek počinje otkrivati kamo će ga njegov „grom iz vedra neba“ odvesti.

U „Ljudima poput nas“ njihovi su se putevi nakratko spojili, a za Jasnu se glazbena priča nastavlja već krajem ljeta: 29. kolovoza nastupit će na događanju povodom Kampa Gorana Ivaniševića, u sklopu humanitarnog programa kojim će se prikupljati pomoć za ljude pogođene požarom na omiškom području, među kojima su i članovi Jasnine obitelji.

Nakon toga slijedi i veliki zagrebački susret s publikom – 10. listopada koncert u Tvornici kulture, gdje će okupljeni uživo moći proslaviti njezinu dugogodišnju karijeru.

A nastavlja se i Jakovljeva turneja „Ja za čuda letim“. Među prvim sljedećim najavljenim nastupima su 3. listopada u Podgorici te, samo dan prije Jasnina koncerta u Tvornici, 9. listopada u Zadru.

Za slučaj da ne budete u mogućnosti prisustvovati koncertima – očekujte izvještaje ovdje na glazba.hr, a do tada pjesmu „Ljudi poput nas“ možete poslušati i pogledati u nastavku: