Boris Đurđević: “Život mi je prekrasan, nemam posao nego poziv”

Boris Đurđević jedno je od najvažnijih imena hrvatske dance glazbe i čovjek koji je kao autor, producent i osnivač Colonije obilježio domaću glazbenu scenu posljednjih tridesetak godina

Njegov prepoznatljiv zvuk definirao je čitavu jednu eru hrvatske popularne glazbe, a danas ponovno privlači pozornost mlađih generacija i pronalazi svoje mjesto u suvremenoj glazbenoj produkciji. No, Đurđević je mnogo više od čovjeka iza hitova Colonije. Strastveni ljubitelj elektroničke glazbe, poznavatelj glazbene tehnologije i producent koji neprestano istražuje nove mogućnosti zvuka, u razgovoru za Glazba.hr govori o počecima karijere, odnosu glazbene kritike prema danceu, novoj generaciji izvođača, umjetnoj inteligenciji u glazbi i vlastitom pogledu na industriju koja se u posljednja tri desetljeća temeljito promijenila.

Vinkovci su 90-ih bili rodni grad i početka Colonije i Baretovo dvorište. Rock kao feedback grungea i refleksija svjetske scene, s druge strane cro dance kao menadžerski „take the money and run“. Koliko je ova sredina, naizgled daleko od velikih scena, oblikovala tvoj ukus i ambiciju da uopće uđeš od radijskog DJ-a u dance produkciju?

BORIS: Vinkovci su oduvijek bili „rokerski“ grad. Kroz djetinjstvo se sjećam svirki na svakom koraku, bendovi su prašili iz svakog kafića, kluba ili trga. Frendovi i ja bili smo potpuno druga struja. Bilo nas je dosta, veliko društvo. Sredinom 80-ih godina otkrili smo diskače, elektroničku glazbu, ritam-mašine, sintesajzere i počeli čeprkati i istraživati taj žanr. Meni je od tih trenutaka postalo sasvim jasno da volim svu glazbu, ali elektronika je nešto što doživljavam kao no. 1. Kao i u svakoj provinciji, iz Vinkovaca si mogao samo sanjati o nekoj karijeri jer se uvijek sve događa i vrti u metropoli, gdje su mediji, žiža i gdje je centar svega.

Colonia s Indirom i nasljednicom Ivanom. Bez velikih filozofija i analiza, ali slično je i kao ET s Vannom i njihovih ponešto pjevačica nakon. Ili?

BORIS: Kod moga rada za Coloniju ja sam se više potrudio da to ne bude samo isprazni ritam i tekstovi tipa: mrdaj, pleši, ajmo. Gledao sam da sve ima dubinu i emociju bez obzira na podlogu koja tjera na ples. U vrijeme kada smo mi počeli, era cro dancea je završila i trebalo je napraviti nešto potpuno drugačije u tom žanru. Na prva dva albuma Colonia je bila spoj elektronike i živo odsviranih instrumenata, što je dalo jedan poseban štih cjelokupnom soundu i oplemenilo sterilnost elektroničkog zvuka. Kako je vrijeme odmicalo, tehnologija se razvijala, ulazio sam u razne produkcijske eksperimente i uzimao za reference svjetske hitove u tom žanru. Trudio sam se da budem malo ispred vremena, nisam razmišljao o profitu, autorskim pravima niti o bilo čemu, samo sam radio ono što volim. Svidjelo se publici i grunulo relativno brzo na nacionalnoj razini.

Zanimljivo je da te TikTok generacija otkriva iznova, često bez konteksta tko si i odakle dolaziš, ali kako je to iskustvo kad odjednom postaneš viralan kod publike koja tvoju karijeru uopće ne poznaje, nego je skuži dijeljenjem videića? Nedavno si imao takav blowback, zar ne?

BORIS: Da, došla su tzv. „fast food“ vremena. Sve se događa brzo i sve se konzumira brzo. Mlađa ekipa nema više vremena razmišljati „šta je pjesnik time htio reći?“, žele konkretne pjesme. Današnja hiperprodukcija i nedostatak originalnosti te kupus-salata, miš-maš-trc-mrc pjesme ljude tjeraju u nostalgiju. Svi su postali nostalgični za onim jednostavnijim vremenima, zvuk Colonije ih upravo podsjeća na prve izlaske ili na nešto što su im roditelji slušali dok su oni bili djeca. TikTok je ogledalo tog današnjeg svijeta i jedna velika globalna televizija s velikim utjecajem na mladež. Kad imaš hit na TikToku, skoro pa je ekvivalentno pojavljivanju na Top of the Pops nekad u osamdesetima. Pjesma „1001 noć“ doživjela je upravo to početkom godine.

