Tonči Huljić o 40 godina Magazina: „Tada sam imao snove, danas imam racio“

Četrdeset godina dovoljno je dugo da pjesme prestanu pripadati samo ljudima koji su ih napravili. Generacije se promijene, formati na kojima ih slušamo nestanu, pjevačice dođu i odu, a neke pjesme koje u trenutku objave gotovo nitko nije primijetio desetljećima poslije dobiju drugi život.

Upravo se tome ovih dana vraća Tonči Huljić.

Magazin će 6. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog obilježiti četiri desetljeća albuma „Put putujem“, jednog od ključnih izdanja u povijesti grupe, a čovjek koji je velik dio te povijesti stvarao danas prema vlastitoj prošlosti ima prilično neobičan odnos.

Neke pjesme, priznaje nam odmah na početku razgovora, više se ni ne sjeća svirati.

„Zaboravio sam sve te pjesme. Gledam koje su pjesme, što je to“, smije se nekoliko dana prije početka priprema za koncert.

Ipak, kada se maknemo od proba i sviranja pa ga pitamo što mu danas znači brojka od 40 godina, odgovor je sasvim drukčiji. Razgovor koji je počeo Magazinom i albumom „Put putujem“ ubrzo nas je odveo prema Tončiju od prije četiri desetljeća, ludom tempu u kojem su nastajali neki od najvećih domaćih hitova, odluci zbog koje je možda propustio veliku međunarodnu karijeru, ali i stvarima koje su mu danas važnije od uspjeha, novca i priznanja.

Kad čuješ „40 godina od albuma Put putujem“, što ti prvo prođe kroz glavu? Je li ti pozli kad vidiš koliko je vremena prošlo ili ipak osjetiš ponos zbog svega što se u međuvremenu dogodilo?

Uhvati me nostalgija. Ovo danas više ne znamo ni u kojem vremenu živimo….a tada je izgledalo kao da u svijetu ima nade i da to što radiš ima smisla, pogotovo glazba. Ona je uvijek neki faktor u životima ljudi, često neprimjetan – sve dok ne ostaneš bez nje.

Ali tada sam imao snove, a danas imam racio. Snovi uključuju i greške, naravno….sanjaš, sanjaš, sanjaš i onda – bum – razbiješ se jer si bio sanjar.

Sanjari uvijek nastradaju prvi.

Zvuči kao da ti zapravo pomalo nedostaje mogućnost da opet budeš mlad i naivan.

Akumulirao sam puno znanja, puno iskustva, puno sam naučio u glazbi, a puno toga još ne znam. Ovo što sada radim, a o tome još ne mogu pričati, san je na entu. Postoji velika mogućnost da jako razbijem glavu, ali danas si mogu dozvoliti rizike. Nekad nisam mogao, a puno sam se više kockao nego danas.

Foto: Jadran Babic

Tonči nam o projektu ne želi otkriti mnogo. Kaže tek da je riječ o velikoj formi i duhovnoj temi te da ga klasična pop-glazba više ne inspirira kao nekada. Privlači ga ono što još nije napravio – velik broj izvođača, veliki formati i, kako sam kaže, „nešto što nitko nikad nije učinio“.

„Trebao sam biti hrabriji“

Teško je riječ „neustrašiv“ odvojiti od javne slike Tončija Huljića. Desetljećima ostavlja dojam čovjeka koji će prije pokušati nešto suludo nego razmišljati što će o tome netko reći.

Zato iznenađuje kada usred razgovora kaže da je u životu trebao biti – hrabriji.

Moram priznati da me čudno čuti da upravo ti kažeš da si trebao biti hrabriji. Uvijek sam te doživljavao kao nekoga tko ide svojim putem i nije ga previše briga što će drugi misliti. Na što konkretno misliš?

Trebao sam ostaviti sve ovdje i otići van. Krajem devedesetih radio sam s osamnaest izvođača i to jednostavno više nije bilo humano ni racionalno.

Recimo, 1995. godine u 16 ili 17 dana napisao sam dva albuma paralelno. Ujutro sam radio jedan, popodne drugi…Vjekoslava i ja.

Jedan je bio Minein „Vrapci i komarci“, a drugi Doris  i „Baklje ivanjske“.

Imali smo toliko energije… jedno jutro radiš glazbu, popodne tekst za ono što si radio jučer, sljedeće jutro opet nešto drugo. Jednu ploču pišeš, drugu miksaš, treća očekuje premijeru, a usput bacaš oko na onu koja te čeka, da joj napraviš barem neki singl. Cijeli dan samo sjediš za klavirom i radiš – to je bilo ludilo.

