Robert Mikuljan i Lela Kaplowitz: Jam Session kao najbolji završetak 3. koncerta iz JazzHR sezone

U trećemu ovosezonskom koncertu iz sezone JazzHR Hrvatskog društva skladatelja 13. su travnja u zagrebačkoj Tvornici Kulture nastupili Robert Mikuljan i Lela Kaplowitz. I za ovaj koncert tema je bila promocija novih diskografskih izdanja. Trubač Robert Mikuljan predstavio je album Internal Walk, a pjevačica Lela Kaplowitz album Zamisli.

Album Internal Walk, kojeg je objavila diskografska kuća Nota Bene Records, prvo je Mikuljanovo diskografsko izdanje. On je autor svih skladbi na CD-u koji donosi zbir njegovih iskustava, promišljanja, snova, duboko proživljenih emocija, promatranja ljudi i situacija. Ozbiljna je to glazbena priča i pun pogodak za JazzHR.

Uz njega, na koncertu su nastupili sopran, alt i tenor saksofonist Denis Razumović, klavirist Aldo Foško koji svira koncertni i električni klavir, a inače je i sjajan bas klarinetist, kontrabasist i bas gitarist Bojan Skočilić te bubnjar Adriano Bernobić, dok je na snimanju albuma bubnjeve svirao Dušan Kranjc. Još jedna istarsko-kvarnerska sprega, što nije rijedak slučaj.

To su od reda sjajni improvizatori koji se u trenutku transformiraju prema potrebi skladbe ili ad hoc promjenama, verzirani u mainstreamu, free, etno-jazz i drugim stilovima.

Primjerice, Skočilić, kontrabasist punoga i čistog zvuka, uvjerljiv je bez obzira svira li arco ili pizzicato, Razumović je glazbenik bogatog iskustva koji svakoj izvedbi pristupa s razumijevanjem, Foško pažljivo sluša i uvijek je spreman na spontanu komunikaciju, Bernobić drži bend na okupu… Osim toga, nisu ‘obijesni’, ne teže za samopromocijom – što je česta boljka mlađih glazbenika – već se usredotočuju na koncepciju pojedine skladbe te uklapaju u njezine okvire i u situacijama kad uzimaju veću slobodu.

Dok je većini trubača/krilničara truba ipak prvo glazbalo, Mikuljan radije poseže za krilnicom s kojom postiže mekan, topao ton. Uvjerljiv je i sugestivan, posebice u baladnim izvedbama, nježan poput Arta Farmera, a ujedno čvrst i kolorativan poput Clarka Terryja. To je posebice važno istaknuti s obzirom na to da se mnogi često pribojavaju izvoditi balade koje su iznimno zahtjevna ‘disciplina’ i teško je kroz dulje vrijeme održavati istu razinu izvedbe.

Osim toga, Mikuljan se predstavio kao uvjerljiv autor. Napisao je sve skladbe za CD, a svaka je drugačijeg karaktera: “Imprint”, “Internal Walk”, “Circle”, da spomenem samo neke, one intrigantnih naziva koji ukazuju na njegov način glazbenog razmišljanja.

Posebice je dojmljiva njegova skladba “Crne ruki” koju je već aranžirao i odsvirao kao solist uz Jazz orkestar HRT-a u sklopu koncerta Nove skladbe za Jazz orkestar HRT-a. Riječ je o duboko emotivnoj posveti labinskim rudarima, njihovu teškom životu, ali i hrabrosti, upornosti, nepokolebljivosti i međusobnom uvažavanju. Naime, u rudarskom oknu duh zajedništva brisao je dobne, nacionalne, vjerske i sve druge razlike. Nisu li sve to i značajke jazza?!

Zapravo, kao i kod rudara, tako su i kod džezista te odlike postale sastavnim dijelom umjetničkog kreda, ali i života. Ta skladba pruža zoran primjer kako se osjećaji, u ovom slučaju muka, jad, strah, neizvjesnost (…) mogu pretočiti u glazbu. Obje riječi iz naslova skladbe imaju posve jasnu simboliku, obje donose znakovite asocijacije.

Mikuljan je Labinjanin, a njegov djed je bio rudar i on se tom temom bavi iz prve ruke, zna što govori, ima razlog to koristiti kao poticaj za svoju umjetnost i to je jedan od razloga zašto zvuči autentično i uvjerljivo. Zato se i umetanje istarskih glazbenih obrazaca u ovu skladbu doimlje posve prirodnim i utemeljenim. Kolosalno!

Kao što su velikani jazza svirali skladbe po kojima su bili najpoznatiji, primjerice Duke Ellington “Take the A Train”, Dave Brubeck “Take Five”, Art Blakey “Blues March No. 1”, Modern Jazz Quartet “Django” ili Dizzy Gillespie “A Night In Tunisia”, tako Robert Mikuljan ima “Crne ruki”. Ta je skladba postala himna njegova sastava! Zato je, kako i priliči, njome zaključen ovaj sjajan koncert.

