Vice Vukov u tri poglavlja

Šibenski slavuj Vice Vukov uglavnom je zapamćen kao žrtva jugoslavenskoga političkog režima, dok su njegove vrhunske interpretacije ostale u sjeni političkog konteksta

Vice Vukov dvaput je zastupao Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije

Dok posvuda niču priče Oliverovih estradnih kolega u kojima je nedavno preminuli baš njima nešto važno reka’, moram priznati da mi je drago što se šibenskog slavuja Vice Vukova oko njegova rođendana 3. kolovoza sjete samo rijetki. Na aktualnom primjeru dobre stare „rasprodaje bola“ možemo vidjeti da postoje stvari gore od zaborava. No, ipak, ne možemo a da se ne sjetimo. Uostalom kako uopće zaboraviti priču o Vici Vukovu kad je jednom čujete?

Možda joj nedostaje malo žive akcije ili romantičnih peripetija pa još nije zavrijedila zaigrati na filmu, ali nema sumnje da je riječ o uzbudljivom štivu. Naime nije to puka biografija; to je psihološka drama, pjesma neslomljivog duha, mala škola kritičke misli i priručnik za one kojima nedostaju modernističke vrijednosti. Takva biografija našoj se glazbenoj sceni mogla dogoditi samo nehotice i da se nikada više ne ponovi. Činjenica je da se nesuđenom filozofu glazbena karijera dogodila igrom slučaja, ali da je nije bilo doseg njegove misli vjerojatno bi bio puno manji, a najbolji vokal na ovim prostorima svih vremena bio bi netko drugi.

Želite li znati zašto su ga i mrzili i voljeli, a sve to često iz krivih razloga, vrijeme je da Vicu i čitate, a ne samo slušate. Neka vam ova retrospektiva bude početna točka za daljnje istraživanje.

Da je predmet u kupaonici, Vice Vukov bio bi artizanski držač za toaletni papir od aluminijske mjedi, profinjen i istrajan, čak i u pomorskim uvjetima. Da je ulica, bio bi obala ispred katedrale u svome rodnom gradu, a da je vremenska prognoza, bio bi zatišje pred buru.

INTERPRETATORSKI KLJUČ

Vice Vukov rođen je u Šibeniku 1936. godine u peteročlanoj obitelji oca Stjepana, porijeklom s otoka Zlarina, i majke Amelije iz stare šibenske porodice Marenci. Odrastao je u istom onom šibenskom Varošu koji je iznjedrio Arsena Dedića i Mišu Kovača.

S njima je Vice u mladosti dijelio muziku, a u starosti nevolje i slavu. Iako različitih godišta, i rođendane su mogli zajedno slaviti. Ipak, teško je zamisliti tri različitija estradna umjetnika. Od glazbenih uzora, preko njihova pristupa sceni pa sve do konačnog mjesta na našem zvjezdanom nebu čini se izglednim da se ta trojica nikad nisu ni srela. Kako su se ta tri velikana dogodila jednoj ulici fenomen je koji do danas nitko nije uspio objasniti. No jasno je da njihovo djelovanje nemoguće oteti Šibeniku, Dalmaciji, mediteranu, u čijoj su povijesti zapisani odgovori na sva pitanja proizašla iz njihova muziciranja.

Kao mladić Vice je pjevao u klapi, zapjevao u opereti i za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja stekao reputaciju izvrsnog pjevača. No na pjevanje je tada gledao kao na svakidašnji začin životu, nešto što ga čini ljepšim i lakšim. U glazbi nije vidio karijeru. Uspjeh pjevača, posebno onih talijanskih kojima se tada divio, činio mu se nedohvatljivim, baš kao i mudrost svijeta skrivena u knjigama koje su ga tada zaokupljale. Dok su se njegovi vršnjaci igrali, Vice je čitao, hranio svoju želju za pustolovinom i rastezao granice dopuštenih misli. U gimnaziji ga je ta želja za znanjem i propitivanjem povezala s književnikom Ivom Brešanom koji je nekoliko desetljeća kasnije, u njegovo ime primio Porina za životno djelo.