“Glad za istraživanjem”

Početkom dvijetisućitih otvorila mu se i ozbiljna međunarodna priča. Projekt Bond već je ostvarivao uspjeh izvan Hrvatske, a intenzivno je surađivao i s Maksimom Mrvicom, za kojeg je napisao neke od njegovih najpoznatijih skladbi, među njima i „Croatian Rhapsody“, te sudjelovao na albumima poput “The Piano Player” nakon kojeg je Mrvica eksplodirao na azijskom tržištu. Huljićeva glazba ulazila je i u velike filmske produkcije, a pred njim se otvorila mogućnost za korak koji bi mu vjerojatno potpuno promijenio život – preseljenje u London.

Maksim Mrvica i Tonci Huljic / Foto: Davor Puklavec / PIXSELL

Žališ li zbog toga što nisi otišao?

Mislio sam na svoju djecu. I kad sada pogledam s ove distance, imam osjećaj da je netko gore očito pazio da neke ključne odluke ipak budu pravilne.

Ne znam bih li, da sam otišao, danas bio sretniji.

Kad pokušavaš pronaći što te svih tih godina gonilo, je li to bila želja za dokazivanjem, novac, strah od neuspjeha? Što je bila ta osnovna pokretačka sila?

Apsolutno sve ovo što si nabrojao. To je bilo tada.

A što je sada?

Sve ono što nisi spomenuo.

Glad za učenjem. Učenjem glazbe. Glad za istraživanjem. Glad za samom glazbom.

Je li ti trebalo da prvo ostvariš sve te stvari za koje si mislio da ih želiš – uspjeh, hitove, novac – da bi shvatio da ono što zapravo tražiš možda nije tamo?

Trebalo je malo duže da dođem do toga…ali Bogu hvala da sam došao (smijeh).

Onda otkriješ neke druge stvari. Nisam introvertan, nego sam introspektivan. Što više godina imaš, krećeš se u manjim koncentričnim krugovima. Jednostavno otpadaju neke stvari koje više nisu tvoj prioritet. Raste neka duhovna razina i to je dobro, inače postaneš stvarno degenerik i totalno pohlepan.

Meni je danas, kad vidim da ljudi teže materijalnom, njih žao. Vjerojatno bi mi bilo žao i da upoznam sebe od prije 40 godina.

Foto: Jadran Babic

Da danas stvarno sjedneš na kavu s tim Tončijem od prije 40 godina, što misliš kakav bi ti bio? Bi li ti išao na živce?

Sigurno bi bio zabavniji nego što sam ja danas (smijeh).

Ali danas sam puno više okrenut svojoj nutrini nego vanjštini, eksponiranju i nabijanju ljudima tko sam i što sam.

Nikad nisam bio takav da ljudima nabijam svoj uspjeh. Dapače, uvijek sam ga minorizirao, upravo zato da smanjim otpor prema sebi. Mislim da je poniznost dobra stvar i tu sam uvijek imao neku kočnicu. Ali jako je zdravo da si u mladim danima egocentričan. Svaki čovjek u mladim danima mora imati jaki ego. Samo je jako opasno ako taj ego nije praćen talentom ili suštinom.

Foto: privatna arhiva

Razgovaraš li o tome danas s Hanom i Ivanom? Pokušavaš li im prenijeti nešto od te mudrosti koja dođe s godinama ili ih puštaš da sami naprave svoje greške?

Nikad im nisam solio pamet. Nikad im nisam držao bukvice.

Oni su skroz drugi tip. Imali su takvu majku koja im je usadila da ne trebaju nadograđivati stvari ili dokazivati nešto. Treba samo da sve to što imaju posluži njihovoj duši i talentu, da se mogu mirno prepustiti i baviti time.

I oni stvarno nisu opterećeni materijalnim. Do te granice da me nekad to živcira.

Oboje imaju izražen smisao za humor i mislim da su dovoljno inteligentni i pametni da im je bilo dovoljno stajati sa strane, promatrati i shvatiti što život jest.

Gledali su tu moju transformaciju – moje hektične ispade, nervozu, dobrotu, eksplozivnost i mirnoću – i majku koja je uvijek bila postojana.

Čini mi se da si dosta strog prema sebi kada govoriš o tome kakav si bio.

Ne. Jednostavno sam trebao biti takav da bi sve bilo tako i da bi me dovelo do stadija u kojem sam sada.

Danas s dubokim uvjerenjem potvrđujem da netko drugi vodi sve i da svakog čovjeka oblikuje prema onome što treba biti. Do krajnjeg cilja neki dođu kasnije, neki ranije.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

“Stare pjesme – novi život”

Od Tončija iz osamdesetih vraćamo se Magazinu i pjesmama koje su u međuvremenu prošle svoj vlastiti put. Neke su bile hitovi odmah, nekima je trebalo dvadeset godina da ih publika ponovno pronađe, a neke su danas veće nego što su bile u vrijeme kada su objavljene.

