Zaglavili u trenutku iz kojeg ne mogu izaći: 50 godina U2-a

Pet desetljeća traje putovanje U2-a od kuhinje Larryjevih roditelja preko klubova, pozornica, arena i stadiona širom svijeta

Početkom rujna 1976., tad 14-godišnji Larry Mullen Jr. zalijepio je oglas na ploči svoje škole u Dublinu: „Bubnjar traži bend.“
Nekoliko dana kasnije, u subotu, 25. rujna, u kuhinji njegovih roditelja okuplja se nekolicina tinejdžera, između ostalih Paul Hewson (Bono), Adam Clayton i David Evans (The Edge) koji će, uz Larryja, postati i ostati U2, jedan od najuspješnijih bendova svih vremena.

Točno pedeset godina kasnije, 25. rujna 2026., U2 predstavljaju singl “Silencio” najavljujući novi, 16. po redu album Carnaval de Luz. Uz stalne suradnike poput producenata Briana Enoa i Daniela Lanoisa, na albumu gostuje i Dolly Parton, čiji je vokal na pjesmi “Torn” njena posljednja snimka, nastala u lipnju ove godine. Izlazak albuma planiran je za 13. studenoga, a stiže nakon dvaju EP-ja, Days of Ash i Easter Lily, koje je kritika početkom godine (neočekivano) dobro primila.

The Edge i Bono u Zagrebu, 2009. godine – foto: Danijel Berković PIXSELL

Pet desetljeća, dakle, traje putovanje od kuhinje Larryjevih roditelja preko klubova, pozornica, arena i stadiona širom svijeta do ove, izrazito produktivne godine koja, navodno, obećava i novu svjetsku turneju. Održati bend na okupu pet godina istinski je pothvat, a pomnožiti to s deset povlastica je rijetkih, najčešće onih koji se svakog jutra bude zahvalni i svjesni te povlastice.
Skandala, svađa i padova, dakako, nije nedostajalo – od crkvenog fanatizma, ovisnosti Adama Claytona, Bonovog flertovanja sa svjetskim političarima pa do, priznat će i sami, autorskih kriza i slijepih umjetničkih ulica.

Ipak, za svaki promašaj, pogotovo tijekom posljednjeg desetljeća, postoje i veličanstveni trenuci i velike pjesme koje, ako već nisu mijenjale svijet, barem služe kao soundtrack tih promjena.

Pogonjeni hormonima

Jedna od najvećih vrlina ovog benda je – mladi kolege, obratite pozornost! – tvrdoglava upornost i poriv jači od svih odbijenica s kojima su se susretali na početku karijere. Njihovu odlučnost prepoznao je Paul McGuinness koji je 1978. prihvatio ulogu menadžera benda, no trebale su mu pune dvije godine da bend potpiše svoj prvi diskografski ugovor s kućom Island. Konačno, A1 poziciju na albumu prvijencu Boy zauzela je hormonima upogonjena “I Will Follow” s kojom su U2 rasturili vrata i hrabro zakoračili na teren s „velikim dečkima“.

Već na trećem albumu, War iz 1983., bend predstavlja pjesme poput “Sunday Bloody Sunday”, “New Year’s Day” i “40” koje su preživjele na njihovom koncertnom repertoaru sve do današnjih dana.
Sredinom osamdesetih i albumom The Unforgettable Fire započinje niz koji novinari vole nazivati imperial phase – sve što su objavili imalo je komercijalnu pozlatu, a skromne pozornice i zadimljene klubove zamijenili su rasprodanim dvoranama i stadionima, uključujući i nezaboravni nastup na Live Aidu 1985.

Uz Grammy za album godine, rekordnu prodaju u prvom tjednu i naslovnicu magazina Time („Rock’s Hottest Ticket!“), Joshua Tree iz 1987. zacementirao im je mjesto među najvećima. A strana albuma njihov je tour de force s udarnim hitovima poput “Where The Streets Have No Name”, “I Still Haven’t Found What I’m Looking For”, “With Or Without You” i “Bullet The Blue Sky”. S velikim međunarodnim uspjehom i milijunima novih fanova dobili su i odriješene ruke, a kreativnu i poslovnu slobodu izvježbali su narednim albumom, studijsko-koncertnom kombinacijom Rattle And Hum. Na posljednjem nastupu u osamdesetima, na dočeku 1990. godine, Bono se oprostio od publike riječima: „Hvala vam, sad se povlačimo odsanjati sve ispočetka!“
Taj novi početak bio je iznenađenje za sve, uključujući i bend.