S druge strane, imamo cijeli dio aktualne scene koji praktički gradi novi žanr, inspiriran beatovima iz Colonije i tog perioda oko 2000-ih. Kako to doživljavaš, kao priznanje ili kao nešto što bi trebalo drugačije tretirati, autorski i financijski?

BORIS: Možda čujem u aranžmanskim podlogama neku sličnost, ali u tekstovima definitivno ne. To je neki novi val plesne glazbe koji apsolutno podržavam jer mi je stvarno dosta slušati na hrvatskim radiopostajama pjesme koje zvuče kao ukrajinski pop iz 1995. godine. Tranga-tranga-tranga, ja te volim i umirem, a ti mene ne voliš, venem sad k’o cvjetak suh, tako mi je teško bez tebe, uh. To je karikirano stanje hrvatske glazbe, tako da se veselim klincima koji rade drugačije i progresivnije.

Tvoj alter ego Eric Dessler zanimljiv je dance DJ koncept, što je s tim? Zašto si uopće osjetio potrebu za drugim imenom, kao ispušni ventil ili? I zašto misliš da taj lik nikad nije dobio status kakav ima, recimo, David Guetta na globalnoj sceni?

BORIS: To je projekt koji sam radio kad sam imao vremena za sebe, a vremena je oduvijek bilo malo. Konstantna briga i razvoj Colonije bili su prioritet, ono malo vremena u pauzama albuma iskoristio sam da eksperimentiram malo „sa strane“. Iskreno, nisam se nikad potrudio da to istjeram do kraja jer fokus je uvijek bio drugdje. Ne žalim, tako je kako je, nije moglo drugačije. Nikakva slava, pa ni svjetska, nikad me nije zanimala, nisam trčao za tim. Volim raditi u sjeni.

Nakon ET-a, ti si dio niza projekata i „startupova“ koji su zapravo nosili domaću disco/dance club scenu kroz devedesete i dvijetisućite. Kako bi usporedio taj period stalnog pokretanja novih stvari s načinom na koji danas producenti grade karijeru?

BORIS: Nema puno razlike između danas i jučer, samo je drugačiji način na koji se predstavljaš publici i kako do nje dolaziš. Uvijek je put pun muke i rada, samo na drugačiji način.

Postoji simpatična poveznica koju rijetko tko spominje, a već smo je se jednom dotakli za ranijih razgovora: kad „Fa Fa Fa“ Azre i tvoja „Tibudibuda“ budu jedna pored druge, je l’ vrijeme za asteroid ili je svijet pop-pjesama od tri minute jako relativan?

BORIS: Obje pjesme su samo igra riječi za seksualnu aktivnost, ništa drugo. Moja je lirički malo infantilnija, ali je poslužila svrsi. Ljudi vole gluposti koje su simpatične. Danas ne mogu vjerovati da mi je jedna takva nebuloza uopće pala na pamet, al’ eto, bio sam mlad. Danas, ako je hit pjesma tri minute, to je uspjeh. Sve se svelo na 2:30, na sve duže od toga slušatelji gube fokus. Ako se u pjesmi ne događaju promjene svakih sedam sekundi, nije dobro, ništa od toga, piči dalje, mijenjaj radiostanicu. Svi smo postali ADHD generacija zbog brzine i protoka informacija.

Kako umjetna inteligencija ulazi u produkcijski proces na domaćoj dance sceni prema tvojim uvidima? Kako koristiš AI alate u vlastitom radu i gdje povlačiš granicu između alata i autorstva?

BORIS: Ulazi polako, ali ne čujem ništa interesantno trenutno. Svi se boje koristiti to u mainstream produkciji jer pljuvačina i gađenje određenog broja ljudi to koči. AI koristim svaki dan, isključivo kao alat, da si skratim vrijeme postupaka i pomognem si kod nekih produkcijskih trikova. Crtu povlačim na autorstvu glazbe i teksta. Smatram da su glazba i tekst stvoreni AI-em totalna krađa i glupost. Protiv sam generičke glazbe jer, kao prvo, uzima, krade uzorke od postojeće glazbe, a kao drugo, preskače jedan bitan proces stvaralaštva u kojem se događaju emocije, ljudska imperfekcija i umjetničko zadovoljstvo. Preskaču se emocije i dolazi samo rezultat koji je sterilan i umjetan. Emulacija ljudskog fundamenta, znači AI komponiranje, samo je laž naučena na istini živih, iskrenih umjetnika i talenta.

