Drukčiji glazbeni vjetrovi venecijanske lagune

Biennale Musica 2026., 70. Međunarodni festival suvremene glazbe, odvio se u Veneciji u razdoblju od 10. do 24. listopada. Bilo je to drugo, ujedno i posljednje izdanje festivala pod umjetničkim vodstvom talijanske glazbenice i skladateljice Caterine Barbieri, čije je imenovanje godinu ranije izazvalo iznenađenje, ali i zadovoljstvo dijela glazbenih krugova koji su smatrali da je instituciji takva ugleda potrebno programsko osvježenje.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Uvijek je privilegij i veliko zadovoljstvo biti gošćom festivala koji, osim prilike za susret s brojnim glazbenicima, muzikolozima, kroničarima festivala i skladateljima međunarodne scene, otvara vrata inače manje dostupnih venecijanskih prostora. Osim što su to često prostori obilježeni bogatom poviješću, nisu ni tek mjesta održavanja programa, nego često i važan dio iskustva slušanja, pa i interpretacije izvedenoga.

Moguća lica suvremenosti

Prvi koncert kojemu sam prisustvovala odmah po dolasku u omiljenu Veneciju recital je gitarista Waltera Zanettija u jednom od prostora Arsenala koji tijekom Venecijanskog biennala ugošćuju glazbeni program. Program nije uključivao recentnija djela suvremenih skladatelja. Bio je to susret klasične gitarističke tradicije s afrokubanskom sakralnom glazbom i njezinim duboko ukorijenjenim ritamskim i ritualnim nasljeđem.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Cantos Yoruba de Cuba, ciklus utemeljen na glazbi kubanskih autora Joséa Ángela Navarra i Héctora Angula, bio je u središtu programa, a izveo je i El Decamerón Negro Lea Brouwera, djelo nadahnuto zbirkom afričkih narodnih priča koje je početkom 20. stoljeća prikupio njemački antropolog Leo Frobenius.

Gitarist je nastupio u klasičnoj maniri pa i odijelu, na podestu, ali ozvučen (premda vrlo kvalitetno) u prostoru u kojemu je dio publike sjedio na podu, dio stajao, a dio se kretao i naručivao pića s obližnjeg šanka, što neizbježno u pažljivijih slušatelja stvara tinjajuću bojazan da će baš u nekom osjetljivom glazbenom momentu nečije potpetice, čaša, torba ili došaptavanje prekinuti nit. Zanettijeva virtuozna izvedba pritom je otvorila prostor susretu različitih glazbenih identiteta, premda su uvjeti slušanja katkad otežavali praćenje upravo onih suptilnosti na kojima se taj susret temeljio.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Iako bi se Biennale Musica, s obzirom na svoj naziv, povijest i pripadnost instituciji Venecijanskog biennala, mogao smjestiti u kontekst velikih festivala suvremene glazbe, čiji profili često gravitiraju između cehovski orijentiranih programa s povremenim eksperimentalnim izletima i manifestacija koje se oslanjaju na tradiciju natjecanja, obrazovnog čvorišta ili medijske kuće, njegovu posebnost čini razmjerno velika sloboda umjetničkog oblikovanja. Stoga se iz mandata u mandat mijenja i samo naličje festivala.

Ovogodišnje izdanje ponajprije je odražavalo glazbeni habitus svoje umjetničke ravnateljice. Među njezinim obrazovnim i biografskim uporištima nalaze se studij klasične gitare, elektroničke kompozicije i etnomuzikologije, a sva su se tri područja mogla prepoznati u programu Biennala.

Masaru Hatanaka – Bar Nightingale Revisited, audiovizualna instalacija / Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Govoreći o tradiciji festivala i dosadašnjim obrascima njegova vođenja, Barbieri je isticala kako je Biennale Musica prethodno gotovo isključivo bio povezan s akademskim, razmjerno uskim poimanjem suvremene glazbe, oslanjajući se primarno na tradiciju Nove glazbe. Njezina je namjera stoga bila otvoriti festival različitim glazbenim praksama, spojiti udaljene tradicije i estetike te slušatelje osloboditi unaprijed usvojenih kategorija.