Novi zvuk

Inspiraciju za novo desetljeće i novi zvuk U2 pronalazi u berlinskom Hansa studiju, slijedeći stope Davida Bowieja i Iggyja Popa. Rezultat je Achtung Baby prožet utjecajima alternativne i elektroničke glazbe, svjetlosnim godinama daleko od mainstreama s Joshua Tree. Više od ičega, bio je to hrabar i riskantan umjetnički potez koji im se isplatio, a pjesme poput “One” i “Mysterious Ways” ostale su koncertni podsjetnik na njihov izlazak iz sigurne zone.

Nije rijetkost da će čak i najvjerniji fanovi U2-a proglasiti Achtung Baby njihovim posljednjim umjetničkim iskorakom, a isti oni novinari i kritičari označit će objavu albuma krajem zlatnog doba benda, bar u umjetničkom smislu. Jer, komercijalnih vrhova u devedesetima nije nedostajalo!

Adam Clayton i The Edge u Dubrovniku s društvom – foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Bend sve više postaje koncertna atrakcija i mjerilo standarda glazbene industrije: pozornice postaju sve veće, produkcija sve zahtjevnija, a koncert više nije samo koncert – to je istovremeno i politička govornica, crkveni oltar, stand-up kutak i multimedijski hub. Tijekom Zoo TV turneje, Bono je na koncertima uživo uspostavljao satelitsku vezu s tad opkoljenim Sarajevom, a 1997. ispunjava obećanje i dovodi U2 na stadion Koševo (iako s promuklim glasom koji ga je na polovici koncerta u potpunosti izdao).

Nabrzinu sklepani album Zooropa (1993.) i elektro eksperiment Pop iz 1997. daleko su od njihovih ranijih radova. Ususret novom mileniju, bend shvaća (i prihvaća!) potrebu za povratkom na tvorničke postavke i objavljuje sjajan album All That You Can’t Leave Behind. U fokusu je opet izvorna bendovska postava, a s pjesama su uklonjeni svi suvišni elektronički premazi i viškovi. Na pratećoj turneji snimljen je i sjajan koncertni DVD Live from Slane Castle koji predstavlja možda i najbolji portal za upoznavanje esencije benda, a poseban naboj Bonovoj izvedbi je očeva smrt samo nekoliko dana prije koncerta.

Klimave noge

Kako je vrijeme prolazilo, U2 se sve više emancipira u kategoriji legacy artista – turneje su redovite, a novih pjesama sve manje na repertoaru. Promovirajući album No Line on the Horizon, bend je s dva koncerta posjetio Zagreb u ljeto 2009., a Bono je zaslužio peticu iz hrvatskog jezika recitirajući “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”.

U2 u Zagrebu 2009. godine – foto: Željko Hladika PIXSELL

Još od albuma Achtung Baby, ugled benda kod glazbene kritike bio je na klimavim nogama, a objava albuma Songs of Innocence 2014. definitivno nije pomogla učvrstiti ih. Naime, u suradnji s Appleom, album je direktno preuzet u uređaje više od 500 milijuna korisnika iTunesa. „Mislio sam da će ljudi posegnuti za našom glazbom ako im je ponudimo. No, nije baš tako ispalo. Kako je to duhovito sročio netko na društvenim mrežama: ‘Budim se jutros i vidim Bona u mojoj kuhinji kako pije moju kavu, nosi moj kućni ogrtač i čita moje novine.’ Ili, još oštrije: ‘Taj besplatni album grupe U2 je zaista preskup.’ Mea culpa”, objasnio je kasnije Bono u svojoj autobiografiji.

Posljednje desetljeće benda obilježile su obljetničke turneje, dugotrajna rezidencija u lasvegaškoj dvorani Sphere, album obrada, Bonovi memoari i povremena gostovanja. Albumi s novim pjesmama pružili su malo toga pamtljivog, ali unatoč tome, U2 je i dalje bend s jednom od najodanijih fanovskih baza. Uspomene stvorene uz “Bad”, “With Or Without You” ili “Unforgettable Fire” teško se zaboravljaju, a svaka izvedba “Where The Streets Have No Name”, kako opisuju članovi benda, ima snagu popraviti i najlošiji koncert.

P.S. U trenutku pisanja teksta, bend se vratio u dvorište svoje škole u Dublinu i održao nastup na istom mjestu gdje su započeli svoje glazbeno putovanje prije pedeset godina. S novim albumom dobit ćemo odgovor na pitanje: je li riječ o zatvaranju kruga ili početku novog?