Sjajni Tudor, neumorni Detoni i Beethoven u zaleđu

Početak je listopada, ljeto je već dobrano gotovo i kalendarski i klimatološki, a uz promjenu vremena dolazi i koncertni ciklus Dubrovačka glazbena jesen koji je sad već par tjedana u punom zamahu te se na taj način nastoji izvući još malo iz Kneževa dvora kao koncertnog prostora prije nego neminovni pad temperatura dubrovački glazbeni život potjera u zatvoreni prostor. Istini za volju, abnormalno visoke temperature sve do kraja ljeta značile su da je zapravo tek sad koncertno iskustvo (za publiku, a pretpostavljam i izvođače) uistinu postalo sasvim ugodno, no s obzirom na nemali broj kišnih dana u Dubrovniku u ovo doba godine, svaka prilika za upriličenje bilo kakvog koncerta u spomenutom prostoru je dragocjena.

Foto: Vedran Levi

Pri programiranju ovogodišnjih Dubrovačkih glazbenih večeri dogodila se i jedna sretna koincidencija u obliku povećanog fokusa na saksofonu kao solističkim instrumentu – što sa sobom onda nužno donosi i manje standardan repertoar – pa je tako dubrovačka publika u dva tjedna čula dvojicu vrhunskih solista na saksofonu; 24. rujna uz Dubrovački simfonijski orkestar tako je nastupio dvostruki finalist Andorra Sax Festa, mladi talijanski saksofonist Salvatore Alessandro Miceli s interpretacijama djela Jacquesa Iberta i Heitora Ville-Lobosa (uz dodatak u obliku solističke kompozicije Caprice en forme de valse Paula Bonneau), a u srijedu 7. listopada pred isti orkestar je izišao naš cijenjeni saksofonist Gordan Tudor, a uz njegov vlastiti ARP Concerto za saksofon program su još zaokružile i skladbe Dubravka Detonija i Ludwiga van Beethovena.

Foto: Vedran Levi

Detonija (1937.), kao našeg možda najvećeg živućeg skladatelja svakako ne treba previše predstavljati s obzirom na njegov gigantski opus u kojemu čuči i nekolicina djela još uvijek u iščekivanju svojih praizvedbi (primjerice, njegova Muza Radidan svoju prošlogodišnju praizvedbu na festivalu Stradun Classic čekala je cijelo jedno desetljeće).

Ono što treba naglasiti je Detonijeva duboka povezanost s Dubrovnikom – još je sedamdesetih godina njegov ACEZANTEZ bio jednim od rijetkih ansambala za suvremenu glazbu koji su sustavno surađivali s Dubrovačkim ljetnim igrama, a u novije vrijeme skladatelj veći dio godine provodi na krajnjem jugu Lijepe naše, dijelom u Dubrovniku a dijelom na obližnjem otoku Koločepu tj. Kalamoti, te tu promjenu okruženja često navodi kao ključnu za obnovljenu motivaciju za stvaranjem (i to ne samo glazbe), a ta je veza rezultirala i manjim brojem djela direktno inspiriranih dubrovačkom baštinom, uključujući i prošlogodišnju glazbenu adaptaciju dječje pjesmarice Miševi i mačke naglavačke pokojnog akademika Luka Paljetka.

Foto: Vedran Levi

Njegove Preobrazbe za orkestar datiraju još iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, a u repertoar dubrovačkog orkestra uvrstio ih je njegov glavni dirigent Ivan Hut koji je svoj mandat hvalevrijedno proveo u duhu pojačane promocije hrvatske glazbe, suvremene i one malo starije, te skladba izvedena na koncertu predstavlja samo jednu od Detonijevih orkestralnih skladbi koje orkestar nerijetko izvodi.

Iako sam autor svoju skladbu definira kao slobodnije shvaćenu temu s varijacijama, Preobrazbe je u smislu auditivnog iskustva moguće opisati i kao stalno suprotstavljanje i usporednu evoluciju dvaju tematskih blokova; s jedne strane visoki registar, utjelovljen u kaskadnim linijama gudača i finim melodijama drvenih puhača, dok je materijal limenih puhača tamniji, dramatski nabijeniji, sa signalnim motivima u hornama.