Autorima često nisu najdraže pjesme koje postanu najveći hitovi. Jesi li imao pjesmu za koju si bio uvjeren da je velika, a publika je odlučila drukčije – ili neku od koje nisi očekivao puno, pa je godinama poslije eksplodirala?

Ima toga. Pjesme nekad prijeđu put od hladnog razočaranja do onoga što su trebale biti kada su nastale.

Recimo, „S druge strane mjeseca“, „Dani su bez broja“, pa „Rano“, koja je danas standard u cijeloj regiji. „Rano“ je imala neobičan put da se prvo otvorila u Srbiji pa se onda kao bumerang vratila u Hrvatsku. A bila je tu već dvadeset godina.

Danas, kaže, postoji cijeli niz Magazinovih pjesama koje doživljavaju novi život. Ponovno ih otkrivaju mlađe generacije, drugi izvođači žele ih prepjevavati, a pjesme koje u svoje vrijeme nisu nužno bile najveći hitovi postale su dio koncertnog repertoara.

Posebno ga iznenađuje kada taj generacijski skok vidi na vlastitim pjesmama iz projekta Madre Badessa.

„Nevjerojatno mi je kada mi priđu mala djeca. Dođe dijete i kaže: ‘Eno ga onaj pjevač, Tonči!’“

Tu ipak povlači granicu.

„Nikad više neću snimiti ništa s Madre Badessom“, kaže kroz smijeh. „Ne želim da me doživljavaju kao pjevača! Tu mislim da sam se zeznuo…“

Na pozornici se, priznaje, nikada nije osjećao potpuno prirodno. Puno mu je bliža uloga čovjeka koji radi glazbu nego onoga koji treba stati pred publiku i zabavljati je.

“Nova lica – novi zvuk”

Magazin je kroz desetljeća napravio nešto što bi za većinu bendova vjerojatno bilo nemoguće preživjeti – nekoliko puta promijenio je osobu koja je publici bila njegovo najprepoznatljivije lice.

Ljiljana Nikolovska, Danijela Martinović, Jelena Rozga, Ivana Kovač, Andrea Šušnjara, a danas Lorena Bućan. Pjevačice su odlazile, neke od njih nakon Magazina gradile su velike samostalne karijere, a grupa bi svaki put nastavila dalje.

Je li ti ikad nakon odlaska neke pjevačice stvarno prošlo kroz glavu: „E, gotovo je, ovaj put se nećemo izvući“?

Ne, nije.

To je bilo dogovoreno i mirno, i znao sam da možemo nastaviti dalje.

Recimo, Danijela je u konačnici bila uspješnija kao solo pjevačica nego dok je bila pjevačica u Magazinu. I ja sam bio spreman to napraviti opet s Jelenom i tako je i bilo.

Jelena je danas možda jedino ime za koje možeš reći: „Okej, kladim se da će rasprodati toliko i toliko.“ Nije pitanje hoće li rasprodati, nego u koliko vremena.

To je jedna posebna energija. Ljudi su je tako prihvatili i to je to.

„Daj mi da upoznam mamu i tatu“

Foto: arhiva

Kad pogledaš sve ljude koji su prošli kroz Magazin i sve karijere koje su iz toga nastale, jesi li možda cijelo vrijeme bio jednako dobar lovac na talente koliko i skladatelj?

Mislim da da.

Ja sam takve ljude birao. Uvijek me interesiralo: „Aha, dobro, ti si okej. Daj mi da upoznam mamu i tatu.“

I onda po tome vidim kakva je osoba.

Nikad nisam radio s ljudima koji su imali mušice u glavi. To jest, u dva-tri navrata ispostavilo se da ih imaju, da su glumili normalno. Čim je malo krenulo, proradile su mušice i onda bih ja bio taj koji bi rekao: „Ajde, doviđenja.“

Nastavak rada s takvom osobom proizveo bi probleme prije ili kasnije. S ljudima koje sam odabrao da podijelimo život ili da jedan dio života koračamo zajedno apsolutno nikad nisam imao problema.

Uvijek sam gledao da budu domaći ljudi i normalni. Neopterećeni slavom, nego opterećeni rezultatima rada.

To jednostavno imaš neki njuh za ljude?

Imam neku intuiciju. Zapravo sam tek kasnije postao svjestan da se ta intuicija zove duhovnost.

Mogu reći da sam imao sreće što sam imao tu primijenjenu duhovnost. Život je sve posložio onako kako je trebalo.