Prije točno 55 godina u Plavom vjesniku objavljeni su Vicini memoari u kojima opisuje svoju opsesiju knjigama što mu je priskrbila reputaciju lijenčine te ga u konačnici odvela u Zagreb na studij kemije, odnosno filozofije i talijanskog jezika. Rasprave, debate i polemike s kojima se susreo na svom drugom studiju, onom filozofije, preporodile su ga, ostvarile sve njegove najdivljije dječačke snove te ga naučile da „svaka, pa i najočitija istina ima nekoliko dimenzija ili aspekata“, za što će njegov život postati ogledni primjerak.

Premda je priznao da nije imao puno bliskih prijatelja, od mladosti je bio temperamentan i sklon velikim društvima, osobito onima u kojima se pjevalo. Stoga se za vrijeme studija pridružio Studentskom zboru „Ivan Goran Kovačić“. S tim je zborom prvi put otputovao izvan granica svoje zemlje, a ondje je upoznao i svoju suprugu Dianu Bulat, tada studenticu fizike s kojom se vjenčao 1961. godine.

Česta putovanja povezala su ga i s drugim djevojkama i mladićima iz „Gorana“ te je ubrzo s njima počeo provoditi veći dio dana. Potkraj 1958. i početkom 1959. godine s grupom mladića izvodio je raznolik repertoar narodnih i zabavnih pjesama u Gradskom podrumu na glavnom zagrebačkom trgu, ali bez odobrenja osoblja. Prešutnom sporazumu između lokala i njih pomoglo je to što su ih gosti rado slušali. Ondje je Vicu zapazila Danica Markulin, urednica na zagrebačkom radiju zaslužna za mnoge važne pozive i telegrame u povijesti domaće zabavne glazbe.

Vicu je više puta zvala da dođe na audiciju što je priređuje Radio Zagreb, a on je odbio svaki njezin poziv osim onog pismenog. Samo nekoliko mjeseci nakon uspješne audicije, još uvijek kao anoniman pjevač, dobio je poziv za Opatijski festival. U jesen 1959. u Opatiji je otpjevao “Mirno teku rijeke”, skladbu Miroslava Biroa za koju je tekst napisao Drago Britvić, pobjedničku pjesmu tog izdanja koja ga je lansirala među svejugoslavenske zvijezde. Njegov bariton s tenorskim timbrom odnjegovan na zasadama mediteranskog belcanta već ga je tada izdvojio iz grupe poznatijih i podjednako nadarenih pjevača.

„Postao sam pjevač i stoga jer mi se činilo da mi taj bogomdani talent može biti spasonosan azil u kojemu mogu nešto napraviti, mogu nešto zaraditi i preživjeti, a da ne moram biti prilagođen sistemu. Da bi prerano shvatio kako je i taj posao bio neprihvatljiv kompromis, jer je u njemu bilo ostalo sve u svemu malo od istinske ljepote i uzvišenosti glazbe koju sam toliko volio i osjećao kao nepogrešiv način izražavanja i ostvarivanja vlastite biti, jednako kao i filozofiju“, zapisao je Vice desetljećima nakon u zbirci tekstova Pogled iza ogledala.

Nakon Opatije dogodio se i Zagrebački festival, a samo godinu i pol kasnije Vice Vukov osvajao je Europu. Domaća štampa prenosila je napise iz njemačkih novina poput „Vice Vukov je nova pjevačka nada Evrope. To je pjevač, koji je sposoban da svojim načinom interpretiranja jednako zanese publiku, kao čuveni Elvis Presley na svoj način.“

Te nam riječi danas zvone neviđenim optimizmom i gotovo je nemoguće povjerovati da Vice Vukov u to vrijeme nije bio jedini domaći pjevač čije je nastupe pratio takav entuzijazam. Pet godina prije no što je Vice stupio na scenu europski led probio je Ivo Robić. Snimanja ploča na stranim jezicima izvan matične države tad su postala sve češća, a s njima i međunarodni nastupi, najprije oni televizijski i festivalski, a zatim i filmski koji su najbolje promovirali snimljene ploče. U skladu sa širenjem tržišta rastu i prava autora, ali Vice se nije prometnuo u jednog.

