Sara Renar: Stalna mijena kao jedina konstanta

U sklopu slavlja KSET-ovih 50 godina u subotu je u Močvari održan koncert Sare Renar.

Zagrebačka kantautorica ove je godine objavila album Nježne riječi i netom nakon izdavanja napravila promociju u zabočkom klubu Regenerator. Iako bi rekli da je sam Zabok, zbog neposredne blizine glavnog grada, dio šireg zagrebačkog prstena i publike koja pohodi koncerte, Močvara je poslužila kao kulisa za manje i intimnije okupljanje. Očekivanja su mi bila ponešto drukčija od situacije koja me zatekla na terenu. Renar je tjednima i danima prije koncert najavljivala kao posljednji na neko duže vrijeme zbog porodiljnog. Uz sve to, očekivao sam veći odaziv: što redovnih slušatelja Sare Renar, što publike koja već godinama i desetljećima poštuje i pohodi KSET događaje.

Sara Renar, promocija albuma ‘Nježne riječi’ / Lovro Pirović, Fotosekcija KSET-a

Nježne riječi su više pop nego eksperimentalniji prethodni albumi, ali još uvijek specifično izdanje – dvojezični žanrovski hibrid u kojem Renar voli istraživati granice zvuka i stiha te instrumentalno preispitivati što žanrovi uopće jesu. S petnaestak minuta kašnjenja od spomenute satnice da se ljudi iz vanjskog dijela kluba presele u unutra, koncert je počeo kao u spomenutom Regeneratoru, uz ”Mladi kao mi”.

„Danas je dobar dan za sve naše mane“, putuje pjesmom u prvoj minuti do priključenja basa i puhačke sekcije. Ivan Levačić prekaljeni je čovjek za bubnjevima te nas je sa Sarom uveo u pjesmu sa Šuti i pjevaj, izdanja iz 2021. godine. Igor Pavlica i Marko Lucijan Hraščanec neprikosnoven su duo na puhačkom dijelu. Truba i saksofon izrazito produbljuju uvodnu pjesmu pa za poniranje u atmosferu cijelog događaja nije bilo potrebno dugo. Dimitrije Simović četvrti je mušketir čiji dodiri na basu ili gitari nastupu dodaju dozu sanjivosti, a povremeno svačije uši rastereti primamljivim rifom.

Sara Renar, promocija albuma ‘Nježne riječi’ / Lovro Pirović, Fotosekcija KSET-a

Poletnije i veće pjesme

Intenzivan početak Renar u pauzi između pjesama nastavlja s pozdravima KSET-u te govorom o pauzi koja ju čeka. Kako je istaknula i u intervjuu koji smo vodili ranije ovog tjedna, iako se posve sprema i fokusira na novi život koji dolazi, pozadinski proces koji glazba stvara je nešto što se ne može isključiti, a stvaralački poticajno za budućnost može biti i razdoblje u kojem će glazba biti negdje u sjeni, ali nikad posve prekrivena.

Album Šuti i pjevaj izašao je tijekom pandemije pa je možda i nepravedno koncertno zanemaren, a dobar dio pjesama s njega uspio sam uživo uloviti 2022., kad je Renar u nešto manjoj postavi nastupala na kazališnim daskama Velike scene HNK u Varaždinu. Sadašnja inkarnacija Sare i benda pjesme čini poletnijima i većima nego što su u skučenijem elektroničkom ruhu. ”Hana je već dugo budna” pokazala je zašto je to tako, a slično je bilo i s još starijom ”Jesen”. Gitara je puno izraženija, primjetnija, Simović ju ekspresionistički usmjerava do trenutka kad pjesma eksplodira u refrenu koji to nije – „govorim u snu“, jasna je Renar da ne može biti jasnija.