Ti se blokovi kroz skladbu slijede i isprepliću gradeći opipljivu napetost, slog postaje sve gušći i zamršeniji, a upliv timpana u nj predstavlja logičnu kulminaciju cijelog procesa koji se, prešavši put od klice ideje do njenog eksplozivnog završetka, naglo gasi. Taj proces uz publiku ispratio je i sam skladatelj koji u dobi od gotovo 90 godina i dalje neumorno pohodi većinu koncerata na kojima se izvodi njegova glazba i naposljetku s velikom dozom humora komentira uspješnost izvedbe.

Foto: Vedran Levi

Status main eventa večeri, pak, pripao je djelu znatno novije datacije; iako je inspiracija za nj nešto starija, ARP Concerto za saksofon i orkestar Gordana Tudora praizveden je 2019. godine, i od tad je postao nezaobilaznim dijelom domaće koncertantne saksofonističke literature, kako u izvornoj inačici tako i u širokoj lepezi aranžmana za manje sastave ili uz klavirsku pratnju. Odmah valja napomenuti kako je situacija u kontekstu suvremene orkestralne produkcije između današnjice i, primjerice, Detonijeva vremena bitno drugačija te suvremeni skladatelji u Hrvatskoj imaju znatno manje prilika pisati za orkestar, što čini Tudorov uspjeh u realizaciji ovakvog djela još impresivnijim, no ne i osobito iznenađujućim.

Jer Tudor, kao saksofonist i skladatelj, ali i istaknuti pedagog te povremeni klavijaturist, izvrstan je u svim domenama djelovanja (bez da samog sebe shvaća suviše ozbiljno) ali i iznimno karizmatičan i otvoren te jednostavno vrvi pozitivnom energijom.

Foto: Vedran Levi

Kroz tri stavka koncerta, svaki sa svojim specifičnim ugođajem, od bajkovitog Moderata (s dodatnom oznakom come in una favola), preko sporog Adagio melancolico et appasionato pa sve do finalnog Allegro ironico, Tudor ilustrira ne samo širinu onoga što može solistički instrument (kulminaciju čega predstavlja solistička kadenca) nego i širinu inspiracije u orkestralnim dionicama, od idioma koji graniči s filmskim do nečega bližeg neoklasicizmu u posljednjem stavku, i to sve vrlo vješto i u jednom auditivno vrlo pristupačnom ruhu, dok se solistička dionica ističe, a ponekad i stapa s orkestrom, duplirajući pojedine dionice poput one violončela i ostvarujući stalni dijalog s ostatkom izvođačkog korpusa.

Nije sve funkcioniralo savršeno, naročito po pitanju balansa te je ponekad orkestar takoreći progutao solista, no to je bilo tek kratkotrajnom pojavom te je u puno više slučajeva dolazilo do naprosto divnih i vrlo slojevitih suzvučja u tom, uvjetno rečeno, modalnom tonskom okruženju.

Foto: Vedran Levi

Zapravo, jedina prava zamjerka Tudorovu koncertantnom ostvarenju bila bi upravo konciznost, jer materijal koji je tu bilo bi vrlo lako slušati u nekoj produljenoj inačici koja bi premašila tih dvadesetak minuta trajanja, a Dubrovački simfonijski orkestar je nakon svega ovoga izveo još i Beethovenovu Pastoralu. Naravno, peterostavačna, programna simfonija ni u kojem slučaju se ne može smatrati tek dodatkom, no u tkivu koncerta ona je svakako, nakon Detonija i Tudora, ipak imala sekundarnu funkciju, a tako su je, bez obzira na kvalitetu izvedbe, čini se, shvatili i dirigent i orkestar, izostavivši neke manje repeticije u ime kraćeg trajanja, no to je više dokaz izvrsnosti prvih dvaju skladbi na programu nego išta drugo.

Foto: Vedran Levi