Kada su ga 1969. godine pitali zašto nije kantautor, on je odgovorio ovako: „Prije svega postoji jedan praktični moment: ima ljudi, koji to bolje znaju i rade. Drugo: za jednog pjevača kantautorstvo je, po mom mišljenju, promašaj. To je isto kao igrati šah sam sa sobom i biti unaprijed siguran u ishod. Najljepše je za jednog pjevača kad dobije tekst i kompoziciju nekog autora i onda sam sudjeluje u njenom konačnom plasmanu. Kad dobije određeni zadatak i onda se trudi da ga, snagom svoje imaginacije i talenta, što bolje iznese. Uostalom, dodao je Vice u šali, jedan Frank Sinatra, Claudio Villa i mnogi, mnogi drugi veliki pjevači nisu nikad izvodili – vlastite kompozicije, zar ne?! (Večernji list, 20.11.1969., br. 3187)“

Nema sumnje da su šezdesete bile njegove godine. Pjevajući skladbe Maria Nardelija, Pere Gotovca, Zdenka Runjića, Alfonsa Vučera, Zvonka Špišića i drugih Vice Vukov postaje najpopularniji, najtraženiji i najbolje plaćeni jugoslavenski pjevač zabavne muzike. Godine 1963. predstavljao je Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije sa skladbom “Brodovi”, kao prvi Hrvat na tom natjecanju, a slično je ponovio dvije godine kasnije s “Čežnjom”. No bilo je očito da tih godina Pjesma Eurovizije i rezultati koje na tom natjecanju postiže Jugoslavija malo koga zanimaju. Odabrane pjesme nisu imale previše veze s melodijama naroda iz kojega su potekle.

Stoga su puno veću pozornost domaće publike privlačili domaći festivali, Opatija, Zagreb i sve značajniji Split. Vukov je od 1965. do 1970. godine čak pet puta pobijedio na potonjem, a sve skladbe koje je tamo otpjevao preživjele su do danas, od “Bodulske balade” do “Zvona moga grada”. Niz pobjeda prekinula je tek 1969. pjesma “Finili su Mare bali” koja je osvojila drugo mjesto.

Godine 1966. na Melodijama Jadrana pobjeđuje “Bokeljska noć”, skladba Hrvoja Hegedušića za koju je tekst napisala Maja Perfiljeva, a koju je Vice otpjevao u alternaciji s Radmilom Karaklajić. Vicina interpretacija i danas se smatra neslužbenom himnom Boke kotorske, zaboravljene točke hrvatskoga Jadrana iz koje osim autora pjesme porijeklo vuče i Vicina prijateljica Savka Dabčević-Kučar. S tom je pjesmom Vice poslan na Natjecanje za pjesmu Intervizije u Bratislavi otkud se vratio sa Srebrnim notnim ključem, drugom nagradom, ali prvom međunarodnom za glazbenu reprezentaciju Jugoslavije.

Ta je pobjeda značila prodor na europsko tržište s pjesmama jugoslavenskih autora! Uslijedili su nastupi u Cannesu, Rio de Janeiru, Karlovim Varima, SSSR-u, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, snimanje za njemački Telefunken i čehoslovački Supraphone, a popularnost na domaćem terenu gaje nastupi na već spomenutim festivalima, ali i Festivalu kajkavske popevke u Krapini te Muzičkom festivalu Slavonije u Požegi. Baš kao i Krunoslav Kićo Slabinac Vice Vukov bio je rado viđen gost i gdje se pjevalo dalmatinski, i gdje se pjevalo zagorski, međimurski ili podravski, a i gdje se pjevalo slavonski. Pratio je svoju melodiju i obojenim baritonom resio svaku skladbu koje se primio.

I kao da sve to nije bilo dovoljno da od Vukova učini legendu tek tada se dogodilo ono po čemu ga se zapravo pamti, nestanak iz javnog života na osamnaest godina, politički egzil, tišina. Premda je Vice već u mladosti bio sklon propitivanju i provociranju režima u kojem je odrastao, sa slavom je u njegovom slučaju došla i jedna posebna vrsta hrabrosti zbog koje je krajem šezdesetih počeo sve češće isticati svoju nacionalnu pripadnost. Bilo je to doba hrvatskog proljeća, reformnog razdoblja u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, obilježenog legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.

