Glazbene mutacije Ivana Grobenskog: „Pa tko bi trebao pisati o glazbi ako ne glazbenici?“

Od Ramonesa i koprivničke Kuglane do KINK-a, KETO-a i YAAS-a: Ivan Grobenski o glazbenim mutacijama, domaćim nagradama, kritičarima, indie poziciji i stvaranju bez pravila

Tvoji prvi glazbeni koraci vode od The Flipa, koji si osnovao s otprilike 12 godina, preko Suho Grlo Nosa, Lolite i Bubbleguma do Moskaua. Što te tjeralo da se nikad ne zadovoljiš jednim bendom i jednim stilom, nego stalno mijenjaš formacije i izričaj?

Nema tu neke posebne mitologije. Vidiš i čuješ Ramonese i dogode se dvije stvari: ili ništa ili želiš raditi to što rade oni do kraja života. Onda ili ostaneš na tome ili vidiš i čuješ nešto drugo pa želiš raditi to. I tako u krug. Pritom to, naravno, ipak radiš na svoj način pa to postane nešto tvoje. Osim ako ne, ali te u tom slučaju vrlo brzo više nema ili si, recimo, TV EYE.

Koliko su na tvoj glazbeni DNK utjecali obiteljska diskografija – od Velvet Undergrounda do Ramonesa i Violent Femmesa – tvoj stari i njegov rad u Don’t-u, širi kontekst Overflowa i koprivničke indie/punk scene devedesetih te visenje u Kuglani početkom stoljeća, u vrijeme neke rane kulturne decentralizacije Zagreba? Je li to bila svjesna baština ili nešto što se jednostavno upilo kroz atmosferu kuće i grada?

Ništa kod mene nije bilo svjesno najmanje do tridesete, a dosta toga nije ni danas. Sva ta baština, ploče, ekipa, koncerti i Kuglana bili su naprosto normalna atmosfera kuće i grada i do odlaska u srednju školu zapravo sam bio uvjeren da je tako svugdje. Nije, u što se čovjek vrlo brzo uvjeri stupanjem u širi društveni kontekst. Što se mojeg glazbenog i ostalog DNK tiče, nema dvojbe da je na njega utjecalo sve što sam u životu vidio i čuo, i dobro i loše. Sve to na tom DNK ostavlja neizbrisive tragove koji uzrokuju mutacije, a njih onda dalje predaš nekom drugom tko nastavlja mutirati u nekom svom smjeru. Da su me starci, umjesto na koncerte Leta 3 u Kuglani, vodili, primjerice, na Thompsona u Koprivničkim Bregima povodom proslave Dana Općine, tko zna u što bih danas mutirao.

Ivan Grobenski

Prošao si kroz nominacije za Rock&Off, Porin, ELECTOR i druga priznanja, kao i kroz uvrštenja na liste poput IMPALA-inih. Koliko te takvi “uspjesi“ na domaćoj sceni uopće grebu, a koliko ih vidiš kao igralište estrade? Ima li smisla mjeriti se tim metrom?

Živiš dualnost novinara i glazbenika. Kako ona funkcionira iznutra? Pomaže li ti pozicija glazbenika da ostaneš izvan elitističkih “kužerskih“ krugova specijaliziranih portala ili te ponekad stavlja u nezgodan položaj kada treba pisati o ljudima s kojima dijeliš scenu – pa, ako nisi dovoljno superlativan, lako postaneš “konfliktni hejter“?

Prvo i osnovno, ne pišem o ljudima s kojima sam u prijateljskim ili drugim osobnim odnosima i s kojima sam surađivao. To je moje samonametnuto pravilo kojeg se držim. Drugo, izvan “elitističkih kužerskih krugova specijaliziranih portala“ može biti svatko i uvijek jer je stvar vrlo jednostavna: ili odabereš biti izvan ili odabereš biti unutra.

Treće, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi bilo nezgodno da muzičar piše o glazbi. To je u svakom slučaju i na sve načine mnogo manje nezgodno nego vidjeti sve ove “nemuzičare“ ili, stručnim rječnikom, “kritičare“ koji svejedno pišu o glazbi, a ne razlikuju pojmove poput tempa i ritma ili klarineta i sopran-saksofona.

Pa tko bi trebao pisati o glazbi ako ne glazbenici? O čemu bih ja trebao pisati, o medicini? Mogu probati, ali nisam siguran razlikujem li natrij-kalijsku pumpu od ostalih oblika primarnog ili neprimarnog aktivnog transporta iona kroz staničnu membranu niti postoji li uopće tako nešto.

Kroz sve dosadašnje projekte, od Moskaua do solo rada, koliko si blizu ili daleko od toga da živiš isključivo od glazbe – ako je to uopće cilj? Koja je danas tvoja “pozicija na sceni“ u vremenu Jakova Jozinovića, Baby Lasagne, MPT-a i ostalih velikih fenomena? Je li ti uopće važno imati jasno definiranu indie/alter poziciju? Meni se, recimo, YAAS čini gotovo suplementarnim novom Portu Mortu.

