Glazba pod Boškovim pogledom

Kada je prošle godine u sklopu sezonskog koncerta JazzHR-a BP Club konačno otvorio vrata publici, pitanje je bilo može li se prostor s tolikom memorijom pretvoriti u živi, relevantni klub, a da ne postane samo spomen-soba Boška Petrovića? Godinu dana poslije odgovor još nije konačan, ali povratak JazzHR-a u BP Club od 1. do 3. listopada donio je nešto važnije od povratka jednog prostora i simboličnog nastavka prošlogodišnje priče.

Program po bubnjarskom guštu – ispod novog portreta

U tri večeri i šest koncerata u malom podrumskom prostoru u centru Zagreba susrelo se nekoliko različitih poetika, generacija i načina razmišljanja o jazzu. Festival, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, umjetnički je ponovo vodio Borna Šercar koji je program izgleda sastavio dijelom i prema osobnom, bubnjarskom guštu. Od sastava Ratka Zjače, Marija Bočića do solo projekta Ivana Kapeca, autorskog svijeta Nhau Nuše Hauser, trija Jure Pukla te kvinteta Vladimira Kostadinovića, program se kretao od tradicije suvremenog jazza do vrlo otvorenih oblika improvizacije pri čemu nije bilo dovoljno da glazba bude dobra. Trebalo je vidjeti kako ona zvuči i u kojoj mjeri pripada prostoru koji je sam po sebi dio njezine povijesti.

A taj prostor danas više nije sasvim isti. Neke su fotografije obnovljene, paspartui zamijenjeni, okviri učvršćeni, a središnje mjesto na zidu tik uz klavir, nekoć rezervirano za fotografiju Johna Lewisa, slavnog pijanista i vođe Modern Jazz Quarteta kojeg je Boško smatrao svojim “glazbenim ocem”, sada zauzima novi portret Boška Petrovića, rad Damila Kalogjere. Njegov karakteristični osmijeh, pokazalo se kroz tri dana festivala, ima gotovo neobičnu sposobnost mijenjanja izraza: ovisno o glazbi koja se svira, može djelovati kao odobravanje, poticaj, pa čak i kao blagi prijekor glazbenicima na pozornici.

Povratak na mjesto susreta vlastitog idola

Prve večeri odnos prema tradiciji bio je posebno jasan. Ratko Zjača otvorio je festival u triju s kubanskim kontrabasistom Rolandom Abreuom i bubnjarom Klemensom Marktlom. Zjača je rođeni Zagrepčanin, ali njegov je odlazak iz Zagreba početkom devedesetih u mnogočemu vezan upravo uz Boška Petrovića. Bio je i na otvorenju BP Cluba gdje je upoznao svog gitarističkog idola Joea Passa. Taj je susret odredio njegov daljnji glazbeni put jer je nakon toga pet godina u Roterdamu upravo kod Passa studirao jazz gitaru.

Umjesto širokih, kontinuiranih fraza prednost daje glazbi punoj improvizacijskih skretanja koja traži aktivno slušanje

Njegova je glazba izrazito promišljena i detaljno strukturirana, lako se doživljava fragmentirano i rastrgano jer umjesto širokih, kontinuiranih fraza prednost daje glazbi punoj improvizacijskih skretanja koja traži aktivno slušanje. Riječ je o velikoj tehničkoj kontroli i nizu pomno razrađenih postupaka koji u izvedbi često gube organski tijek i teško povlače slušatelja za sobom. Zjača nije predstavio jedan projekt ili jedan album, nego je kroz repertoar ponudio svojevrsni presjek vlastitog skladateljskog puta. Od Baracoe, Sense of Mission i  Here Nothing Begins s albuma Life on Earth iz 2018., preko River Spirit i Light in the World iz 2020., do Dharme s najnovijeg Touching Minds albuma. Čuli smo Never Ends, pa For Heaven’s Sake što nije nikakav slučajan izbor. Zjača ga je snimio na albumu Archtop Avenue, posvećenom gitaristima i učiteljima koji su obilježili njegov glazbeni put. Posebno su dolazile do izražaja basističke dionice Rolanda Abreua, dok je Klemens Marktl svojim bubnjanjem dodatno učvršćivao dojam trija u kojem nema izazivanja, forsiranja ni bespotrebne demonstracije virtuoznosti. Glazba je uvijek ostajala u prvom planu.

Organizam koji se stalno iznova dogovara

Ako je Zjačin trio prvu večer otvorio mirno i nenametljivo, u nastavku večeri Mario Bočić Quartet pokazao je drugu stranu klupskog jazza. Uz Bočića su svirali Hrvoje Galler, Zvonimir Šestak i Kruno Levačić, a program je bio usmjeren na skladbe s albuma Wheel of Fortune, objavljenog krajem 2025. godine. Umjesto zakučastih ulica i kompliciranih uputa odjednom se otvorila organska radost života, nešto što nije potrebno objašnjavati nego se prirodno osjeća.

 Ono što je iz izvedbe najviše odzvanjalo bila je upravo ta nenaporna izravnost.