Čovjek kojeg bi volio vidjeti u prvom redu

Kad bi 6. listopada mogao posjesti jednu osobu koje više nema u prvi red Lisinskog i reći joj: „Vidi dokle je sve ovo došlo“, tko bi to bio?

Mato Došen.

Zašto baš on?

Zato što se bez njega nikada ne bih odlučio za takav zvuk. Naučio me puno toga i dao mi je temelje produkcije samo tako što sam pratio kako radi.

Bio je najveći aranžer i producent osamdesetih godina.

Jedna od bitnih tajni njegovog zvuka bio je taj jaki snare. Mi smo se zbog toga skoro tukli svaki put u studiju (smijeh).

Danas kada radimo nove pjesme Magazina, vrlo svjesno idemo na zvuk iz osamdesetih. Svi se sada furaju na osamdesete. Povukao sam sve te stare zvukove i uspoređivali smo ih.

Jedva smo dobili 75 posto tog zvuka. Jedva.

A tada si se s njim svađao zbog tog istog zvuka?

Prva stvar koju smo zajedno izdali bila je „Piši mi“. Meni je „Piši mi“ bila reggae.

Čovjek je došao, stavio harmoniju i kaže: „Ajde sad pjevajte.“

A ja gledam – majko mila gdje ovo ide?

Prije toga smo imali „Kokolo“, a sad odjednom iz dječjih cipela broj 21 letiš u cipele 45, 46. Govorio sam: „Ljudi će se šokirati!“

On kaže: „Zaboravi. Ovo je hit. Ovo je sada nova priča.“

I ja sam zbog toga na brzinu napisao cijeli novi album, u desetak dana. I „Tamara“ i „Oko moje sanjivo“, sve je nastalo po uzoru na taj zvuk.

Ali sam pružao toliki otpor. Govorio sam: ‘Pojelo je vokal, pojelo je sve, nema emocije, nema ničega.‘ A on će: ‘Ima svega.‘

I normalno da je na kraju bio u pravu, iako smo se nekad u studiju znali toliko posvađati da su nas drugi morali miriti.

Pada li ti još netko na pamet?

Dušan Vasić. On je bio aranžer i producent, i bio je uz mene cijeli period Madre Badesse, i proveli smo puno vremena zajedno na tom projektu i na našim crossover materijalima. Ima tu još ljudi koje bi volio vidjeti…Zdenka, Đorđa….naravno i naše roditelje.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Četrdeset godina poslije

Četiri desetljeća kasnije u novim pjesmama Magazina Huljić ponovno traži isti zvuk protiv kojeg se svojevremeno toliko borio. Možda je zato povratak Magazina u Lisinski više od obične obljetnice jednog albuma.

U tih četrdeset godina promijenile su se pjevačice, glazbena industrija, države, tehnologija, način na koji nastaju pjesme i način na koji ih publika sluša. Huljić je od dvadesetpetogodišnjaka koji je, kako je sam sebe svojedobno opisao, bio „mlad, agresivan, vruće krvi“ i „prčeviti Dalmatinac“, prošao put do čovjeka koji danas govori o introspekciji, duhovnosti i potrebi da ponovno pronađe sposobnost sanjanja.

Promijenio se čak i njegov odnos prema onome što je nekoć bilo najvažnije.

Hitovi, novac, uspjeh i dokazivanje bili su gorivo mladog autora.

Danas kaže da su ih zamijenili glad za učenjem, istraživanjem i samom glazbom.

Ipak, četrdeset godina nakon „Put putujem“ ponovno rastavlja zvuk osamdesetih na sastavne dijelove, uspoređuje stare bubnjeve s novima i pokušava dobiti još onih nedostižnih 25 posto zvuka Mata Došena.

Istodobno već radi nešto sasvim drugo – projekt o kojem zasad ne želi govoriti, osim da je velik, duhovan, ambiciozan i dovoljno riskantan da ponovno postoji mogućnost da „razbije glavu“.

Možda se, dakle, Tonči od 25 i Tonči današnjice ipak nisu toliko udaljili koliko se na prvi pogled čini jer obojica u jednoj stvari nikad nisu naučili biti naročito dobri – u mirovanju.

6. listopada ponovno će se naći na pozornici s pjesmama iz vremena kada je tek stvarao ime koje je danas nemoguće odvojiti od hrvatske glazbene baštine, a ponovno mu se, barem nakratko, vratilo ono što mu je iz vremena „Put putujem“ najviše nedostajalo – mogućnost da opet bude sanjar.

Ako želite nakratko zaboraviti na javu, pjevati pjesme koje su definirale generacije i, najvažnije od svega, sanjati s njim i ostatkom Magazina, svoje ulaznice potražite OVDJE.