Programski tekst festivalskog izdanja podnaslovljenog A Child of Sound tu ambiciju dodatno radikalizira: dječje slušanje zamišljeno je kao stanje prije konačne podjele na glazbu i buku, konsonancu i disonancu, poznato i nepoznato. U predgovoru kataloga se stvaranje povezuje s prekidom zatečenog poretka, a tišina s prostorom u kojem nešto novo može nastati.

Barbieri je poetiku koja stoji u pozadini programskog odabira dosljedno predstavljala u javnim istupima, ali i u festivalskom katalogu, vizualno vrlo zanimljivom i umjetnički oblikovanom izdanju, ove godine dodatno obogaćenom intervjuima koji donose dio atmosfere i konteksta odabranih gostovanja. Kvaliteta samih programskih tekstova, osobito onih posvećenih glazbi i opusima, pritom bi zaslužila zaseban osvrt.

Biennale Musica, festivalski katalog, dizajn: Studio Tomo Tomo, Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Između programske raznolikosti i kustoske ideje

Ovogodišnji festival najavio je povratak slušanju prije nego što ga oblikuju kategorije i žanrovske granice. Tijekom nekoliko koncerata koje sam čula u Veneciji, od 15. do 18. listopada, kao crvena nit provlačila se neupitna izvođačka kvaliteta, ali ostalo je otvoreno pitanje što je festival svojim odabirom, prostornim uvjetima i dramaturgijom omogućio, a što se izvan njegovih okvira ne bi moglo dogoditi.

Arcadia, interaktivna instalacija modularnih sintesajzera i elektroničkih instrumenata, poziva posjetitelje na zajedničko glazbeno eksperimentiranje u prostoru Arsenala. 

Zulu Rafa i DJ Anderson do Paraíso: Heaven is Ours / O Céu é Nosso, instalacija posvećena baloeiros kulturi iz predgrađa Rio de Janeira i São Paula:

Brojni su festivali suvremene glazbe danas postali eklektična ogledala glazbene i kulturne stvarnosti, bez osobite usmjerenosti na umjetnički utemeljen kriterij, neovisno o njegovoj zadatosti ili provenijenciji. Umjesto toga, odlučuju se za načelnu otvorenost i supostojanje različitosti. No poziv na slušanje bez predrasuda postaje ozbiljna kustoska ideja tek kada promijeni i ono što slušamo i način na koji slušamo.

Stoga je, nakon niza koncerata, izvedbi, instalacija i razgovora s umjetnicima, vrijedno zapitati se je li Biennale doista stvorio uvjete za drukčije slušanje ili je prvenstveno predstavio širok raspon različitih glazbi pod zajedničkim konceptualnim kišobranom. Eklekticizam ovogodišnjeg programa, kao svjestan i legitiman izbor umjetničke ravnateljice, otvara pitanje je li riječ tek o susljednosti različitih događanja ili o kustoskom mišljenju koje njihovim postavljanjem u međusobni odnos razlaže ideju njihova zajedničkog predstavljanja. Drugim riječima, stječe li se samim praćenjem programa povezanost koja angažiranog slušatelja vodi bliže konceptu dječjeg slušanja iz festivalskog manifesta? Odgovor na to pitanje ostaje otvoren.

Invernomuto, Blissful Bun-chan: audiovizualni zapis koncerta Keijija Haina, dobitnika Zlatnog lava, iz perspektive njegove mačke Phaibuna. / Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Spomenuta umjetnički ostvarena povezanost implicira da se u samom iskustvu slušanja otkriva nešto što pojedinačni programi, promatrani odvojeno, ne bi mogli proizvesti. Kao što nam i ovdašnja iskustva pokazuju, takva se vrsta povezanosti programa – u odnosu na puku programsku raznolikost ili tek idejnu povezanost – većim dijelom ne može unaprijed osigurati ni dobrim manifestom ni impresivnim popisom izvođača. Ključno je da se odvije u glazbi, izvedbi i u slušalačkom iskustvu.

