Još gori – Raj na zemlji

Aleksandar Stojković ST i braća Sinkauz, odnosno Još gori ovim su izdanjem nadrasli okvire običnog povratka na scenu i kreirali album koji bi lako mogao ponijeti naslov najvažnijega domaćeg izdanja godine

Još gori

Iako njihovu diskografiju čine tek dva studijska albuma – Goribor i dvostruki Evo je banja Goribor je je originalnim glazbenim pristupom stekao kultni status. Spojem garažnog rocka, hipnotičkih ritmova, trip hopa i sirove, gotovo ispovjedne poezije Aleksandra Stojkovića ST-a, stvarali su prepoznatljiv glazbeni svijet koji je istodobno hipnotizirao i uznemiravao. Stojkovićevi tekstovi govorili su o ljudskim slabostima, ovisnosti, samoći i unutarnjim lomovima bez potrebe za uljepšavanjem. Upravo je u toj ogoljenosti ležala posebnost benda koji je na regionalnoj alternativnoj sceni izgradio vlastiti jezik, teško usporediv s bilo čijim. Nakon raspada Goribora činilo se da je završeno i jedno važno autorsko poglavlje.

ST se naposljetku preselio iz rodnog Bora u Pulu gdje je počeo graditi drukčiju svakodnevicu, daleko od okolnosti koje su obilježile veliki dio njegova ranijeg života. Suradnja Aleksandra Stojkovića ST-a i braće Alena i Nenada Sinkauza počela je 2012. godine, kada je Goribor u Puli snimao album Evo je banja.

Prva ozbiljnija zajednička autorska suradnja uslijedila je iste godine na glazbeno-scenskom projektu Malo je dovoljno, premijerno izvedenom u zagrebačkom Teatru &TD te radom na pjesmi “Jureći ljubav”, jednoj od posljednjih snimki Goribora. Pokazalo se to prijelaznom fazom prema drukčijem glazbenom izričaju, koji će mnogo godina poslije svoj puni oblik dobiti u projektu Još gori.

Iako izvan fokusa šire javnosti, braća Sinkauz posjeduju bogat autorski legitimitet utemeljen na višegodišnjem istraživanju poveznica između alternativnog rocka, elektroničke glazbe i eksperimentalne improvizacije. Svoje glazbeno iskustvo izgradili su u Padovi, u kojoj su osnovali eksperimentalni sastav East Rodeo. Njihov se autorski rad proteže na film, kazalište i suvremene izvedbene umjetnosti pa ne čudi što je susret sa ST-om rezultirao zvukom koji se udaljava od klasične strukture Goribora. S obzirom na njihove impresivne reference, bilo je pogrešno očekivati da će Alen i Nenad Sinkauz biti tek pozadinska kulisa Stojkovićevim tekstovima. Dapače, kontrabas, akustična gitara, elektronika i zvučne teksture kreiraju prostor u kojemu se pjesme razvijaju sporije, bez uobičajenih oslonaca na prepoznatljive rifove, bluesersku energiju i dinamičke vrhunce. Zvučni potpis sastava Još gori ne počiva na frontalnom udaru, on se rađa iz hipnotičke atmosfere, dubokog unutarnjeg nemira i lucidnih, zvučnih promjena.

Ono što se, međutim, nije promijenilo ST-ov je način promatranja čovjeka. Njegov specifičan spoken word izričaj donosi ogoljene, teške i duboko proživljene tekstove, vjerne istoj autorskoj liniji na kojoj su nastajali još u vrijeme Goribora. I dalje su lišeni uljepšavanja, puni proturječja i neugodnih spoznaja, ali više ne ostavljaju dojam kako je osobni ponor jedino mjesto iz kojega je moguće govoriti. U međuvremenu je ST izgradio obiteljski život i pronašao drukčiju ravnotežu.

Preseljenje u sunčanu Pulu i promjena životnih okolnosti nisu otupjeli oštricu njegova pisanja, nego su mu omogućili da proživljeno promatra s određene udaljenosti. U tom je kontekstu posebno znakovito prisjetiti se pjesme “Bez” s albuma prvijenca i prizivanja nevidljive sile koja bi čovjeka trebala sačuvati od konačnog posrnuća. Gledajući ST-ov životni put, teško je ne pomisliti da mu je neka takva sila doista „sačuvala vene“, podarivši mu ne samo preživljavanje, nego i mogućnost ponovnog pronalaženja razloga za pisanje. Ni najmanje mi nije namjera njegovu prošlost romantizirati, niti proglašavati patnju nužnim preduvjetom umjetničke autentičnosti. Upravo suprotno, njegov današnji život pokazuje da se čovjek može promijeniti, a da pritom ne izgubi ono najvrjednije što je iz proživljenih trauma uspio pretočiti u umjetnost.

Uvodna “Večnost”, nošena sjajnim gitarama, ulijeva nadu da nakon svega proživljenog ipak postoji mogućnost novog početka. “Sad nije vreme” uvodi nas u tjeskobnu atmosferu u kojoj glazbena podloga braće Sinkauz dodatno naglašava osjećaj zatvorenosti, samoće i preispitivanja. “Nešto se promenilo” okreće se društvu i njegovim duboko potisnutim upozorenjima, dok nas ”Komšije” na brutalan način podsjećaju koliko se lako prijateljski odnosi mogu pretvoriti u prijetnju. ”Raj na Zemlji” otvara prostor za razmišljanje o izgubljenim vrijednostima koje smo nekoć uzimali zdravo za gotovo, a “Aktuelno”, vođeno snažnom linijom basa, može se dijelom iščitati i kao autobiografska priča. “Ne treba mi ništa” donosi kritiku gramzljivog i duhovno osiromašenog društva. Album završava minijaturom “Trulo”, slikom urušenog povjerenja u isprazna društvena obećanja te skladbom “Mudre glave”, u kojoj nam pojedini „mudri dušebrižnici” objašnjavaju na kojoj strani bismo trebali biti.

Možda doista živimo posljednje minute vlastita zamišljenog raja, a možda još nije kasno shvatiti što nam je činiti kako bismo ga očuvali. Aktualnost ovog albuma nije vezana samo uz trenutak u kojemu je nastao, nego uz obrasce ljudskog ponašanja koji se uporno ponavljaju. Glazba može sačuvati iskustvo, upozoriti na zaboravljene opasnosti i potaknuti nas da preispitamo vlastitu odgovornost. Stojković i braća Sinkauz ovim su izdanjem nadrasli okvire običnog povratka na scenu i kreirali album koji bi lako mogao ponijeti naslov najvažnijega domaćeg izdanja godine.

Izdavač: Kopaton Records

Singlovi: ”Večnost”, ”Mudre glave”

Izdanje: Vinil, digitalno