Ines Prajo i Arjana Kunštek: „Kakvo je vrijeme u kojem živimo, takva je i glazba”

Ines Prajo i Arjana Kunštek napisale su skladbu “Sve” s kojom će Mateo Pilat nastupiti na skorašnjemu Zagrebačkom festivalu. Autorice koje imaju tri desetljeća velikih hitova i pamtljivih pjesama iza sebe objašnjavaju kako nastaju kompozicije i stihovi kojima ostvaruju uspješne suradnje s mnogim poznatim izvođačima, od Jacquesa do Prljavog kazališta

Ines Prajo i Arjana Kunštek autorski su tandem gotovo oduvijek. One nisu autorice koje će koristiti svoja postignuća tako da se medijski izlažu. Svoje živote vode mirno, ali ipak, svoju kreativnost i ideje vješto će pretvoriti u sveobuhvatnu i teško shvatljivu moć glazbe da pogodi baš kako treba. Ako ste to doživjeli, onda znate kakav je to osjećaj. Kada pišete na način koji je dovoljno istinit za vas, ljudi su dovoljno slični da mogu vidjeti sebe u tome. I u konačnici, pjesme su razlog da se taj eksperiment spoji.

Pjesma ”Sve” s kojom će Mateo Pilat nastupiti na Zagrebačkom festivalu doista je sjajna skladba u rangu onakvih kakve ste pisale, primjerice, za Meritas. Je li vam važno za kojega izvođača pišete?

Ines: Naravno da je važno, ako ne znate za koga pišete, onda pišete za sebe ili ni za koga, a to – u slučaju da sami ne pjevate – nije baš dobro za pjesmu.

Arjana: Ova je pjesma bila upravo za Matea. Jako dobro ga poznajemo, još od njegovih malih nogu. ”Sve” je pjesma koja je čisti odraz njegovog senzibiliteta. Ovaj put su vokal i pjesma savršena cjelina. Mislim da će svi to osjetiti.

Moramo se i prilagođavati

Prilagođavate li se izvođačima ili oni zapravo pronalaze vas?

Ines: Najčešće oni nađu put do nas, iako smo i mi ponekad ispunjavali svoje želje, pa sami predlagali suradnje. Svejedno mi je kako se spojimo, uvijek je nekako bilo određeno da se spojimo, to mislim.

Arjana: Kako kad. Ali mi smo mala zemlja. Uvijek netko nekoga zna, pa to onda nije problem. Nekad se sve poklopi, ali jasno da se morate i prilagođavati. Osobito mladima.

Kako se i koliko vaše stvaralaštvo mijenjalo kroz godine?

Ines: Prilično. Neke forme su se mijenjale baš jako, vjerujem nabolje. Danas pravim drugačije melodije, manje komplicirane možda, a i slobodnije od pravila kojih sam se u početnim godinama jako držala, a posljedica su klasične glazbene naobrazbe. Kad su tekstovi u pitanju, možda sam ih više približila širem krugu ljudi, ali i danas znam zabrijati u hermetičnost.  Povremeno me rastuži koliko malo ljudi istinski razmišlja o riječima, njihovom značenju, zvuku, smislu, važnosti.

Arjana: Mnogo se toga jako promijenilo. Samo kad pogledate uvjete rada. Pa mi smo u prijašnjim vremenima demo snimke snimali na kasete i osobno ih nosili izvođačima, a danas samo pošaljete mail. U skladu s vremenom, morate se i vi mijenjati. Mijenja se i jezik, izričaj, sleng… Neke teme postaju važnije od drugih jer se i vrijednosti u društvu mijenjaju.

Skladateljice u akciji

Imate li uopće potrebu prilagođavati se mladoj publici ili je vam je publika upravo ona koja vas je i upoznala kroz vaše dosadašnje djelovanje?

Ines: Ako radite za mlade izvođače, samim time se morate prilagoditi mladim generacijama. Ono što me iznenadi je mlada publika na koncertima starijih pjevača i bendova, koja zna sve pjesme, iako u vremenu njihova nastanka nisu bili ni rođeni. To je ono zbog čega ste ponosni – kad nešto što napravite traje puno dulje nego što ste se nadali ili usudili vjerovati.

Arjana: Ines i ja dosta radimo s mladim ljudima i to nas tjera da im se prilagođavamo. Njihova mladost, njihov način života, njihova razmišljanja, alati kojima se služe,  sve je to sada njihovo vrijeme i morate učiti od njih da biste ih mogli pratiti i shvatiti.

Kada pričamo o domaćim autoricama, vaša imena uvijek mi prva padaju na pamet. Laska li vam to ili takve komentare doživljavate kao svojevrsni teret?

Ines: Hvala što tako mislite, lijepo je čuti. Ja ne razmišljam o tim stvarima, jer kad čujem neku pjesmu ne čujem u njoj muškarca ili ženu, čujem samo dobre ili manje dobre kompozicije i tekstove. Ali ugodno je misliti da spadaš među one bolje, ako su u pop glazbi usporedbe uopće moguće. Mislim da nisu, to je više stvar osobnog ukusa i nekih drugih stvari koje nemaju direktne veze s glazbom.

Arjana: Pa… Ja ipak ne radim glazbu tako često. Par puta mi je uspjelo i na to sam jako ponosna. Ali uglavnom radim tekstove, a oni su, manje ili više, stvar zanata, vještine. Iako, naravno, imate pjesme u kojima je tekst puno jači od glazbe, ali nekako je uvriježeno mišljenje kako je glazba važnija. Ne smeta mi to. Samo je ipak drugačije kad ste kompletan autor.

Dobro je unositi promjene

Koja vam je misao vodilja kada stvarate autorske pjesme? Što vas inspirira, razmišljate li kako će publika reagirati?

Ines: Uglavnom mislim na osobu koja će tu pjesmu pjevati. Na glasovne mogućnosti, način interpretacije, boju glasa, a naravno i na stavove, osobnost. Ne možete svakome u usta staviti riječi koje biste sami izgovorili, niti svatko može otpjevati ono što biste vi sami voljeli pjevati. Tako da se pokušavam ‘uvući u glavu’ te osobe za koju smišljam pjesmu, postaviti se na njeno mjesto. Naravno da se pritom provuku i dijelovi melodije i teksta koji odražavaju moju vlastitu osobnost i stavove, od toga je teško pobjeći. Ali rijetko razmišljam je li i koliko je neka pjesma komercijalna. To mi nikad nije bio prioritet. Važno je da izvođač i autorska ekipa budu zadovoljni, a ako budu i drugi – odlično.

Arjana: Ovisi. Naravno da uvijek imate pred sobom osobu koja će to izvoditi. Željeli ili ne, morate poštovati njene želje, zamisli, motive… Ponekad samo napravim ono što se očekuje, ali ako dobijete glazbu koja vas osobito inspirira, date si slobodu, sve skupa vas malo ponese… Uvijek pokušavam uraditi najbolje što znam. Kako najčešće radim s Ines, već znam kako ona razmišlja i u tom slučaju nema problema. Mislim da treba voditi računa o publici. Pa njima se obraćate, zar ne?

Svjedoci smo sve snažnije promjene pop glazbe na globalnoj sceni koja polako utječe i na domaće autore. Koliko je lako ili – možda teško – u komercijalnom vremenu ostati dosljedan sebi, drugačiji?

Ines: Glazba je živa, mijenja se sukladno vremenu u kojem nastaje, samo što neka vrijedi kratko, a neka zauvijek. To mi je normalno, pa i mi se mijenjamo. Ne mislimo isto što smo mislili prije deset ili više godina, niti izgledamo isto. Ali bit je najčešće prepoznatljiva. Tako i taj neki glazbeni ili tekstualni kostur koji je naš – ipak ostaje. Dobro je unositi promjene, razvijati se, drugo mi se čini malo deprimirajuće.

Arjana: U današnje je vrijeme, po mom mišljenju, jako teško ostati dosljedan. Sve se mijenja strahovitom brzinom, gotovo preko noći. Ne uspijevam to sve ni pratiti. Zahtjevi tržišta su veliki i ljudi se lako pogube. Na globalnoj sceni ima svega i svačega i ogroman je izazov ostati svoj. Cijenim ljude kojima to polazi za rukom, premda to ponekad izgleda kao borba s vjetrenjačama.

“U ovom se poslu naučite trpjeti kritiku”

Mislite li da raspoloživost kanala na kojim se može pronaći kreativni sadržaj utječe na hiperprodukciju glazbe?