Činilo se da je upravo nova festivalska publika, pristigla iz glazbenih krugova bliskih Barbieri, lakše prepoznala izazov takva slušanja i ostvarila određeni iskorak prema novome. Uostalom, upravo bi se u tome mogla prepoznati ideja dječjeg slušanja, oslobođenog unaprijed usvojenih (pred)rasuda.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Stalnoj publici Biennala i srodnih festivala možda je, s druge strane, veći izazov bio prepoznati iskorake unutar programa, kakve pretpostavlja Biennale – neovisno o glazbenom području u fokusu – koji se nisu nužno ostvarivali u užem području Nove glazbe ili njoj bližih eksperimentalnih pravaca.

Između koncepta i izvedbe

Tijekom festivalskih dana od četvrtka do nedjelje dva su koncerta otkazana i zamijenjena nastupima drugih glazbenika, zbog nemogućnosti putovanja u Veneciju, odnosno problema s ulaskom u Europsku uniju. Posljedica programskih izmjena bila je i to da su u tih par dana čak dva albuma izvedena integralno – jedan planirano (Gigi Masin), drugi neplanirano (Alif Hilal). Zanimljivo je bilo promotriti i kako se široko postavljena kustoska vizija odnosila prema talijanskom skladateljskom stvaralaštvu, odnosno koliko je prostora u programu ostavljeno domicilnim autorima. Među skladateljima čija sam djela čula u izvedbi drugih glazbenika tijekom svoga boravka na festivalu, jedini talijanski autor bio je Ennio Morricone.

Ansambl za suvremenu glazbu Parco della Musica iz Rima, pod ravnanjem Tonina Battiste, nastupio je u kazalištu Teatro Goldoni. Uz Morriconeovu glazbu izveli su i djela Johanna Sebastiana Bacha u različitim instrumentalnim verzijama, uključujući Webernovu orkestraciju Ricercara a 6 iz zbirke Musikalisches Opfer. Opći dojam neujednačene zvučne ravnoteže ansambla, koji su dijelili i brojni talijanski kolege u publici komentirajući pretih i nejasan zvuk orkestra, donekle je popravila praizvedba djela kanadske orguljašice i skladateljice Sarah Davachi, kojim je koncert zaključen.

Orkestru se pridružio i zbor Academia Alma Vox, koji se potrudio u izvedbi skladbe ovogodišnje dobitnice Srebrnog lava. Ipak, izostali su zvukovni senzibilitet i izvedbena dorađenost primjereni izrazito osjetljivoj poetici glazbe Sarah Davachi. Njezina glazba izazov je i suvremenom slušatelju i samim izvođačima jer zahtijeva strpljivo praćenje postupnih mijena u vremenski koncipiranoj glazbi usmjerenoj na sonornost. Uz ansambl je nastupila i sama autorica, zadobivši simpatije publike i topao, srdačan pljesak.

Sarah Davachi // Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Može se pretpostaviti da programska dihotomija nije bila isključivo rezultat koncepcije umjetničke ravnateljice. Njezina je namjera da festival otvori novim, ovdašnjoj publici možda manje poznatim i slušalački izazovnim opusima svakako jedan od pohvalnih aspekata njezine programske vizije.

