Laibach u Boogaloou: Iskovana budućnost

Laibachova povijest pruža dovoljno materijala da se svaki novi scenski znak čita kao komentar moći, kolektiva i poslušnosti. MUSICK premješta taj vokabular u okolinu prezasićenu glazbom, oglasima i generiranim sadržajem. Tako je bilo i 16. listopada u zagrebačkoj dvorani Boogaloo (ex-Moša Pijade)

Plesačice su Laibachov show napravile sasvim drukčijim od očekivanoga / Foto: Matej Grgić

Laibach je 16. listopada u zagrebačkom Boogaloou predstavio aktualni album MUSICK, ostvarenje kojim se bend nakon Spectrea iz 2014. vratio glazbi koja je neprimijenjena: nije vezana za neki film, predstavu ili projekt. Stoga je koncert u sklopu njihove turneje imao inverzan pristup: stvoren je show za glazbu s albuma i njegovog nastavka MUSICK: Encore s remiksima i novim pjesmama, odsviranima i u Boogaloou. Taj album bit će objavljen 20. studenog. I tu se zbio spoj budućnosti i prošlosti.

Budućnost je Encore, a prošlost povratak na mjesto ne jednog, nego dva ‘zločina’ s početka osamdesetih, kad se dvoranu jednostavno zvalo Moša, a bila je u sklopu Radničkoga narodnog sveučilišta Moša Pijade. Nastup Mi kujemo bodočnost, 23. travnja 1983. u sklopu 12. Muzičkog biennala Zagreb bio je zamišljen kao cjelonoćni program, otprilike od ponoći do pet ujutro. Na programu su, uz Laibach, bili i britanski sastavi 23 Skidoo i Last Few Days.

Skandal je nastao iz spoja slike i zvuka. Laibach je nastupio u vojnim uniformama s crnim križevima, uz industrijsku glazbu i multimedijsku projekciju. Na 12 monitora i platnu prikazivali su eksperimentalni video, dokumentarni film Milana Ljubića iz 1971. Revolucija još traje te istodobno pornografski prizori.

Tijekom nastupa stigli su milicajci i vojna policija. Laibachovi članovi nisu odmah napustili pozornicu, nastavili su svirati i nakon što je isključeno centralno ozvučenje, a koncert je ubrzo prekinut. Upravo je to preklapanje činilo nastup politički eksplozivnim: uz sliku radnika, tvornica i državnih svečanosti stavljeni su prizori koji su rušili službenu, discipliniranu sliku društva. To je tumačenje izvedbe, ali se uklapa u objašnjenje članova benda da su željeli izvesti eksperimentalni program na festivalu suvremene glazbe, a ne odvojiti glazbu od političkog i vizualnog sadržaja. Zapravo, radili su isto što i danas, ali na drukčiji način.

Križ mora biti dio performansa / Foti: Matej Grgič

Koncert je bio važan dio šireg sukoba i ubrzo je uslijedila zabrana djelovanja bendu pod imenom Laibach. Nakon koncerta uslijedile su osude i medijska hajka. Laibach je u istoj dvorani imao incident i prije, 11. prosinca 1982. Tada je Laibach nastupio na festivalu YURM, u vojnim uniformama i s dimnim bombama prokrijumčarenima iz vojske. Jedna je eksplodirala prerano i ozlijedila asistenticu, zbog čega su došli hitna pomoć i vojni službenici. Taj se koncert zvao Touch of Evil; bio je posljednji nastup prvog pjevača Tomaža Hostnika s Laibachom.

Bend je u međuvremenu u Boogaloou nastupio barem triput, a među otprilike tisuću posjetitelja bilo je i onih koji su bili na koncertima prije 43, odnosno 44 godine.

Prije nastupa publiku je na show pripremao jednolični repetitivni industrijski loop s plesnom strukturom u neon-pink logotip Laibacha u pozadini.

Koncert je otvorio sintetički glas koji publiku pozdravlja (s ispisom na pozadinskom zaslonu), a zatim mijenja registar govoreći: “Ovo je sučelje, ponašanje se prati, a koncert simulira autoritet i disciplinu. Sudjelovanje obvezno, a uživanje neobvezno.” Glas poziva publiku da ostane mirna jer se njezina pažnja promatra, reakcije analiziraju, a otpor je uzaludan. Na taj način publika postaje integralni dio performansa. To je kratka uputa za čitanje cijelog projekta: posjetitelji nisu samo pred pozornicom nego su već uključeni u njegovu sliku.

