Mišo Kovač: Posljednji hrvatski kralj

Prenosimo tekst našeg urednika Bojana Mušćeta starijeg datuma iz magazina Cantus o fenomenu Miše Kovača koji i nakon smrti okuplja velik broj poklonika

Mišo Kovač uživo / Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL

Gledao me je prodorno u oči, ali na neki čudan način, kao da je napravio lob pogledom – bacio ga uvis, odakle se strmoglavo spuštao kako bi dodatno naglasio njegove riječi: “Slušaj, samo su dva”, podigao je i masivan palac i kažiprst”, “Elvis i Mišo!”

Bio je to samo jedan od nezaboravnih citata koji mi je prije dvadesetak godina priuštio Mate Mišo Kovač prigodom jednog intervjua. I – nije da nije bio u pravu. Elvis je najveći mit suvremene pop-kulture, kao što Mišo ima najsnažniju ugraviranu mitologiju na ovim prostorima. Nijedan glazbenik nije se uspio toliko približiti statusu kralja, božanstva, visosti na ovim prostorima i to tijekom pedesetgodišnje karijere. Pola stoljeća je Mate Mišo Kovač trademark hrvatske popularne glazbe, iako u pola tog razdoblja nije imao skladbu koja će poharati top-ljestvice i priskrbiti mu nove poklonike.

No, to nije problem – Kovač regrutira nove naraštaje koje jednostavno upijaju dimenzije njegove legende, slušajući istu glazbu i kojoj su uživali i njihovi djedovi. Ili, kako je to na nedavnom koncertu u Zagrebu naglasio sam Mišo: “Mladi do 16 godina slušaju rock, a kad se onda zaljube, slušaju samo Mišu!”. Uistinu, od oko 12.000 posljetitelja na zagrebačkom koncertu,  polovica je zacijelo bila uzrasta “koji je upravo napustio rock”.  Šest tisuća tinejdžera koji su uzbuđeno došli na nastup izvođača koji je četiri puta stariji od njih! Većina njih bila je odjevena kao da ide na maturalnu večer ili inauguraciju predsjednice države, a nekoliko djevojaka došlo je s umjetnim brkovima. Mislio sam, na prvi pogled, da su posrijedi obožavateljice Leta 3 (koji je pak obradio njegovu skladbu Odvest ću te vjenčanje, ali je odbio snimiti s njima obradu svoje pjesme, tako da je uskočio Džo Maračić Maki) koje se zalutale na koncert. No, bio je to izraz obožavanja prvog brka hrvatske estrade (Elio Pisak i Milo Hrnić dijele titulu viceprvaka), a mnoštvo majica sa stiliziranim likom Miše Kovača bila je općeprihvaćena uniforma onih koji su bili odjeveni u casual stilu. Takvu majicu imao je i Vlado Kalember koji je u pauzi došao i otpjevao jednu pjesmu zvijezde večeri.

U tri navrata mlađahni su fanovi skočili na pozornicu, zagrlili Mišu i prenijeli mu izraze ljubavi te zapjevali s njim u potpunoj ekstazi. I to je redovna pojava na njegovim koncertima. Bio sam na Noći svijeća, njegovome najvećem nastupu, na Poljudu u Splitu, pred 40.000 posjetitelja. Njegov pokret rukom bio je znak publici da zašuti ili da nastavi pjesmu. Uistinu, povezanost Miše Kovača i njegove publike je čvrsta poput ljubavi žitelja Splita prema Hajduku, a ionako je sve to isprepleteno, pa nije čudno da je sedamdesetih on snimio i jednu od Hajdukovih himni Bili! Bili!. Kako sam kaže, premda je iz Šibenika, Split je od njega napravio zvijezdu, a on je uzvratio i čak 25 puta rasprodao dvoranu Gripe. Na drugom mjestu je Bijelo dugme koje je šest puta rasprodalo tu dvoranu.

No, indikativno je da ta privrženost publike njegovome liku i djelu i dalje traje kao u doba najveće slave, u sedmadesetima i osamdesetima. U svjetskim razmjerima, ekvivalent njegove slave žanju samo vršnjaci mu Bob Dylan i bubnjar Rolling Stonesa Charlie Watts koji i dalje aktivno nastupaju širom svijeta. Simon & Garfunkel također su mu vršnjaci, ali njih se baš ne može zateći često na pozornicima, dakako, odvojeno.

