Prema formiranju slike o opusu

Dvadeset godina nakon smrti Stanka Horvata (Zagreb, 12. ožujka 1930. – Zagreb, 30. listopada 2006.) pruža nam se barem kakva obljetnička prilika da se ponovno razmotri mjesto njegova stvaralaštva u hrvatskoj glazbi, a napose u pogledu unatrag, počevši od sasvim recentne repertoarne recepcije.

Takve su obljetnice također i čest povod na prisjećanje na životni put i profesionalni razvoj umjetnice ili umjetnika, na isticanje važnih djela, te ponovno utvrđivanje njihova značenja za povijesnoumjetničku putanju nacionalnih glazbenih tokova. No kad govorimo o skladatelju čiji se autorski duktus opire jednostavnim stilskim određenjima i nastojanjima da ga se promatra kroz neke dominantne estetske silnice, jednako se važno tad čini zapitati se: kako njegova glazba živi danas, u repertoaru, izvedbama i dostupnosti? Što od njezina značenja ostaje važno u nekom širem shvaćanju domaće glazbene produkcije i koje su to prakse, koje jedan seminalan opus, kakav onaj Stanka Horvata sigurno jest, održavaju živim i prenose na nove generacije izvođačâ i slušateljâ?

Stanko Horvat / Foto: HDS

Horvatov izbor na tlu već otkrivenih terena

Iako je djelovao u središtu onoga što se uobičajeno naziva novom hrvatskom glazbom druge polovine 20. stoljeća, Stanko Horvat odbacio je princip usvajanja i razvitka jednog skladateljskog pravca te se usmjerio na aktivno samostalno istraživanje mogućnosti glazbenog izraza i potencijalâ zvuka mimo čisto auditivnog.

U tom bi smislu suvremene postupke u kontekstu njegova rada trebalo promatrati onkraj koncepata gotovih rješenjâ ili dominantnih estetikâ koje je valjalo „pripitomiti“ ili im se podrediti te ih više razumjeti kao bliske nastojanju da ih se prilagodi vlastitim idejama o onomu što zvučanje treba biti i, u konačnici, što glazba treba značiti. Pri tom kod Stanka Horvata glazbena prošlost nije paradigma s kojom se prekida i u čijoj se totalnoj oprečnosti gradi vlastiti izraz. Naprotiv, tradicija ostaje mjerilo prema kojem se u njegovu stvaralaštvu odmjerava svaki novi korak, kao tiha os oko koje se kreću i najsmjeliji zahvati.

Kod Stanka Horvata glazbena prošlost nije paradigma s kojom se prekida i u čijoj se totalnoj oprečnosti gradi vlastiti izraz

Sumarno, u Horvatovu opusu uzalud bismo tražili prepoznatljiv koncepcijsko-zvučni potpis koji se, nepromijenjen, prenosi iz djela u djelo ili barem iz faze u fazu. Mijenjaju se sastavi i žanrovi, mijenja se obrada zvuka, mijenja se odnos prema tekstu, a ono što ostaje – nije metoda, nego pitanje: što je za pojedinu skladbu pravo sredstvo? Možda zato i ne bi bilo sasvim krivo utvrditi kako ta glazba ne stari kao stil, jer mu se zapravo nikad nije ni pripadalo.

Ipak, unatoč činjenici da se ovaj opus doista opire usustavljivanju, neuhvatljivost nipošto ne bi trebalo shvatiti sinonimno neprepoznatljivosti; osobni se rukopis, naime, najteže razabire upravo ondje gdje ga tehnika ne odaje izravno. Prepoznatljivost u njegovu slučaju ne treba tražiti nataloženu na površini zvuka, ona se očituje u mjerilima po kojima tehnike bira i odbacuje, prekraja ih, usvaja i prevodi u vlastiti leksik. Dobro to pokazuje njegov put kroz dodekafoniju.

Učio ju je kod Renéa Leibowitza u Parizu i primijenio (reći će, više zbog toga što se to tako tada moralo; Ispitivati…, str. 12) u djelu koje je imalo izrasti iz pariškog iskustva [Kontrasti, za gudački kvartet, 1963.]; no, kako sâm govori u razgovoru s Evom Sedak, po povratku kući shvatio je da on u aleatorici – nema što tražiti. Odbacivanje serijalne organizacije nije kod Stanka Horvata bilo programatsko, već je izraslo iz procjene što njegovoj glazbi služi, što je njemu „kao autoru potrebno i blisko“ (Ibid. str. 13); mjerilo te procjene najbolje odaje njegova misao o skladanju kao „izboru na tlu već otkrivenih terena.“ (Ibid., str. 11)

A što je to mjerilo (sa)čuvalo, ogleda se u Rondu, za gudački kvartet (1967.): zvukovno smion, s razradom kvartetnog zvukovlja kakvom je u prvoj polovini stoljeća temelje udario Béla Bartók, a ipak vjeran kontrastu, strukturi, pojmu teme i melodije. Istraživanje je kod Horvata uvijek istraživanje unutar tradicije, nikad protiv nje. Tu konstantu Gligo čita u Horvatovoj vlastitoj trijadi umjetničkog, ljudskog i psihološkog:

„Umjetničko je npr. zasigurno ono što dolazi iz tradicije 19. stoljeća, ljudsko je naglašavanje humanističkih ideala, očekivani složeni učinak glazbe na slušatelja, no mimo ikakvih podilaženja i ustupaka, a psihološko očito podrazumijeva stav po kojemu puka konstrukcija nipošto nije dovoljna kao sadržaj glazbe jer bi njen izraz baš kao umjetnički morao biti u funkciji onoga ljudskog.“ (2004., str. 11-12)

Horvatovo vlastito razumijevanje ljudske dimenzije umjetnosti izravno mogu potvrditi i njegove riječi:

„Svom svojom nutrinom odupirem se stajalištu o suvišnosti stvaralačkog, ljudskog čina u umjetnosti. Duboko vjerujem u […] nužnost poruke u umjetničkom djelu, u neuništivost ljudskog senzibiliteta, u ničim zamjenjiv kontakt onog koji kreira i onog koji prima.“ (Stanko Horvat…, str. 16)

Ljudsko se tako ne pokazuje tek kao korektiv skladateljske tehnike nego i kao pretpostavka umjetničke komunikacije. A ako se, dakle, Horvatov stil uopće može svesti pod kakav pojam, princip, misao, onda je to upravo konstanta njegovih nastojanja: da puka konstrukcija nije i ne može biti dovoljna i da se zvuk, ma koliko smion, mora moći opravdati pred – čovjekom.

Pedagogija individualnoga izbora

Pred čovjekom se, međutim, Horvat nije opravdavao samo kao skladatelj. Isto mjerilo odredilo je i njegovo poučavanje; s čovjekom u središtu svega, studenta se nije oblikovalo po učitelju, nego se od njega tražilo da pronađe vlastiti glas. U prošlosti je, reći će Horvat, bilo mnogo lakše dati ocjenu i procjenu, „kad su kategorije oblikâ i svih drugih glazbenih parametara bile čvrsto određene. Ali oni unutarnji kriteriji – […] umjetničke istine, kriteriji prema kojima je moguće razlikovati laž, pomodarstvo, pozu, afektaciju, praznu gestu, od stvarne kreativne inspiracije […], ni danas nisu nestali.“ (Ispitivati…, str. 16)

Oni unutarnji kriteriji umjetničke istine, kriteriji prema kojima je moguće razlikovati laž, pomodarstvo, pozu, afektaciju, praznu gestu, od stvarne kreativne inspiracije, ni danas nisu nestali

U Horvatovoj je klasi kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomiralo deset skladatelja: Frano Parać, Ivo Josipović, Dragan Bubalo, Berislav Šipuš, Srđan Dedić, Dalibor Bukvić, Mladen Tarbuk, Sanda Majurec, Srećko Bradić i Vjekoslav Nježić. Njihovi različiti skladateljski putovi zasigurno su dijelom i rezultat pedagoškog pristupa koji je dopuštao individualne izbore, uz pozornost prema zanatu, zvuku i unutarnjoj logici skladbe, što će potvrditi svi koji ga se s radošću prisjete kao poticajnog autoriteta u vlastitu autorskom formiranju.

„Mene u glazbi prije svega zanima ljudska ličnost. I u stanju sam, ako u glazbi prepoznam nadu ljudske jedinke koja se nastoji izraziti kroz zvučni svijet, u stanju sam to istog časa prihvatiti, bez obzira na način i oblik tog izraza, bez obzira bio on i najavangardniji, najnedefiniraniji…“ (Ibid.)

Slika skladatelja kroz repertoar, nove snimke i reizdanja

Mimo studenata i kolegâ, koji su Stanka Horvata poznavali osobno i od njega imali priliku učiti, dvadeset godina nakon njegove smrti sve je više izvođačâ i slušateljâ koji ga poznaju samo iz njegova djela te je pitanje njegove današnje prisutnosti zapravo pitanje repertoarne prezentnosti, novih snimki i (re)izdanja njegovih djelâ.

Kao jedan od stupova suvremene domaće glazbene produkcije druge polovine 20. stoljeća, a kao pronositelj jedne drukčije struje od one Milka Kelemena (kod Horvata više koncentrirane na „razvoj intimno vlastitog glazbenog izraza“; Lorković, str. 23), zavrijedio je, argumentirat će Nikša Gligo višekratno, u različitim prilikama – bolji tretman iz perspektive pogleda unatrag (2011., 2015.). Dobar je presjek problematike dala i Mirta Špoljarić u prošle godine objavljenom tekstu o Stanku Horvatu, zapitavši se opravdano o vrijednosti koju je mogla imati nova izvedba Horvatove opere Preobražaj na Muzičkom biennalu Zagreb iste godine. Simbolički sasvim, Preobražaj je i praizveden u MBZ matici – 31. ožujka 1995.

