Truth ≠ Tribe – Zimtserla!

Truth-≠-Tribe-Zimtserla

Ako bismo stvaralaštvo Maka Murtića promatrali kroz rječnik suvremenog filma i televizije, njegove bendove bismo mogli opisati kao svojevrstan „univerzum“ u kome se prepliću likovi, zapleti i narativni rukavci.

Kao što Mimika Orchestra operira unutar svog imaginarnog panslavenskog svijeta, tako i novi Truth ≠ Tribe kroz naslov albuma Zimtserla! (Menart, 2026.) uvodi u priču izmišljeno slavensko božanstvo čiji je zadatak otjerati i zimu i donijeti proljeće.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Menart Hrvatska (@menart_label)

U ovom kvartetu Murtić predstavlja osobno svedeniju – premda ništa manje eksplozivnu – muzičku eksplikaciju svojih mitoloških imaginarija, koju s raskošnom Mimikom povezuje sklonost „melosu“ u osnovnim temama i neparnim ritmovima od čijeg će nam se brojanja zavrtjeti u glavi. Uz bendlidera na saksofonu i flauti, tu su stari članovi Nenad Kovačić (bubnjevi, perkusije) i Jurica Rukljić (tuba, elektronika) te Nenad Sinkauz na električnoj gitari.

Truth ≠ Tribe u svojoj biti djeluje jednostavno: kroz devet kompaktnih tema bend predstavlja svoju viziju eksplozivnog alternativnog jazz-rocka 21. stoljeća. No čim probamo ući na polje referencijalnosti i detektiranja mogućih utjecaja, stvari se usložnjavaju. Melodije i ritmovi dobrim dijelom dolaze s „ovih prostora“ u najširem smislu, no njihov „etno“ zvuči moderno, globalno, divlje i eklektično.

Kroz devet kompaktnih tema Truth ≠ Tribe predstavlja svoju viziju eksplozivnog alternativnog jazz-rocka 21. stoljeća

Njujorški – kao nešto što bi prije dvadesetak godina John Zorn objavio na svom Tzadiku i što bi pariralo kakvim ekstravagancijama u okviru izdavačkog serijala Radical Jewish Culture. Naprimjer, treća skladba T!, koja zvuči kao da stiže iz nekog bruklinskog underground kluba.

Ili možda, pak, britanski? Tubu ćemo u jazz kontekstu najprije povezati s New Orleansom, no to bi u ovom kontekstu ipak bila labava referenca. Ali sjetimo se da je Murtić svoje značajne autorske korake napravio za boravka u Engleskoj, gdje je bio suvremenik i takvih asova transžanrovskog pristupa modernom jazzu kakav je Shabaka – čiji je bend Sons Of Kemet pravio čuda s Theonom Crossom na tubi. No nećemo reći ni da je Truth ≠ Tribe ikakva iteracija ovog sastava, koliko evocira širi duh, polet i naboj karakterističan za popularnu scenu „novog britanskog jazza“.

Pa opet, ovaj slojeviti i zapaljivi miks Balkana, New Yorka i Londona, energičnog alternativnog roka, najmodernijeg jazza 21. stoljeća i svijeta drevnih slavenskih zemalja (iz Murtićevog multiverzuma), pitkih i preciznih melodija, zamršenih ritmova i „prljavih“ sola, začudo ne zvuči poput nekakve papazjanije u kojoj će uživati samo ljubitelji „komplicirane muzike“ i eksperimenta.

Naprotiv: Truth ≠ Tribe gađa pravo u stomak. Grize i ne pušta. Pa na kraju ni ne primijetimo kako se tu „svašta događa“ jer ćemo možda headbangati ili pjevušiti neku od melodija (uvodna Z! mi se mota po glavi danima) ili diskretno davati ritam nogom dok sjedimo za stolom.