Prvi incident koji ga je stavio na mapu sumnjivih dogodio se na festivalu u Krapini 1967. godine. Pri preuzimanju nagrade koju je osvojio s pjesmom “Vužgi“ izjavio je da mu je bila “posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku nošnju“. Zatim se na putujućem festivalu Pjesma ljeta žalio što mora nositi bedž na kojemu je ime festivala napisano na ekavici, a više puta insinuirano je da su ga kritike ili izostanak pobjede na nekom od brojnih festivala motivirale da “vrijeđa” publiku ili kolege na nacionalnoj osnovi. Detaljan popis svih incidenata možete pronaći u člancima koji su već napisani na tu temu. Preporučujem Glorijin intervju s njegovom suprugom iz 2008. godine, Nacionalov članak iz 2006. te Večernjakov iz 2020.

Od svih tih događaja u pravi mit prometnuo se onaj o njegovom rivalstvu sa srbijanskim pjevačem Đorđem Marjanovićem. Njihove karijere, iako paralelne, uvelike su se razlikovale. Dok je Vice Vukov bio pomalo zakašnjeli, ali možda i najbolji izdanak prethodne generacije koja je njegovala zabavnu glazbu u stilu Ive Robića, Đorđe Marjanović je, iako stariji od Vice, silom prilika i jer nije imao zavidne vokalne sposobnosti, postao pionir rokenrola, barem kad je u pitanju pristup pozornici i fanovima. Dakle jedan drugome nisu mogli biti prava konkurencija. Uostalom Đorđe Marjanović je među mlađim generacijama već stekao određenu prednost jer je prvu dugosvirajuću ploču imao još 1959. godine. Vice je svoju dobio tek desetak godina kasnije, a i to je zapravo bila kompilacija, a ne album u pravom smislu.

U tom netipičnom generacijskom sukobu niknulo je rivalstvo koje je obilježilo karijeru obojici i njihova imena primoralo da stoje jedno uz drugo dok god netko pamti jugoslavensku pop glazbu šezdesetih. Službena priča počinje u vojnom odmaralištu u Tučepima 1968. godine. Marjanović je tada pobijedio Vukova, a s obzirom na to da je Vice pobijeđen u Dalmaciji novinare je zanimalo kako se zbog toga osjeća. Njegov kontroverzni komentar glasio je: „Kakva Dalmacija, pa ovdje su sve sami oficiri iz Beograda.“

Zatim mu je u Subotici navodno opsovao “srpsku majku” i zaradio tužbu Okružnog tužilaštva iz Splita zbog „vrijeđanja bratskog srpskog naroda“. Tužba je uz malu intervenciju tadašnjih hrvatskih političkih čelnika, ali i zbog manjka svjedoka, propala. Protiv Vice nije htio svjedočiti ni Đorđe Marjanović, ali mit o njihovom rivalstvu već je zaživio pa je i Marjanovićeva karijera u Hrvatskoj postala nemoguća.

Te kontroverze nisu spriječile Vukova da nastavi isticati svoje domoljublje pa se tijekom 1970. godine njegove pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, a kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH te su mu ondje zabranjeni nastupi. Na festivalima postaje nepoželjan, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, njegove ploče povučene su iz trgovina, koncerte mu nitko ne želi organizirati, a njegove pjesme postupno se protjeruju sa svih jugoslavenskih radio i televizijskih programa.

“Stoprocentna cenzura Vica Vukova nije bila pokrivena ni jednim jedinim zvaničnim papirom, ali za time nije bilo ni potrebe. Odluka utjecajnih političara ionako je bila jača od svake hartije i Vice Vukov je, kao pevač, a zamalo i kao čovek, prestao da postoji”, piše Ivan Ivačković u knjizi Kako smo propevali.

Godine 1971. Vice je na Zagrebačkom je festivalu izveo danas kultnu skladbu Alfija Kabilja s tekstom Drage Britvića “Tvoja zemlja”, glasni krik proljećarskog duha. Iste godine se kao aktivni sudionik Hrvatskog proljeća našao na popisu pedesetorice kojima je prijetilo uhićenje nakon sloma tog pokreta. Te je zime Vice bio na turneji u Australiji. Kada je supruga Diana doznala da bi mogao biti uhićen, sumnjajući da im telefone prisluškuju otišla je u Trst i javila mu da ne dolazi kući, već da ode njezinim roditeljima koji su tada živjeli u Parizu.