Glazba Venecije, svijeta i povijesti

Bez osporavanja širine i ambicije kustoske vizije, zanimljivo je promatrati i što se događa kada se ta vizija susretne sa stvarnom glazbom, konkretnim izvedbama, prostorima te uvjetima slušanja. Gigi Masin izveo je svoj legendarni album Wind iz 1986., osobito drag i venecijanskoj publici, no čini se da je izostao iskorak u njegovu izvedbenom i zvukovnom kontekstualiziranju za ovu priliku. Time se ponovno otvorilo pitanje smislenosti i kontekstualizacije pojedinih izvedbi unutar festivalskog okvira, osobito u odnosu na mogućnosti koje pruža njihovo zasebno predstavljanje.

Alif Hilal dobro je iskoristila znatan programski, ali i fizički prostor koji joj je festival povjerio. Najprije je nastupila s Mohammadom Rezom Mortazavijem i Islamom El-Ghazoulyjem, a potom je samostalno, uz matricu, izvela svoj album Hymnal. U odnosu na prethodnu izvedbu i koncerte koji su uslijedili, taj je nastup djelovao kao svojevrstan antiklimaks, premda je ujedno poslužio kao zgodna prilika za predstavljanje autorice i spretno produkcijsko rješenje nastalo uslijed izmjena programa.

Naravno, ne treba svaki koncert na festivalu suvremene glazbe biti eksperiment, niti svaka povijesna glazba mora opravdavati svoje mjesto inovacijom. Kada se pak ostvari prilika za nesvakidašnje susrete u povijesno značajnim prostorima, kao što je to bio koncert glasovitog ansambla Tallis Scholars u bazilici sv. Marka, uz program koji je uključivao glazbu Hildegard von Bingen, Arva Pärta te (posebno) Allegrijev Miserere, skoro je neizbježno pomisliti da se moglo poigrati idejom umjetničkog dijaloga s antifonalnim i responzorijalnim pjevanjem, site specific fenomenom povijesno povezanim upravo s prostorom bazilike sv. Marka i njegovim akustičkim mogućnostima.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia

Unatoč fantastičnom iskustvu slušanja u impresivnoj bazilici i sjajnim pjevačima ansambla, teško je bilo ne pomisliti kako je taj susret mogao ponuditi i više od iznimnog ambijenta. U odnosu na ostatak programa, praizvedba Kari-Lis Coverdale nije, međutim, ostavila dojam da su u cijelosti iskorištene izvedbene, koncepcijske i prostorne mogućnosti koje je festival ponudio mladoj kanadskoj skladateljici i orguljašici.

Biennale na obzorima suvremenosti

Kritičko promišljanje programskih odluka ne podrazumijeva njihovo osporavanje. Naprotiv, iskoraci u svemu, pa tako i u odabiru umjetničkog vodstva, nužni su želi li festival suvremene glazbe sačuvati živu, zvučeću energiju koja proizlazi iz suvremenoga glazbenog stvaralaštva i promišljanja zvuka, umjesto da se pretvori u reprodukciju ziheraški oblikovanih programa s prokušanim imenima koja jamče odobravanje mainstream akademske glazbene zajednice.

Takvi se iskoraci mogu ostvarivati u različitim smjerovima i biti doživljeni na različite načine, no neovisno o području u kojemu se događaju, nužni su za razvoj festivalske institucije. Usred raznolikog i u osnovi zanimljivog iskustva nekoliko festivalskih dana nisam, međutim, razaznala da se takav iskorak doista dogodio. Više se činilo da se promijenilo područje djelovanja nego da se unutar njega radilo na mijenjanju postojećih paradigmi. Pritom mi nedostaje iskustvo ostatka festivalskog programa da bih mogla govoriti o mogućim ostvarenjima takvih iskoraka u drugim njegovim segmentima.

Ipak, vrijedno je što se Caterina Barbieri pojavila u sazviježđu Venecijanskog biennala, otkrivajući neki drugi dio umjetničkog neba. U nastavku venecijanske festivalske priče nadajmo se da ono što neće doći u pitanje ostaju upravo ovdje njegovane raznolikost i otvorenost slušanja.

Foto © Andrea Avezzù / La Biennale di Venezia