Potpuno drugačiji bio je koncert pjevačice Lele Kaplowitz koja je predstavila svoj novi album Zamisli u izdanju Croatia Recordsa. Već smo imali priliku uvjeriti se da Lela ima svoju sljedbu, vjerne poklonike koji ne propuštaju njezine koncerte. Tako je i na ovom koncertu pozdravljena ovacijama – i prije nego je počela pjevati.

Lela je već više puta pokazivala sklonost prema otklonu od jazz repertoara i koketiranje s popularnijim stilovima, još od albuma Kvarnerska rapsodija iz 2014. za kojeg je sa svojim Lekap Quartetom obradila popularne pjesme posvećene ljepotama toga kraja. Ipak, u konačnici, svi ti njezini projekti imali su više ili manje dodira s jazzom.

U ovom je riječ o jazz glazbenicima koji sviraju u njezinu sastavu: klaviristu Joeu Kaplowitzu, gitaristu Elvisu Penavi, kontrabasistu Zvonimiru Šestaku i bubnjaru Dadi Marinkoviću. Kao gosti, uz njih su – kao i na snimanju albuma – svirali trubač Marko Šolman i tenor saksofonist Mario Bočić. Od reda prvoligaška postava! Uz njih, Lela je pod motom ‘pozitiva’ pjevala obrade zabavnih, pop-rock pjesama ili songova iz mjuzikla, ali i dvije vlastite. Taj popularni program pokušala je približiti jazz idiomu, a u tome je posebice uspjela kroz scat improvizacije. Šteta što ih nije bilo više.

”Uhvati ritam” koju je posvetila Akiju, ”O jednoj mladosti”, ”Hej sanjalice” – tek su neke od popularnih pjesama koje su doživjele obrade na spomenutom albumu i ovom koncertu. Dobro koncipiran program prepolovili su s dvije izvedbe autorskih skladbi koje nisu uvrštene na ovaj album, ali jesu na neke prethodne: ”Everything is Possible” i ”Molitva ljubavi”. Izvela ih je u duetu s Joeom koji je u toj situaciji svirao tubu.

Lela je već pokazala da zna prirediti šou. Za ovaj projekt ostvarila je to angažiravši goste. Uz riječkog pjevača Dinu Antonića otpjevala je ”Kad bi svi”, a uz Gelato Sisters (pjevačice Sanja i Neda Parmać te Jana Valdevit) ”Imamo sve”.

Poput drugih poznatih glazbenih obitelji koje imaju barem jednog člana u jazz miljeu – kao što su Dedići, Križići, Sedak-Benčići, Levačići, Šercari, Bočići, Plepelići, Lazarići, Grbci… – tako i za obitelj Kaplowitz možemo reći da je glazbena. Naime, osim Lele i Joea, već dulje vrijeme je na području klasike, ali i jazza i popa, aktivna njihova kćer Lucija, još uvijek srednjoškolka.

Osim što svira violinu, Lucija pjeva i pleše step. Na ovom koncertu publiku je zapalila pridruživši se kao pjevačica u izvedbi pjesme Vjeruj u ljubav, kao step plesačica u ”Zamisli život u ritmu muzike za ples”, a kao pjevačica i violinistica u Lelinoj ”Smoothie himna”. Da, to je tako kad učenik zasjeni učitelja. Lucija je preuzela šou. „Od ovog koncerta ona je zvijezda broj jedan u toj glazbenoj obitelji”, pomislio sam u trenutku izvedbe. Ili se iz sentimentalnih razloga nadam da bi tako moglo biti.

U svakom slučaju ona je dovoljno ozbiljna i zrela da takvi uspjesi ne mogu poljuljati njezinu skromnost i poniznost, kao ni svijest o tome da samo učenje i rad mogu biti faktor uspjeha. Za razvijanje njezine nadarenosti još ima puno prostora i to svakako budi nadu.

Lela je koncert zaključila izvedbom himne dobroti, nadi i radosti ”Neka cijeli svijet” u kojoj su joj se, u drugom dijelu, pridružili svi akteri ovog koncerta. Za dodatak, izmamljen ovacijama, ponovili su tu skladbu, ali izvevši je potpuno drukčije. Ušli su u publiku koja je pjevala i plesala s njima – bez rasvjete, bez razglasa i monitora, kao na kakvu prijateljskom okupljanju. Veselica za kraj!

No, kraj, zapravo, nije bio kraj. Naime, na bini u Malom pogonu instrumenti su bili spremni, a, hvala Bogu, bilo je zainteresiranih za jam session. Aldo Foško je bacio rukavicu, bubnjar Mirsad Dalipi je prihvatio izazov, pridružio se i Robert Mikuljan… Našli su se u izvedbama jazz standarda oduševivši prisutne spontano komunicirajući jezikom jazza.