Početkom 1972. godine policija je ušla u njihov stan i iz njega odnijela brojne fotografije na kojima se nalazio s ključnim ljudima hrvatskog proljeća, sve magnetofonske vrpce i pisma. Od tada pa sve do 1989. Vukov se nalazio pod prismotrom Službe državne sigurnosti.

Četiri pariške godine Vukov je proveo studirajući na Sorboni interdisciplinarnu studiju, prava međunarodne zajednice. Povremeno je i nastupao, ali o svakom njegovom nastupu računa su vodile ne samo “domaće” državne službe, već i one inozemne. U Zagreb se vraća u proljeće 1975. godine nakon što je dokazao da nije nasilni protivnik komunizma. Naime u emigraciji se klonio radikalnih i proustaški nastrojenih hrvatskih iseljenika. Po povratku je završio studij na Filozofskom fakultetu te se 1978. zaposlio u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao korektor. Rijetko je nastupao, i to isključivo u inozemstvu, sve do 1989. kada je stisak državnih službi popustio, a osamnaestogodišnja medijska šutnja prestala.

Bila je to godina njegova povratka i, nimalo slučajno, kultnog koncerta Prljavaca na glavnom zagrebačkom trgu. Te godine objavljen je album s preradama talijanskih klasika Bella Italia – Pjesme za sva vremena, koji je prodan u platinastoj nakladi, a započeo je i niz od 14 rasprodanih koncerata u Lisinskom, što je rekord koji do danas nitko nije nadmašio. Nastupao je s tamburaškim ansamblom Ex Panonia i dubrovačkom mezosopranisticom Dianom Hilje, majkom Hiljsona Mandele.

Hrvatski mediji tada su pisali o trijumfalnom povratku nakon osamnaest godina od njegova tajnovitog nestanka s javne scene i iz domaćih medija. Dakle još uvijek suzdržano i pomalo neiskreno. Komentirajući novinare koji su u mnogočemu odredili njegov životni put Vice je rekao da su baš hrvatski mediji o njemu često lagali, dok srbijanski nisu imali razloga da to čine.

Nakon 1990. godine Vice Vukov redovito nastupa i izvan Lisinskog na brojnim dobrotvornim, božićnim i drugim koncertima, doma i u inozemstvu. No, na iznenađenje mnogih, povratnik Vice odbija ulogu žrtve, mučenika, spomenika tuđoj ideji. Imao je potrebu reći da je njegovo progonstvo bilo i njegov izbor. Shvatio ga je kao školu i privilegij te je, umjesto da spokojno uživa u zadovoljštini koju mu je priuštio povratak na scenu, nastavio preispitivati vlast u novonastaloj državi i ponovno pao u nemilost vlastodržaca.

Kraj njegove glazbene karijere simbolično je zapečaćen Nagradom za poseban doprinos Festivalu zabavne glazbe Split, 1998. i Porinom za životno djelo 2000. Godine. Istina o domovini koju je opjevao u tolikim pjesmama pokazala je svoje druge aspekte, a Vice je ostao pjevač koji vjeruje u ono što pjeva i, posljedično, koji ne pjeva ono u što ne vjeruje.

VICE U BROJEVIMA

Na više mjesta spominje se da je Vice tijekom svoje glazbene karijere snimio 400 pjesama, ali dio tih pjesama nikada nije objavljen. Detaljniju diskografiju koju uglavnom čine singlice i kompilacije možete pronaći na poveznici.

Pjevao je na svim hrvatskim dijalektima, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku, a uz talijanski, koji mu je nakon materinskog bio najbliži, govorio je i francuski. Drži nekoliko rekorda, a osim onog u Lisinskom ističe se i velik broj dobrotvornih koncerata. Godine 1995. godine dodijeljen mu je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Glazbenu karijeru Vice je devedesetih zamijenio političkom. Početkom devedesetih, nakon osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom, a nakon razlaza s njim pristupio je Hrvatskoj narodnoj stranci koju je osnovala njegova dugogodišnja prijateljica Savka Dabčević-Kučar. No kada se 1997. godine toj stranci priključila stranka Hrvatski nezavisni demokrati, Vukov je iz nje istupio i u Sabor pokušao ući samostalno. „U cijelom tom razdoblju, zbog svađe s Franjom Tuđmanom, bilo mu je zabranjeno nastupati na državnoj televiziji. To je u jednom intervjuu priznala i Željka Ogresta, izjavivši da joj nije bilo dopušteno pozvati Vicu Vukova u svoju emisiju“, piše Nacional.