Mišina pjesmarica iz 1982. godine

Pa, i tu ima razlika: u posljednjem desetljeću Dylan je objavio nisku sjajnih albuma, a Rolling Stonesi su mašinerija koja neprestano valja, na nastupima ili s povremenim singlovima, uz jednu od najjačih svjestkih logistika. Mišo Kovač nastupa gdje stigne, na festivalima piva, u diskotekama, na maškarama, u različitim produkcijskim uvjetima. Pritom kvaliteta izvedbe, zapravo, nije bitna.

Na nastupu u Zagrebu je klapa Kampanel koja je također bila gost suvremenije zvučala nego Mišin prateći band. Zvuk hotelskih ansambala iz sedamdesetih s pištećim zvukom orgulja bio je arhaičniji nego produkcija njegovih singlova iz tog razdoblja. A kad je Mišo stigao, počeo je mumljati, umjesto pjevati. U nekim pjesmama gitarist je preuzeo pjevanje na početku pjesme. Ali, sekunde su bile u pitanju, jer publika je preuzela pjevanje, a Mišo gestikulaciju i to je bilo dovoljno za narodni dvosatni spektakl.

Uistinu, Mišo Kovač nije u izvođačkoj formi, s obzirom na godine i osobne okolnosti, no i ono što nije korektno otpjevao posve je anulirano zahvaljujući publici koja poznaje svaku pjesmu od riječi do riječi. Zapravo, Mišo je na koncertu bio puno bolji konferansijer koji je između pjesama slao pomirdbene poruke, negoli pjevač. No, bitno je bilo da se pojavio, zamahnuo rukom, isturio bradu, isukao brkove, pokazao stav i gard. Da se Mišo Kovač kandidirao na ovim izborima, nikome ne bi bilo svejedno, njegov autoritet je neuništiv, unatoč činjenici da je mnogo puta u javnim istupima bio u nesporazumu sa samim sobom.

No, od početka njegove karijere, 1964. kad je objavio prvi singl, prepjev uspješnice Raya Charlesa “I Can’t Stop Loving You”, Mišo Kovač pokazao je da uobičajena pravila za njega ne vrijede. On stvara pravila i piše povijest. Prodao je više od 20 milijuna ploča i ima najveću nisku hitova ne samo u Hrvatskoj, nego i u pjesmarici bivše Jugoslavije. Pjesma “Proplakat će zora” prodana je u više od 700.000 primjeraka. Želite li dobiti hrvatsko državljanstvo, jedno od pitanja na koje morate točno odgovoriti je – čime se bavi Mišo Kovač?

Gdje je, zapravo, ishodište tog mita? Činjenica je da Mišo Kovač nije pjevač koga bi na slijepoj audiciji odabrali mentori Voicea, no njegov vokal tek je trademark njegove pojavnosti i repertoara za koji je ponajviše zaslužan Đorđe Novković. Rani radovi Miše Kovača, bogato orkestrirane pjesme i prepjevi pokazuju kako je posrijedi talentirani pjevač koji hoda na razmeđi rocka i lakoglazbenih nota, no to mu nije baš priskrbilo slavu i višenacionalnu popularnost. Ključni trenutak u karijeri Miše Kovača bio je 1969. kad je nastupio sa skladbom Više se nećeš vratiti Đorđa Novkovića na festivalu Vaš šlager sezone. Diskografska kuća Jugoton predlagala je da pjesmu otpjeva Toma Zdravković ili Ivica Šerfezi. No, onda je Đorđe Novković zaprijetio da će pjesmu povući s festivala ako je ne otpjeva Mišo. Fanatično motiviran, Mišo Kovač je pjesmu izvrsno interpretirao i uživo, i na snimci te pobijedio na festivalu. Singl se prodao u fantastičnih 500.000 primjeraka i Mišo je postao megazvijezda. S pjesmom Stjepana Mihaljinca “Proplakat će zora” 1971. odnio je sve nagrade na Splistkom festivalu (to je uspjelo još samo Đavolima 1990. s pjesmom Dugo toplo ljeto). Pjesma će biti upamćena i kao rodonačelnica dašnjega trenda posvemašnje estradizacije klapa – po prvi put je klapa nastupila na pozornici uz zabavnoglazbenog izvođača.

Mate Mišo Kovač i Vinko Brešan

Đorđe Novković i ostali skladatelji radili su pjesme upravo prema njegovom štofu – mediteranski macho melos s tekstovima koji potenciraju bol, suze i patos. Naslovi dovoljno govore: “Ako me ostaviš”, “Još i danas teku suze jedne žene”, “Ja nemam više razloga da živim”, “Ostavi me živote”, “Jedan dan života”, “Hej živote što me snađe”, “Kada pjevam suze teku” ili “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”. Dakako, imao je on i drugih pjesama, ali ove sudbinske mnogo su više odgovarale njegovoj pojavnosti, pa je popularnost rasla iz dana u dan. Cijelo vrijeme je isticao i Dalmaciju kao obećanu zemlju (u javnim nastupima i na nekoliko kasnijih pjesama to je Hrvatska), pa je kombinacija tih elemenata bila uzrokom kreiranja notorne sljedbe ponajprije od Zadra do Dubrovnika. To su isti fanovi s kojima dijeli ljubav prema Hajduku – koliko god klub bio traljav, financijski upropašten i nemoćan na terenu, uvijek će imati fanatičnu podršku, kao da je posrijedi kraljevski klub koji melje sve pred sobom. Pritom je, u slučaju Miše Kovača, ljubav obostrana – on uvijek ističe svoju publiku kao temelj njegova djelovanja, što dokazuje nastupima koji ne prestaju ni u njegovoj 75. godini.

Mišo Kovač nema nijednog albuma koji bi zauzimo počasno mjesto među njegovom publikom. Jednostavno, on je – kao Riahnna danas – redao samo hitove i evergreene koji su sklapani u albume. Nešto ambiciozniji album bio je Uvijek ima nešto dalje iz 1980., ali indikativno je da nije imao nijedan megahit. To, dakako, nije bio razlog da se ne proda u 150-200 tisuća primjeraka, kao i svi ostali njegovi albumi, u prosjeku.

Danas se nnogo bolje prodaju njegove kompilacije, a osobito je popularna 100 originalnih pjesama, na ovitku koje se nalazi spomenuta ilustracija, rad obiteljske manufakture Bacharach-Krištofić. Zapravo je svoj niz uspješnica Mišo Kovač zaustavio 1989. s albumom Samo nas nebo rastavit može. Kasniji albumi nisu njedrili hitove, unatoč ambicioznom pokušaju iz 1994. kad je Zrinko Tutić dao sve od sebe da napravi ultimativni Mišo Kovač album, pa je osim njega skladbe radio i Dražen Zečić koji je svoju karijeru i napravio na Mišinim postulatima. Prateće pjevačice bile su Ksenija Erker i Maja Blagdan (a u spotu za pjesmu “Kralju nebeski” pojavljuju se i Severina, Rajko Dujmić i Bruno Langer kao članovi pratećeg banda), a album je skrojen prema klasičnim Mišinim gabaritima, s tragedijama (“Što je to u meni prokleto”) i Dalmacijom (“Dalmacijo, sveto ime”). No, bilo je to ipak daleko od njegovih najslavnih dana.

A bilo je to još prije 22 godine. U međuvremenu je Mate Mišo Kovač punio stupce društvenih kronika obiteljskim katastrofama i veseljima, javnim porukama u kojima je jasno davao do znanja kako je svjestan vlastite mitologije i gdje nema mjesta ni za koga osim za njegove preminule sugrađane Arsena Dedića (s kojim je snimio i duet “Mi smo lišće s iste grane”) i Vicu Vukova. Istodobno, stasavale su nove generacije kojima je legenda o Miši servirana odmalena i u nju se se kleli kao u svoj život.

Bacimo li ovlaš pogled na fanovske rekvizite iz popularne kulture koji se prodaju u CD shopovima ili knjižarama, vidjet ćemo mnoštvo lutkica, pepeljara, marama, karata i ostalih stvari s likovima iz stranih bandova ili filmova. Među njima na prvi pogled ističe se šalica s likom Miše Kovača, suvenir koji zacijelo ima dobru prođu. O nakitu da se ne govori: svaki pravi Dalmatinac nosi lančić oko vrata jer je tako propovijedio Mišo u istoimenoj pjesmi, a Dalmatinka će staviti naušnice ili psten, opet s Mišinim likom. Primjera ima mnoštvo.

Mišo Kovač: najveća glazbena zvijezda dvije države / Foto: Ivica Jakić

I stoga je očito kako se njegova fascinantna 50-godišnja karijera manifestira, zapravo, u raznorodnim oblicima. Očito je, njegove su ključne pjesme, uz njegovu muževnu interpretaciju okidač onih iskonskih strasti koje su obilježile podneblje u kojem živimo.

Tako i danas kruži ona anegdota o Miši Kovaču kojom se opisuje njegov nastup u, dakako, rasprodanoj velikoj dvorani Doma sportova. Mišo tako naknadno daje intervju novinaru o dojmovima s koncerta i opisuje: “Nakon petog bisa završim koncert, otiđem u svlačionicu, popričam s ljudima, otuširam se, presvučem se, odem autom doma, upalim televizor, natočim si piće… a u Domu sportova pljesak još traje.”