Stanko Horvat, foto: stankohorvat.net

Vrijedan prilog daljnjem vrednovanju Horvatova rada dao je i zbornik radova o skladatelju objavljen 2011. godine u nakladništvu Cantusa i Hrvatskog društva skladatelja, uz aktualiziran popis djelâ. Četiri godine kasnije, u istom nakladništvu izlazi i dvostruki CD Stanku, u sjećanje!, idejno ostvaren angažmanom posljednjeg studenta u njegovoj klasi, Vjekoslava Nježića, u bliskoj suradnji s Nikšom Gligom, a s reprezentativnim izborom Horvatovih komornih, orkestralnih i vokalno-instrumentalnih djelâ, među kojima su skladbe Jama (1971.), Memorial (1987.) i Deux poèmes de Guillaume Apollinaire iz 1991. godine.

Repertoarna prisutnost Stanka Horvata danas počiva na pojedinačnim, rijetkim i međusobno nepovezanim angažmanima, koji teško mogu ostaviti snažniji, kumulativni trag u recepciji njegova stvaralaštva, a napose za nove generacije. Takva raspršenost otežava oblikovanje cjelovitije slike njegova opusa ne samo novim generacijama slušateljâ nego, moguće, i samim izvođačima, kojima Horvatovo stvaralaštvo prestaje biti neposredno ili dovoljno poznato.

Repertoarna prisutnost Stanka Horvata danas počiva na pojedinačnim, rijetkim i međusobno nepovezanim angažmanima

Zadatak revitalizacije skladateljskih putovâ kao što je onaj Stanka Horvata leži također i na muzikolozima te na izdavačima, a može započeti, vrlo prozaično, aktualizacijom popisa djelâ. Na službenoj web stranici skladatelja Stanka Horvata još je uvijek stari popis, koji je načinila Erika Krpan, objavljen u Spomenici HAZU 2008. (a nastao 2005.), iako je aktualizirani (izradila ga je Dodi Komanov) izašao u spomenutom zborniku 2011. godine. Mrežno (!) izdanje Hrvatskog biografskog leksikona oslanja se, pak, na još stariji popis (članak objavljen 2002.), stariji čak i od nepotpunog iz 2005.

Neažurirana aktualnost

U daljnjoj bi perspektivi, koja se ne mora ograničiti samo na Stanka Horvata, nego bi mogla zahvatiti i širi krug skladatelja druge polovine 20. stoljeća (ili imati kakav drugi smisleni okvir), valjalo popise djelâ sustavno aktualizirati, a na Horvatovoj web stranici dodati i nove izvedbe te izvještaje s koncerata. Mrežna je stranica, naime, počesto prvo mjesto za reference o skladateljima; popis koji bilježi tko ga je i kad izvodio, između ostalog, dokazuje da njihova glazba živi i nesumnjiv je putokaz onome tko je želi izvoditi (ili proučavati). Muzikolozima je to ujedno građa za recepciju, a bez nje se pitanje današnje prisutnosti može teško postaviti, a još teže provjeriti.

U pozitivnom svjetlu valja istaknuti prošlogodišnje novo izdanje partiture Horvatova djela Sonnant, za klavir (Cantus, u suradnji s HDS-om), skladbe gotovo sinonimne za Horvatov klavirski opus, sad dostupne u novom tiskanom i elektroničkom izdanju. Zaključno za prethodno spomenute popise djelâ, izdanje Sonnanta tek je dobar razlog da se onaj Stanka Horvata aktualizira, uz spomen novih izvedbi, potencijalno potaknutih upravo većom dostupnošću partiture.

Popis izvora:

Gligo, Nikša (2015.): komentar uz kompaktni disk Stanku, u čast!, 98898498382. Zagreb: Cantus-HDS-HRT, str. 6-8.

Gligo, Nikša (2011.): Predgovor. Stanko Horvat, Gligo, Nikša (ur.). Zagreb: Cantus d.o.o.-Hrvatsko društvo skladatelja, str. 9.

Gligo, Nikša (2004.): komentar uz Horvatov autorski kompaktni disk (sa skladbama za gudače) u seriji Suvremeni hrvatski skladatelji, 989 052 0191 2. Zagreb: Cantus-HDS-HRT, str. 11-12.

Lorković, Radovan: „O Stanku Horvatu“. Stanko Horvat, Gligo, Nikša (ur.). Zagreb: Cantus d.o.o.-Hrvatsko društvo skladatelja, 2011., str. 23.

„Ispitivati osvojeni teren. Stanko Horvat u razgovoru s Evom Sedak“. Stanko Horvat, Gligo, Nikša (ur.). Zagreb: Cantus d.o.o.-Hrvatsko društvo skladatelja, 2011., str. 11-16.

„Stanko Horvat“. Nikola Glassl, Stanko Horvat, Krešimir Šipuš, Krpan, Erika (ur.). Zagreb: Cantus d.o.o.-Hrvatsko društvo skladatelja, 2005., str. 16-18.

Stanko Horvat 1930.-2006. Spomenica preminulim akademicima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Kos, Koraljka (ur.), sv. 145. Zagreb: HAZU. 2008.

Autorski koncert povodom 20. obljetnice smrti Stanka Horvata i Igora Kuljerića