Ines: Svakako da je povećanje različitih medija i platformi na kojima je glazba lako dostupna dovelo do neke vrste hiperprodukcije. A opet, vjerujem da su ljudi i prije pjevušili i smišljali pjesme, samo ih nitko drugi nije imao priliku čuti. Ono što mi se ne sviđa osjećaj je da mnogi to rade iz drugačijih pobuda, ne iz stvarne ljubavi i potrebe za glazbom ili pisanjem. Bojim se da je to postao jedan od načina da se dospije u javnost i ispliva iz svakodnevice. Voljela bih da sam u krivu.

Arjana: Da, definitivno. Kao i sve danas, to ima svoje dobre i loše strane.

Tko vam je najveći kritičar? Tko prvi čuje materijal?

Ines: Vrlo sam samokritična i rijetko kad zadovoljna, a najbliži suradnici su mi i najiskreniji kritičari. Ako nam se svima pjesma svidi – to je to, sigurni smo u nju. Postoji li i tračak dvojbi, ništa od nje. Mislim da je najgore biti tašt u ovakvim zanimanjima. To je najsigurniji put ka sve lošijoj kreativnosti.

Arjana: U ovom se poslu naučite trpjeti kritiku. Osobito onu lošu. Ako to ne možete, bit će vam jako teško to raditi. Nekad napišem tekst, mislim: to je to, a onda vam kažu da ste posve promašili i morate sve ispočetka. To je normalno. Ines mi je najveći kritičar i uglavnom poštujem njezino mišljenje.

Prerpoznatljiv rukopis

Kada govorimo o vašem radu, asocijacije su mi: nježni tekstovi s porukom i slojevitost značenja. Vaš opus ima prepoznatljivost, individualnost. Kako biste okarakterizirale svoje stvaralaštvo?

Ines: Ne znam, najiskrenije. Ima stvari koje mi se čine baš dobrima, a i nekih kojih bi se moguće i odrekla, ili ih radikalno izmijenila. Pretpostavljam da imaju neku prepoznatljivost, neki pečat zbog kojih se razlikuju od drugih, ali ne analiziram ih, pa ne mogu to tvrditi. Ono što sa sigurnošću znam jest to da se uvijek trudimo izvući najbolje od sebe i ne sramiti se urađenog.

Arjana: Jako mi je drago ako tako mislite. Hvala vam. Tko god se bavi pisanjem tekstova, želi imati prepoznatljiv rukopis. Želi da te riječi ostave neki trag u nekome. Ali ja, jednom kad nešto napišem, o tome više ne razmišljam. Ta pjesma više nije moja. Ona živi neki svoj život i krasno je, ako u jednom trenutku nešto nekome znači.

Ines Prajo

Što mislite o kvaliteti popularne glazbe?

Ines: Kakvo je vrijeme u kojem živimo, takva je i glazba. Ima blistavih trenutaka, a i puno onih manje blistavih. Sve je ubrzano, kratkotrajno, s puno površna sadržaja, površnih emocija, pa ne možemo ni u pjesmama očekivati duboku misaonost ili grandiozne melodije. Digitalno doba traži drugačiji izričaj.

Arjana: Ne mislim ništa i mislim svašta. Povremeno se ide iz krajnosti u krajnost. Meni je pomalo teško sve to pratiti. Nisam pristalica žanrova u glazbi i mislim da ništa nije ‘sveta krava’, ali povremeno zbilja nedostaje dobrog ukusa. Ima puno dobre glazbe, puno novih mladih izvođača, svježih ideja, ali ima i stvari koje mi je teško razumjeti. Međutim, vidite da se ljudi oduševljavaju raznim, meni čudnim stvarima. Dobro je da postoji rješenje i za to. Jednostavno to ne slušate.

Ne bavite se samo autorskim radom u području pop i rock glazbe nego ste pisale i za kazališne predstave, a i filmsku glazbu. Koliko su u tom smislu važne potpore?

Ines: Jako su važne, jer bez njih nema opstanka niti kazališta ni filma, a onda što? Svi ćemo gledati reality show i odustati od umjetnosti?

Najvažnije je da ne bude ‘zle krvi’

Što smatrate važnim u umjetničkim suradnjama? Jesu li to slično razmišljanje i slični pogledi na stvari ili možda upravo suprotno?

Ines: Moramo imati povjerenje jedno u drugo, inače ćemo teško uspješno surađivati. A moram  donekle i upoznati tu osobu da bih joj se, kako sam već rekla, mogla uvući u glavu. Ne moramo se slagati u općim životnim načelima, ali glazbeno ipak da. Neka iskra mora postojati, jer bi u animozitetu bilo nemoguće bilo što dobro napraviti.