Album posvećen usponima i padovima jednog života, imali smo već nekoliko puta priliku čuti u živoj izvedbi i svaki put se u prvenstveno osjetio kvartet koji funkcionira kao cjelina u službi iste ideje, ali bez gubitka individualnosti. Bio je to organizam koji se stalno iznova dogovara. Bočić je relativno čvrste kompozicijske osnove pretvarao u otvoreni prostor, Levačić je iza svoje izražajne, gotovo razgovorne tehnike bubnjanja bez zadrške dobacivao Šestaku i Galleru. Ono što je iz izvedbe najviše odzvanjalo bila je upravo ta nenaporna izravnost, jer, kako je i cijeli album snimljen gotovo u jednom dahu, bez prekomjernog premišljanja, ta se spontanost čula i uživo – duge, povezane linije koje djeluju kao izgovorene, ne konstruirane, tehnička vrsnoća u službi priče. Pokazali su i snažan osjećaj za dinamiku pa je amplituda zvuka rasla i opadala posve prilagođeno akustici prostora do te mjere da se činilo kako prostor svira zajedno s njima. U klubu u kojem bi se takva iskrenost trebala cijeniti više od efekta, Mario Bočić Quartet dobio je točno onakvu publiku kakvu je i tražio — onu koja sluša, a ne onu kojoj se treba svidjeti.

Neposredni autorski koncepti

Druga večer otvorila je potpuno drukčiji prostor. Ivan Kapec u projektu Baritone Loops nastupa sam, ali zvukom ne ostavlja dojam solo izvođača. Njegova bariton gitara, razni loopovi i delayi postupno stvaraju slojeve iz kojih se gradi cijeli ansambl. U BP Clubu je taj proces bio gotovo fizički vidljiv. Kapec je doslovno premazivao zidove slojevima zvukova i odjeka gitare.

Sloboda koju je publika čula paradoksalno je počivala na strogoj kontroli tehnologije.

Zvuk se širio prostorom, vraćao se, sudarao s novim slojem i mijenjao ono što je prethodno već nastalo. Djeluje jednostavno, poput igre, ali to je riskantan koncept jer svaka odluka mora biti precizna, petlja se mora uklopiti, dinamika ne smije dugo biti ravna, improvizacija ne smije izgubiti smjer. Kapecu je za takvu izvedbu bilo potrebno mnogo predviđanja, a sloboda koju je publika čula paradoksalno je počivala na strogoj kontroli tehnologije. Pa ipak, možda su najzanimljiviji bili trenutci kada je bariton gitara postajala samo instrument, a ne upravljački centar sustava. Od Billa Frisella, na kraju je zvuk skliznuo prema countryju, možda Johnu Scofieldu i sjetnoj melodijskoj jednostavnosti, ogoljenosti tako karakterističnoj za taj apalački zvuk.

Drugi dio večeri tražio je neku drugu vrstu slojevitosti. Nhau, projekt Nuše Hauser povezuje dva albuma – Vetva iz 2023. i Look What I Found in the Forest iz 2025. godine, te različite suradnike. U BP Clubu su uz Nušu na klavijaturama nastupili Gabriel Radović na gitari, Miron Hauser na trombonu i Mattia Mioli na udaraljkama, dok je pulski producent Branko Crnogorčić Blackhill oblikovao elektronički i produkcijski sloj.

Posebnu boju zvuku davao je i Moogov theremin.

Osnova njezina pristupa vrlo je izražena kantautorska komponenta, glas koji drži melodiju na rubu intimnog, gotovo pop izraza. Cherry Picking i There She Goes odsvirane su u duetu s gitarom, a Burn All Signals, Under the Table, Thank You s trombonom koji nije bio samo komentar vokalu nego ponekad i kontrapunkt, pa i produžetak prostora u kojem se glas nalazio. Blackhill je pritom svojim zvučnim intervencijama proširivao akustični sustav, povezujući Nušin glas s gitarom, trombonom i na kraju udaraljkama. Posebnu boju zvuku davao je i Moogov theremin, kojim je pokretima ruke u blizini antene stvarao i mijenjao elektroničke tonove, no sve je ostalo dosta statično i autorski hermetično zbog čega se činilo kako izvedba nije uspjela na pravi način prodisati s prostorom.

Od post-bop struktura do duboke intime

Treći festivalski dan donio je eksploziju vrhunske energije, spontanosti i razumijevanja među glazbenicima – ono što je publika čeznula doživjeti. Jure Pukl Special Trio koji uz slovenskog saksofonista čine njujorški opasni momci Joe Sanders na kontrabasu i Gregory Hutchinson za bubnjevima ispunili su i više od tog očekivanja. Da je riječ o prvorazrednom glazbenom događaju potvrdio je i prepuni klub u kojem su se okupili brojni domaći glazbenici, među kojima Zvonimir Šestak, Pavle Miljenović, Marko Quarantotto, Toni Starešinić, Bruno Mičetić. Na pozornici se dogodila i simpatična, ali praktična intervencija pomicanja slike Boška Petrovića udesno, odmah pokraj bubnjara. Time se oslobodio prostor za Sandersa, ali i otvorio Boškov pogled koji je budno pratio sve što se događa na sceni.

