U dnevnoj sobi Boba Dylana

U nemirnom svijetu teško se pronalazi mir. Nepomućen spokoj zavladao je na sat i četrdeset minuta u ljubljanskoj Areni Stožice kada je Robert Allen Zimmerman otežanog koraka pristupio pozornici na kojoj su se već nalazili njegovi minuciozni suborci i dali nam razloga za razmišljati o svakoj proživljenoj sekundi.

Od kuda početi kada govorimo o Bobu Dylanu? Neću se uplesti u zamku povijesnog pregleda pa da krenem od praiskonskih vremena u Duluthu i Hibbingu. Neću se uplesti ni u zamku kada mladi Bob čita „Bound for Glory“ Woodyja Guthrieja. Sigurno se neću zamarati šezdesetima u kojima je, kao revolucionar, uzdigao, pokopao pa spasio folk, uzeo električnu gitaru u ruke, objavio Bringing It All Back Home i Blonde on Blonde. Pokušao bih izbjeći njegovo višegodišnje izbivanje iz javnosti nakon prometne nesreće, duboke privatne i duhovne preokrete, Blood on the Tracks, Desire. Nikako se ne bih volio prisjetiti supergrupe Travelling Wilburys, Infidelsa i početka Never Ending Toura osamdesetih. Zašto bih uopće spomenuo MTV Unplugged, glazbeno vraćanje u mladost, zdravstvene probleme i album Time Out of Mind s kraja devedesetih koji opsjeda. Početak milenija vas može zavarati pa bolje da preskočimo Oscar, Zlatni globus, albumsku trilogiju i memoare jer „stvari su se promijenile“. Što bi uopće bilo da samo spomenemo recentne obrade klasika, Nobelovu nagradu za književnost i album Rough and Rowdy Ways koji ga je prizvao na još jednu turneju, onu nikad dovršenu, stvorenu prije gotovo 40 godina. Neke stvari bolje je ne napisati jer postoje upućenije osobe od mene da vam govore tko je taj čovjek.

9. studenog 1989. pao je Berlinski zid. Spontano i neplanirano, liberalne odredbe stupile su odmah na snagu, prolazi su otvoreni bez ispaljenog metka, građani su učinili svoje. Nespontano i planirano Bob Dylan došao je 9. studenog 2026. u Ljubljanu u, kako smo već spomenuli, sklopu svoje turneje u prostor za 14 tisuća ljudi. Rijetko kada sam tijekom nastupa vidio toliko smirenih ljudi koji slušaju i pokušavaju odgonetnuti što se to događa na pozornici. Ponekad novi aranžmani iz Dylanove pjesmarice zahtijevaju određeno vrijeme da ih se prepozna. Nemojmo očekivati nastupe s hitovima i bisom. On nema hitove. Ni bis. To smo prošli već davno, životi su stvoreni i uništeni, desetljeća su minula, ali na svu sreću Bob Dylan se nije i nikad neće promijeniti.

Milost i nemilost pjesama

Vraćamo se na scenu prvu. Dylan u nešto svjetlijoj hoodici/kabanici šeće do klavijatura na kojima obitava dugo vremena. Ne nalazi se ispred svoje družine, već u ravnini s njima, a čine ju još četiri člana na lead i ritam gitari (Julian Lage, Joel Paterson), basu (Tony Garnier) i bubnjevima (Anton Fig). Nije predstavio bend pa ćemo se pouzdati informacijama koje imamo. Ustvari, Dylan se u niti jednom trenutku nije obratio publici. Od kada je započeo nastup pjesmom „Watching the River Flow“, nije bilo govorancija o miru u svijetu, o visokim cijenama, kako bi glazba danas trebala izgledati. Pošteđeni smo toliko toga što danas spada u koncertnu šprancu i glazbeni biznis te smo ostavljeni na milost i nemilost pjesmama poput „Love Sick“, „It Ain’t Me, Babe“, „Tangled Up in Blue“, „Not Dark Yet“, „Million Miles“.

Svjetla pozornice su prigušena, iza benda je još četvero manjih lampi koje su okrenute prema publici, Dylan je najnevidljiviji od svih. Ma koliko jako pokušao upregnuti oči i usmjeriti vid prema tom čovjeku s više ni ne znam kakvom prokletom kabanicom i kapuljačom, kod njega ću samo još prepoznati njegov grub i hrapav glas („procijeđen kroz šljunak i viski“) koji sam prvi put čuo u djetinjstvu zahvaljujući ponajprije ocu koji je imao tu sreću da mu omiljeni glazbenik prvi put u Hrvatsku dođe upravo u Varaždin. U naletu ranih tinejdžerskih godina propustio sam taj ambivalentni nastup za neke i prvi put ga uživao slušao na kraju nekog vremena gdje posljednja „I Shall Be Released“ možda govori više od njegovog 74. nastupa u 2026. godini.