Arjana: Naravno da vam je lakše ako imate slične interese i poglede na glazbu i umjetnost. Na život općenito. Ali to nije nužno. Bitno je da svatko radi svoj posao najbolje što može i zna.

Koliko vam je tijekom karijere bilo teško pronaći suradnike koji će vas razumjeti, koji će znati iznijeti pjesmu onako kako je vi čujete?

Ines: Uvijek sam imala sreću raditi s ljudima s kojima sam željela raditi, tako da nemam problem s razumijevanjem. Ponekad se dogodilo, u prošlosti, da neki aranžman ili produkcija nisu baš po mom ukusu, ponekad nije bilo dovoljno novca za zamišljeno, a ponekad smo krivu pjesmu dali krivom izvođaču, ali to sve nije nešto što se ne događa u ovom poslu. No, sve su rjeđe takve situacije.

Arjana: Zna se desiti da pogriješite. I vi i izvođač. Ili producent. Takve su stvari normalne u ovom poslu. Najvažnije da ne bude ‘zle krvi’.

Arjana Kunštek

Možete li štogod izdvojiti kao poseban dio opusa ili možda neku posebnu suradnju?

Ines: Trudimo se raditi s ljudima koji su u različitim vrstama glazbe, iako sve to vjerojatno u širem smislu spada u pop, pa je svaka suradnja u tom smislu posebna, jer nitko nikome nije sličan, ni u glazbenom ni tekstualnom izričaju. Svakako da izdvajam Prljavo Kazalište i Meritas, skupa smo već skoro trideset godina, to su duboka prijateljstva u kojima se ljudi i bez riječi razumiju. Gabi nas je oduševila svojom energijom, toplinom, lakoćom s kojom smo surađivali. Pa Massimo, naravno, Jacques, Neno Belan, bilo je puno sjajnih suradnji. A od mladih je tu naša ekipa s kojom je užitak raditi, Antonela Doko, Ana Opačak, Mateo Pilat, Stefany, Ivo Perkušić… Sjajno je bilo raditi na albumu s Ninom Kraljić, iznimno je nadarena. Ma uvijek nas netko iznenadi, uglavnom ugodno.

Arjana: Ines je već sve rekla. Mogu samo reći da smo imale sreću raditi sa svim tim krasnim ljudima.

Nije uvijek bilo lako

Što biste danas rekle, što je bila najveća prepreka na vašemu dosadašnjem glazbenom putu?

Ines: Doslovno nismo poznavale nikoga u ovom poslu, baš smo krenule s nulte pozicije, tako da nije bilo ni jednostavno ni lako dokazati da možeš i znaš. Ponekad mi se činilo da je prepreka baš to što si žena u svijetu koji se iz nekog razloga smatrao muškim. Pri tome ne piješ i ne tulumariš, nisi dostupan u svakom trenutku, nisi na trendi mjestima. Ali eto, može se, ipak je ta mrvica talenta prevagnula u našu korist.

Arjana: Nije uvijek bilo lako. Kao i u svakom poslu. Kao i na svakom početku. To što smo žene svakako nam nije olakšalo. Ne mogu reći da je bilo neugodnih iskustava, ali morate se boriti puno više da biste dokazali kako ste barem jednako sposobni kao muški kolege. Prije dvadeset godina ste mogli na prste izbrojati žene koje su skladale pop glazbu kod nas. Bilo je jako puno predrasuda. Ima ih i danas, ali na svu sreću – sve manje.

Što je za vas uspjeh? Zadovoljava li vas više potvrda publike ili vlastiti osjećaj o tome što je dobra pjesma?

Ines: Uspjeh je kad vas pjesme nadžive i nitko ne zna da je autor uopće i postojao. Nadam se da će barem jedna moja pjesma imati tu čast. Drugi oblik uspjeha koji imam privilegiju doživjeti su koncerti na kojima publika zdušno pjeva vaše pjesme i doživljava ih svojima. Prirodno je da vas to dirne. Nekako znate da sve ovo i nije samo vaša potreba da neki ‘unutarnji oganj’ izađe i završi na tome.

Arjana: Najveći je uspjeh da budete i uspijete ostati dobar čovjek. A najveće zadovoljstvo je kad stvarate pjesmu, kad ste u studiju i kad se sve poklopi – glazba, tekst, izvođač, aranžman… Čini mi se da je sve drugo izvan nas. Tržište, diskografske kuće, radio i televizija, YouTube, top liste 40, 20…, teško je sve to pohvatati.