Sjećanje na Boška imalo je i duboko osobnu notu za Jureta Pukla koji je s publikom podijelio svoju povijest s Boškom iz vremena jazz radionica u Velenju i svojih klasičarskih početaka – istim onim radionicama koje Pukl danas vodi već punih 13 godina nastavljajući Petrovićevu tradiciju odgajanja novih generacija.

Trio je iskoristio sav raspoloživi akustički prostor za vrsno nadigravanje

Koncert je kroz pažljivo birane skladbe bio građen na kontrastima od kompleksnih post-bop struktura do duboke intime, a trio je iskoristio sav raspoloživi akustički prostor za vrsno nadigravanje. Skladbe Doubtless i Balkanoid odmah su postavile visoke standarde. Hutchinsonov fluidni ritamski tijek gurao je Puklov snažni tenor s nevjerojatnom kohezijom uz Sandersa, dok je Doves uz mistične, tihe i krhke melodije postala središnji emotivni trenutak. Izveli su i Puklov Separation kada se pažnja publike koncentrirano usmjerila na Sandersa koji je svojim istovremenim pjevanjem i sviranjem unio neku hipnotičku, gotovo ritualnu dimenziju u prostor.

Nevjerojatno lako podsjetili su nas što je glazba koja se ne boji rizika, koja se hrani energijom prostora, ali i kako izgleda prostor koji to zna vratiti dugim, dugim aplauzom.

Nešto kasnije iz te intimne atmosfere razvio se furiozan, virtuozan i dinamički raskošan solo Gregoryja Hutchinsona na bubnjevima. Jedini standard na set-listi bio je Some Other Time Leonarda Bernsteina, sjajan poklon tradiciji, uz Puklovo rastezanje melodije na već njemu prepoznatljiv način. Koncert je prštao vrhunskim glazbenim humorom, a Hutchinson je u jednom trenutku dirigirao publici za precizno pljeskanje i sve potpuno uvukao u ritmiku skladbe. Nevjerojatno lako podsjetili su nas što je glazba koja se ne boji rizika, koja se hrani energijom prostora, ali i kako izgleda prostor koji to zna vratiti dugim, dugim aplauzom.

Downbeat: najbolji jazz album godine

Nešto preostalog zraka u klubu moralo je ostati i za posljednji set festivala, međunarodni kvintet uglednog bubnjara Vladimira Kostadinovića IRIS, uz jednog od najvažnijih suvremenih američkih vibrafonista Joea Lockea. Locke je ime koje je privuklo posebnu pozornost, ali on u ovoj postavi uz Jaku Kopača na alt saksofonu, Ivana Radivojevića na trubi i Joshuu Ginsburga na kontrabasu nije zauzeo cijeli prostor.

Zanimljiva veza između Boška i Lockea krije se u mladom slovenskom vibrafonistu Vidu Jamniku čiji je talent Boško rano prepoznao i kojemu je bio prvi mentor. Nakon Boškove smrti Vid je nastavio školovanje na Berkeleyju upravo kod Lockea. Lockeu i Kostadinoviću je ovo bio prvi koncert u BP Clubu, iako, kako je sam Krcko priznao, o tom kultnom mjestu sluša već 26 godina. Inače, Kostadinović danas slovi za jednog od najtraženijih europskih jazz bubnjara s njujorškom adresom, a u Zagrebu je predstavio novi album Iris kojeg je američki časopis DownBeat uvrstio među najbolje jazz albume godine.

Kostadinović kao bubnjar vodi glazbu iznutra, ne dominira tehničkom snagom nego smjerom i dinamikom.

Nakon naslovne Iris, izveli su Resonance, The World Keeps Ending and the World Keeps Going On, a emotivna Unborn Child donijela je specifičnu toplinu uz prekrasnu melodiju na vibrafonu. Uslijedile su Lockeova autorska Is There a Heart in This House, pa Kostadinovićeve Echoes in Eternity i Collectors of Emotions. Kostadinović kao bubnjar vodi glazbu iznutra, ne dominira tehničkom snagom nego smjerom i dinamikom, a posebna dinamika se osjetila na Airegin Sonnyja Rollinsa u aranžmanu Joea Lockea. Ovaj bop standard prepoznatljiv po frenetičnom tempu, Locke je transformirao u modernu poliritmičnu igru koristeći tehniku s četiri palice. Dok su Kopač i Radivojević ispaljivali oštre fraze, vibrafon ih je spajao i komentirao uz vrhunsku tehničku koncentraciju cijele ritam sekcije.

Boškov portret činio se zadovoljnim. JazzHR je u BP Clubu pokazao šest različitih načina na koje jazz može funkcionirati, bez ikakvog objašnjavanja da tradicija ne znači nostalgiju, u prostoru koji je istodobno snažno obilježen prošlošću. Boškove priče i dalje kruže među glazbenicima, ali prostor ponovo proizvodi vlastita sjećanja. Festival JazzHR je bio mali trenutak i dokaz da prostor može prijeći iz memorije u kontinuitet samo zato što je u njemu ponovo počela nastajati glazba.

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a