Možda bih i mogao živjeti isključivo od glazbe ako bih to izabrao, no možda je bolje pitanje znači li to onda zaista živjeti “od glazbe“ ili ipak “živjeti od različitih poslova koji su na ovaj ili onaj način povezani s glazbom“. Hoću reći, volio bih živjeti od glazbe jedino ako bi to podrazumijevalo da mi moj rad, koji je točno onakav kakav ja želim da bude, plati mjesečne račune. Ako bi to značilo da ljeti moram svirati laganu lounge muziku na plaži, imati cover bend koji svira “domaće, ex-Yu i strano“, biti u žiriju Voicea ili bi mi lice svako toliko trebalo zvučati poznato – ne hvala. Radije ću svaki dan na posao pa poslije u studio. Čini mi se da je to uostalom i moja jasna “indie alter pozicija“.

A što se tiče toga da je YAAS suplementaran novom Portu Mortu – super, zašto ne. Pogotovo jer mi se baš dopada novi Porto. Singlovi s Minimuma svi su mi redom odlični. Album možda i ne cijeli, ali su mi zato “Na površini“ i “Gužva“ domaće pjesme godine u pop žanru.

Ivan Grobenski/foto: Dino Sef

Radio si s Miroslavom Evačićem i Daliborom Grubačevićem, Konom Mulvajem, Gentlemanom i drugima. Koliko te suradnje mogu naučiti onome do čega sam možda nikada ne bi došao? I s kim bi danas, kada bi mogao birati bez ograničenja, najradije ušao u studio ili na pozornicu?

Suradnje su svakako dobrodošao način da naučiš svašta što sam nikad ne bi ili bi ti trebale godine da samostalno dođeš do istog zaključka. Netko pametniji od mene jednom je rekao da je najvažnije surađivati s boljima od sebe. U takvom kontekstu ne samo da se uči najviše, nego te to tjera da u svakom trenutku budeš najbolji što možeš biti i daješ sve od sebe jer u protivnom ispadaš iz igre. E, a sad s kim bih volio raditi… Zapravo bih volio raditi sa svima koje zanima raditi mjuzu zbog mjuze. Edo Maajka je odličan primjer.

YAAS se naslanja na KINK i KETO, a zvuči kao gerilski, trenutačni odgovor na svijet build-upova, trap produkcije i instant reakcija bez čekanja na “pravi“ album. Koliko je trap zapravo ritmički korijen projekta, a koliko samo alat? I koje su glavne tekstualne teme koje YAAS zanimaju?

YAAS je nastavak na KINK koji sam objavio pod vlastitim imenom. Želim nastaviti istraživati glazbu u smjeru koji je zadao KINK, a dalje utvrdio KETO, pa otud i to tvrdo K. Korijen ove glazbe zapravo su alati koje koristim pri komponiranju, a koji nisu gitare, nego miš i tipkovnica. Ja ne znam ništa o trap/EDM glazbi i baš mi je zato interesantno raditi u tom žanru. Neznanje formalnih pravila uvijek daje svježu i autentičnu glazbu, a proces je pritom uzbudljiv jer je sve nepoznato i sve #prolazi“ ako ti se čini da je dobro. Uostalom, uopće nisam slušao trap u vrijeme nastajanja albuma. Zapravo sam gotovo isključivo slušao Björk, Einstürzende Neubauten i Earthling. O čemu su tekstovi? Nisam siguran, ali sigurno o ovoj nepodnošljivoj galopirajućoj neodrživosti koju tako hrabro živimo.

Kako namjeravaš YAAS predstaviti uživo? Solo s matricama, live bend ili neki hibrid? I ima li uopće smisla takav materijal #živjeti“ na sceni ili je to glazba koja bolje funkcionira u slušalicama i na feedu?

Ne namjeravam, ali ako se dogodi, volio bih da me solo na stejđu, u dimu, šiba stroboskop u glavu, čisto onako za vlastiti doživljaj.

U drugom slučaju volio bih da YAAS postane jazz bend – eto ti ideje imena – koji glazbu nastalu na kompu, isključivo od semplova, pretvara u organsku suvremenu jazz izvedbu bez matrica i elektronike. Čini mi se da bi to iznjedrilo zanimljiv yaas.

Kako danas vidiš domaću scenu? Što ti se čini vitalnim, a što kao beskonačna vrtnja ukrug ili karikatura samoga sebe? Koliki je jaz između hrvatske indie scene i estrade koju podupiru nagrade, mediji, festivali i etablirana mjesta plasmana, a koliko su YouTube i streaming servisi omogućili izvođačima poput Brkova, Krankšvestera i drugih da isplivaju mimo tradicionalnih centara moći?

Smijem li ja kao glazbenik-novinar reći nešto o tome ili bi takve analize trebalo prepustiti neglazbenicima kritičarima?

AI u glazbi – koliko je to zabava i igračka, a koliko razlog za osjećaj nemoći ili prijetnje? Vidiš li ga kao još jedno oruđe ili kao nešto što će dugoročno promijeniti samu prirodu onoga što znači „napraviti pjesmu“?

Ne znam jer ga ne koristim. Naime, više volim piti frišku hladnu vodu nego algoritam. On mi u ustima ostavlja neki čudan „metalni“ okus…