Koliko besmisleno nakon svega priliči govoriti o tome kako su nam na ulazu mobitele strpali u futrole od sintetičke gume pa smo bauljali po hodnicima Stožica i ispitivali ljude s analognim satovima je li došlo vrijeme da sjednemo i čekamo ili još imamo vremena. Dylan nas je naučio ono što je Einstein dokazao, a moguće je da to vrijedi univerzalno za njegove nastupe, kako je vrijeme relativna stvar.

I ne bih sada tu davao onu klasiku u novinarskom glazbenom izvještaju kojoj sam i sam ponekad sklon – „koncert iako je trajao dugo, činio nam se tako kratkim!“. Više bih rekao da se Dylan i njegov bend osvrnuo na glazbu iz drugih vremena pa nam se u jednom trenutku činilo da slušamo kako to zvuči taj roots, taj rani, pionirski rhythm&blues, taj r’n’r koji danas treba biti razvlačen od istoka do zapada kao nešto divlje, neuhvatljivo i razorno. Negdje se u međuvremenu izgubio stav, stih, ritmička snaga i jedan moćan akord. Sve ono čime je Bob Dylan u šaci držao publiku u Sloveniji.

Kazališni doživljaj

Da prisustvujemo nečem većem od klasičnog nastupa moglo se vidjeti u pristupu svakoj pjesmi. Nepravedno bi bilo ne spomenuti nečiju omašku i činjenicu da je Dylan nekih desetak sekundi na samom početku pjevao „u prazno“, ali njegov glas iako oslabljen zbog 85 ljeta iza njega, nekako je protočniji nego prije. U dva navrata preuzeo je usnu harmoniku. Možda je taj trenutak bio istovjetan onome kada sam prvi put čuo njegov glas, vjerojatno povezujući situacije iz prošlosti gdje svoj ‘drugi glas’ oslobađa u „Blowin’ in the Wind“, „Mr. Tambourine Man“, „All Along the Watchtower“ ili „The Times They Are a-Changin’“.

Izostanak mobitela čiji ekrani svijetle u publici samo je pridonio cijelom kazališnom doživljaju, s crnim zastorima koji su se protezali od jednog do drugog kraja pozornice. Dnevna soba Boba Dylana premala je za sve koji žele u nju zaviriti, a odmak od izmaštane situacije dao nam je sam Dylan na kraju; jer tko, dovraga, maše ljudima iz svoje dnevne sobe?

To je praktički bio jedini potez, gesta koja nam je odavala da smo završili s koncertom, uz neprestani aplauz i dizanje na noge cijele dvorane. Prisustvovati nečemu što nije prolazni žanr ili retro moda, nečemu što je temeljni jezik moderne civilizacije, u ovu svrhu se više može gledati kao nefiltrirana istina o ljudskom iskustvu. Bob Dylan prepoznao je to još prije 66 godina. Bob Dylan prepoznao je i uspio to prenijeti u daleku budućnost te natjerati ljude da dođu vidjeti taj navodni mit. Nakon ovakvog autohtonog glazbenog iskustva, na svaki sljedeći koncert može se gledati drugim očima, točnije, odvija li se pred nama samo još jedna prolazna stvar koja nas drži određeno razdoblje pa se uz produkcijsku šminku uspijeva zadržati i nešto dulje nego što je to trebala.

Mogu razumjeti da je nekome koncert bio dosadan ili u boljem slučaju „ništa posebno“. Mogu razumjeti privlačnost nastupa sa video-zidovima, blještavim reflektorima svih boja, zvučnicima koji vam se nalaze kod ušiju, skakanja izvođača u publiku, publike koja pleše i pjeva uz izvođača, pozivanja na prestanak ratova, monologa o tome što bi i tko trebao, prolivenih piva, podizanja na ramena, pričanja za vrijeme koncerta o vremenskoj prognozi, novom napretku tehnologije i privlačenju suprotnosti. Apsolutno niti jedan koncert nije isti i svaki je drukčiji od onog prethodnog. Ali ovaj Dylanov bio je u zasebnoj, isključivoj kategoriji. Da parafraziram samog Boba, kategorija je to u kojoj su svi ostali glazbenici popili ponešto vode iz njegovog bunara.