Od sredine devedesetih Vukov je u mnogim hrvatskim novinama pisao kritičke kolumne, a 1999. objavio je knjigu Pogled iza ogledala u kojoj su prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Iste godine postao je član Gradskog savjeta SDP-a, a četiri godine kasnije, u prosincu 2003, s liste SDP-a ušao je u Hrvatski Sabor kao nezavisni zastupnik. U siječnju 2001. imenovan je za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj, a 2002. objavio je knjigu Tvoja zemlja – uspomene na 1971.

Najtužniji dio njegove biografije jest njezin kraj, kobni pad u zgradi Hrvatskog Sabora zbog kojega je nakon tri godine kome i preminuo 2008. godine u posebnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, još jednom zaboravljen od svog naroda. U trenutku njegove smrti nije postojao niti jedan dokumentarac o njegovom životu. Tek trinaest godina kasnije posvećena mu je jedna epizoda serijala A Porina dobiva… Ipak, kako ljudske tragedije prodaju albume, 2007. godine je uz tragično preminulog Tošu Proeskog bio na vrhu službenih top-lista prodaje albuma.

Tih godina objavljena je i knjiga Moji pariški zapisi – jugoslavenska koncepcija miroljubive egzistencije, magistarski rad koji je Vukov napisao na Sorboni, njegov pogled na pokret nesvrstanih. „Fascinantno je što je čovjek kojemu je jedan režim oduzeo karijeru izabrao pozitivan aspekt politike te države za temu svoga magistarskog rada“, napisao je tim povodom Ivo Josipović, ujedno i autor predgovora tim zapisima. To što Jugoslaviju nije promatrao kroz svoju nevolju, nego šire, još uvijek je neshvatljivo velikom broju onih nikad nisu shvatili zašto je od antikomunista Vice devedesetih postao ljevičar. Bio je to konačni dokaz da nije bio ni ekstremist, ni nacionalist kakvim su ga godinama prikazivali. Bio je tek tipični Dalmatinac.

Njegov sin Emil i unuka Vita postali su pijanisti. Kći Ivana se, također, neko vrijeme bavila glazbom. Prvi put je uz oca zapjevala kao djevojčica u pjesmi “Majci”, a na albumu Vječni Božić iz 1989. godine otpjevala je većinu pjesama. Ivana danas radi kao savjetnica premijera. Vicini potomci o njemu s ponosom govore kao o vrsnom kuharu, graditelju obiteljske vikendice na Braču i pravom perfekcionistu u svakom smislu te riječi.

ŠKRIPAVA LADICA

„Ne stavljajte me u ladicu. Ladica je, naravno, svojevrsna nehumana sistematizacija ljudi. To doista ne volim. Najviše od svega plaši me kad ljudi gube svoju osobnost, kad se jednostavno prepuste ponašanju koje se od njih očekuje. Za mene je to samo vegetiranje, a ne djelovanje. Odustajanje ljudi od istinskog, osobnog angažmana, prema mom mišljenju, uzrokuje mnoge nevolje. I zabrinut sam zbog toga,“ rekao je prije trideset godina Vice u intervjuu za Večernji list (12.3.1993., br. 10616). Zbog tih riječi i iz poštovanja poštedjet ćemo ga naših škripavih ladica.

Umjesto zaključka tekstu prilažem naizgled nasumičan citat iz istog intervjua, njegov odgovor na pitanje „Imate li hobi?“: „O, Bože moj! Nemam hobi i nikada ga u životu nisam imao. Mislim da su sretni ljudi koji imaju hobi, ali to je ipak samo nadomjestak za sreću, svojevrsni bijeg. Mene, naime, nikada nije zanimala takva sreća.“