Sara Renar, promocija albuma ‘Nježne riječi’ / Lovro Pirović, Fotosekcija KSET-a

Repertoar se nastavlja s najslušanijim i vjerojatno najdražim pjesmama sa svakog albuma. Tišina je dala ”Tišinu”, pojavljuju se projekcije u pozadini, ali i po Renar, Simoviću, Hraščanecu i Levačiću. Pavlica se povlači s pozornice te puhački dio sad posve počiva na Hraščanecu, čiji saksofon dominira u džungli alt-pop electro-jazz zvukova koji stižu s pozornice.

Koncept nastupa je svojevrsno i kazališni. Plovimo u svim fazama glazbeničinog stvaranja pa je tako unutar deset minuta moguće čuti novu ”Darkness Be Gentle” i ”Djecu”, potonju u posve drukčijoj varijanti nego što ju možete čuti na prvijencu. Ogoljena od duha (indie) rocka, Hraščanec sjeda za klavijature te prati Saru u nekom drugom dobu, kad „ostaje naš mali svijet u kojem važna je ljubav“. Zanimljiva je ta poveznica Sarine važnosti ljubavi u današnjem okrutnom svijetu od prvog albuma Djeca pa do Nježnih riječi. Možda su spojeni tom nevidljivom trinaestogodišnjom niti koja nema veze sa zvukom i žanrom, ali suptilno se provlači u podtekstu oba izdanja. Bilo bi mi zanimljivo čuti kako bi danas ”Termopil”, također s debitantskog izdanja, bio aranžiran u ovakvom odnosu snaga instrumenata na pozornici.

Romantični antipop

Posve osobna ”Držali smo se za ruke” svira se na inzistiranje Sarinog muža Dimitrija Simovića, a u antipop maniri ima nečeg romantičnog i iskrenog, dovoljno neopipljivog da bi uvidjeli kako je njihova veza na pozornici nevjerojatno kompaktna. Renar ubrzo u ruke uzima bas gitaru te se upuštamo u pustinjske predjele, svemir nadrealnog, prednjači logika sna i nalazimo se na rubu desert rocka. Mistična je, opasna i hipnotizirajuća ”Pustinja” kad se čuje studijski, a bome i nadograđena uživo.

Sara Renar, promocija albuma ‘Nježne riječi’ / Lovro Pirović, Fotosekcija KSET-a

Možemo se složiti s Renar da ”Smile and Wave” ima zaigranost u zvuku, što bi poslovično prošlo na nekim natjecanjima (hint: Eurovizija), ali prijava na Doru je na kraju izostala. S jakih bas linija, uz mahanje i osmijeh prelazimo na otvaranje novog poglavlja, ujedno i naslovnu pjesmu posljednjeg albuma. ”Nježne riječi” upravo su ono što je koncertu dalo apsolutnu slobodu i otvorenost u plesnom kontekstu, iako je Renar nabrojala lijep broj koraka do onda, sad se pridružila sramežljiva publika. Uz dodatak tri čupavca s naslovnice albuma (jedan nije stao na pozornicu pa je bio u prvim redovima), outro je uz ”Nježne riječi” tekao kao rijeka koja buja pa se polagano smiruje, a dan se zamjenjuje za noć.

Bis nam je donio ”Gdje povlačiš crtu?” s neo-jazz outrom te gospelovsku ”BMF”. Renar je završila koncert na klavijaturama, što je četvrti instrument koji je svirala te večeri, ali ni ostatak ekipe nije mirovao pa je osim bubnjara Levačića, stalna mijena jedina konstanta. Ta zaigranost i izbacivanje glazbenih atoma ljubavi prema publici nešto je što nas je pratilo tijekom cijelog nastupa.

Ustvari, to je nešto što nas prati i tijekom cijele Sarine karijere. Okušala se u mnogim smjerovima, ali i zadala sebi svojstven ritam. Nema kompromisa i želje da radi nešto po zadanoj liniji mainstreama, nema šanse da se uklopi u već viđeno ili podilazi publici, već daje apsolut – neovisnu sebe u zvuku i potpunu jer je okružena onima koji je razumiju.