Kad gledaš današnju RH scenu, od MPT-a do Jakova Jozinovića i Baby Lasagne kao trenutno najvećih zvijezda, vidiš li kontinuitet s onim što ste vi radili početkom, tj. krajem 90-ih i prvom dekadom 21. st., ili je to potpuno druga logika uspjeha?

BORIS: Potpuno druga logika uspjeha. I to je OK, takva su vremena. Ništa nikad neće biti isto, sve se mijenja pa tako i put do uspjeha.

S obzirom na sve ovo ponovno otkrivanje Colonije i tvog opusa, koliko je u reunion vremenima pitanje vremena kad ćete kao Gallagheri, Indira i Kameni stati uz tebe pa, kad već ET nikako skupiti, da ne ostane na ovome. Ili neće? Čekaj, ti zapravo isto već neko vrijeme nisi dio live acta Colonije, Gorillaz skoro, zar ne?

BORIS: Nisam nostalgičar ni pod razno, znam da većina ljudi jest i razumijem ih, ali mene zanima samo put koji ide prema naprijed. Svako vraćanje unazad za mene je poraz. Neću biti isključiv, ali tako nešto za sada je nemoguće. Šta će biti za deset godina, ne znam. Da, ja odavno ne idem na koncerte i ne nastupam, ja sam ipak studijski čovjek iz sjene.

Nedavno ste launchali novih pet stvari, kao XXX EP. Kako Colonia stoji 2026. i kako kotirate medijski i po airplayevima? Treba li se boriti za prostor s mlađima ili je odavno već sve po špagi, tj. pokretnoj traci, da ste zanimljivi sami po sebi…

BORIS: Ne kotiramo dobro jer očigledno sam produkcijski žestok za hrvatske radiostanice, vratimo se na ono tranga-tranga… i ukrajinski pop iz 1995. Sramota me kad upalim radio i čujem hrvatsku glazbu i tu „homemade“ dosadnu produkciju. Ne borim se ni s kim, radim za publiku koja se veseli novim pjesmama Colonije.

Pišeš li i koliko i za druge mimo Colonije? Imaš li još uvijek portfolio stalnih, od tamburaša preko TV špica i namjenske glazbe, i kako uopće danas gledaš na glazbu kao izvor zarade ili gušta? Ili ima pomirenja pa neka uravnilovka 50 % svega?

BORIS: Trenutno ne radim za nikoga osim za Coloniju i osjećam se super. Ljudi me zovu iz svijeta i obrađuju moje stare pjesme, to me veseli, živim na staroj slavi i živim u miru! Svaki radni dan sam u studiju i stvaram, za sebe, za Coloniju, osjećam olakšanje.

Jedan od silno mi fora detalja vezanih za tebe je kolekcionarski dio i skupljanje syntheva. Ima tu toliko simpa dječje strasti i gušta u ljubavi spram toga, skoro pa je dirljivo bilo kad mi pričaš o ranim synthovima na kakvima su Kraftwerk radili, od Korgova do Korgova. Kako je danas s tim kolekcionarskim duhom?

BORIS: To je bilo na vrhuncu prije 15 godina, prestao sam liječiti komplekse iz mladosti. Svega sam se riješio i ostavio si samo ono što mi zaista treba za rad. Shvatio sam da previše stvari oko mene negativno utječe na kreativnost. Imati malo i od toga napraviti puno za mene je mantra zadnjih desetak godina.

Zadnje, ali ne manje bitno, zatvaramo krug: kako bi i što bi Boris Đurđević, da danas ima 21 godinu i kreće s karijerom, rekao mulcu Borisu Đurđeviću? E, viš, ono i ovo nisi smio napraviti, a ovo ćeš poduplati i ponoviti?

BORIS: Nema kod mene kajanja, ništa ne bih mijenjao. Naučio sam puno iz stvari koje su mi se činile krive u tom trenutku i pomogle su mi da postanem čovjek i kreativac kakav sam danas. Uostalom, život mi je prekrasan, nemam posao nego poziv. Blagoslov koji nema svatko.