Takav uvod mijenja težinu pop-glazbe koja slijedi. MUSICK koristi refrene, elektronički sjaj i ritmove koji umrtvljuju netom ispisanu nelagodu. Nju Laibach smješta u oblik koji može djelovati lako i privlačno. Upravo zato poruka o algoritmima, nadzoru i ponašanju ne ostaje u knjižici albuma: ona postaje dio načina na koji se koncert realizira.

Zaslon je bio aktivan izvođač / Foto: Matej Grgić

Zapravo je pozadinski zaslon aktivan izvođač. Između pjesama pojavljuju se izmišljene recenzije poznatih osoba (najzabavnija je ona Bona Voxa: “Ne razumijem o čemu se ovdje radi”), AI razgovori s mladima koji hvale Laibach, reklama za bendovsku robu izvedena poput nametljivog TikToka… Zaslon imitira upravo onu struju sadržaja koja publiku inače prati iz džepa, samo što je pretjerivanje nemoguće previdjeti.

U live dijelu ovoga puta nema Donne Marine Mårtensson (pojavljuje se na zaslonu kao digitalna pjevačica u jednoj pjesmi, kao i Mina Špiler koja je ranija nastupala s Laibachom uživo). No, nastup nije bio bez femalnog dijela. Patricija Crnkovič i Tjaša Bucik atraktivne su plesačice koje su povremeno preuzimale ulogu pozadinskih vokala i još su publiku učile pokrete s kojima će zaplesati na hit “Allgorythm”.

U ostalim digitalnim nastupima prepoznati su i gosti s albuma: Wiyaala uz “Musick“ i “Allgorhythm”, Senidah u “Love Machine” (sjajna referenca na Kraftwerk) te Manca Trampuš u “Keep It Reel” i “Modern Talking”. Na ekranu se pojavila i Mina Špiler, u pjesmama “Love on the Beat” i “Bossanova”, kao i Bojan Cvjetićanin, pjevač grupe Joker Out.  Glas i lik mogu biti prisutni, ali tijelo je ostalo negdje drugdje. U svijetu u kojem se glazba sve češće sreće preko zaslona, to više nije samo tehničko rješenje nego dio koncertne prezentacije. S druge strane, tijekom izvedbe “Singularity”, tehničari benda izašli su na pozornicu i zaplesali s izvođačima i plesačicama.

Ples i pjesma / Foto: Matej Grgić

Na kraju nastupa, zaslon prikazuje odjavnu špicu s ljudima na pozornici i iza nje, što je standardan postupak na kraju Laibachovih koncerata. Sustav koji je tijekom večeri publiku tretirao kao podatak na kraju se zaustavlja nad imenima onih koji su ga proizveli. Nije to sentimentalni obrat, nego podsjetnik da privid dehumanizacije pogonjene umjetnom inteligencijom i dalje ima ljudske autore, izvođače i tehničare, čak i kad im se mjesto u izvedbi dijeli s digitalnom slikom.

Laibachova povijest pruža dovoljno materijala da se svaki novi scenski znak čita kao komentar moći, kolektiva i poslušnosti. MUSICK premješta taj vokabular u okolinu prezasićenu glazbom, oglasima i generiranim sadržajem. Refren može biti zarazan, plesna uputa može biti smiješna, a reklama dovoljno apsurdna; svejedno ostaje pitanje tko oblikuje pažnju i gdje publika prestaje slijediti ritam, a počinje slijediti uputu.

Na toj napetosti počiva ideja Laibachovog nastupa. Publika je istodobno gledatelj, sudionik i tema prizora koji se odvijaju pred njom. Kad sintetički glas traži disciplinu, a zaslon nudi novu sliku svakih nekoliko trenutaka, koncert ne mora objašnjavati algoritamsku kulturu: dovoljno je da je uprizori u prostoru koji se inače koristi za zajedničko slušanje.

Zapravo, Laibachov nastup bio je dostojan sleta za druga Tita, nedostajala je samo štafeta. Ah, evo je ovdje: