Zaslužena koncertna retrospektiva

U organizaciji HDS-a i Cantusa u četvrtak, 5. studenog u Maloj dvorani Lisinski održan je koncert kojim je obilježena 20. obljetnica smrti dvojice velikana hrvatske glazbe prošlog – a djelomično i ovog – stoljeća: Igora Kuljerića (1938. – 2006.) i Stanka Horvata (1930. – 2006.).

Mirniji, strpljiviji Horvat svakoj se kompoziciji maksimalno posvećivao skladajući ih jednu po jednu, dok je svestraniji Kuljerić često pisao više djela odjednom.

Iako su bili suvremenici, ne može se reći da su pripadali istoj skladateljskoj generaciji: osam godina mlađi Kuljerić bio je izloženiji utjecajima koji su dolazili izvan granica onoga što nazivamo klasičnom glazbom te se u nekim drugim žanrovima i okušao. Horvat je, s druge strane, sazrijevao u vremenima kad je sveprisutnost popularnije muzike u Hrvatskoj bila u povojima pa se njegovo promišljanje glazbe temeljilo na zapadnoeuropskoj klasičnoj tradiciji. Pritom su bili i drukčije stvaralačke ličnosti: mirniji, strpljiviji Horvat svakoj se kompoziciji maksimalno posvećivao skladajući ih jednu po jednu, dok je svestraniji Kuljerić često pisao više djela odjednom. Horvat se, uz skladanje, posvetio pedagoškom radu te su iz njegove klase proizašli vodeći naši skladatelji iz nekoliko generacija, dok je Kuljerić razvio sjajnu dirigentsku karijeru kako pred zborovima i orkestrima, tako i u operi.

Iako su na koncertu izvedene njihove kompozicije za slične sastave, usporedba je bila teško moguća jer je raspored bio strogo podijeljen u dva bloka: prvi je ispunila Kuljerićeva, a drugi Horvatova glazba

Neke su im stvari bile zajedničke: poznavanje tehnike i poštivanje zanata  (u čemu ih je usavršio Stjepan Šulek koji je obojici predavao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu), početno prihvaćanje, ali i brzo odbacivanje u njihovo vrijeme aktualne avangarde te nadasve oslanjanje na tradiciju, koja je u Horvatovom slučaju glazbena, a u Kuljerićevom i geografska, odnosno dalmatinska. Horvat je tako razvio bujni, gotovo romantičarski izričaj dok je Kuljerićeva glazba prozračnija i izloženija utjecajima koji sežu od pop-glazbe do folklora.

Iako su na koncertu izvedene njihove kompozicije za slične sastave, usporedba je bila teško moguća jer je raspored bio strogo podijeljen u dva bloka: prvi je ispunila Kuljerićeva, a drugi Horvatova glazba. Na početku smo čuli Porinom nagrađen Kuljerićev Koncert za marimbu i orkestar (2001.), poznat i kao Koncert za Ivanu, koji su skladateljeva supruga i kći Vanja i Ivana Kuljerić 2007. preradile za marimbu, dva udaraljkaša i klavir. U toj smo ga komornoj verziji i čuli, a uz Ivanu Kuljerić (koja ga je i praizvela uz Simfonijski orkestar HRT-a) nastupili su pijanistica Mia Elezović te udaraljkaši Luis Camacho Montealegre i Francesco Mazzoleni. Vrsna marimbistica Ivana Kuljerić neumorna je promotorica očeve glazbe, a šarolik jezik ovog koncerta, obogaćen utjecajima jazza, popularne i vaneuropske glazbe, došao je do izražaja u vještoj obradi i zasjao u izvedbi odličnih glazbenika.

Song (1981.) jedna je od najpoznatijih Kuljerićevih skladbi. Riječ je o svojevrsnom akustičnom nastavku njegovih istraživanja u elektroničkom studiju RAI-ja u Milanu sredinom 1970-ih, u kojem je virtuozno spojio dvije svjetlosnim godinama udaljene tradicije: gudački kvartet – jednu od najrafiniranijih formi zapadnoeuropske klasične glazbe – i melodijsko-ritmičke obrasce hrvatske pučke glazbe. Djelo je u godini nastanka praizveo Zagrebački kvartet, koji ga je – naravno, u drugoj inkarnaciji – izveo i u četvrtak.

Kuljerić je vokalnu glazbu pisao tijekom cijelog stvaralačkog života, a posebno je bio fokusiran na zbor kojem je posvetio brojna djela a cappella i uz instrumentalnu pratnju, sakralnog i svjetovnog karaktera, na liturgijske, pučke i pjesničke stihove i tekstovne predloške. Pjesma Seh duš dan (1983.) za mješoviti zbor na stihove Vladimira Nazora često se nalazi na repertoaru domaćih zborova, a odlikuje se tradicionalnim pristupom tekstu i zborskom korpusu. More (1978.) za ženski zbor na stihove Josipa Pupačića donosi pak razbijanje – ne samo melodije, harmonije i ritma na sitne ulančane motive, nego i samih Pupačićevih stihova na riječi i glasove. Obje je pjesme izveo Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tomislava Fačinija.

Nakon pauze slušali smo djela Stanka Horvata, čiji je blok ponovno započela Ivana Kuljerić – ovaj put uz Zagrebački kvartet – u izvedbi Jeu de cloches (1994.) za marimbu i gudački kvartet. Sjajan je to primjer stalne i dinamične interakcije dionica, pri čemu je marimba nositelj igre zvona koja u gudačkom korpusu povremeno odjekuje, a povremeno se susreće s drukčijim motivičkim materijalom.

Horvatov klavirski opus broji 17 skladbi, od kojih je nekoliko posvetio svojoj šogorici, velikoj pijanistici Pavici Gvozdić. Prva među njima je Sonnant (1969.), ovjenčan Nagradom Josip Štolcer Slavenski, prema skladateljevim riječima „eksperimentalna skladba zvučanja“ napisana bez taktnih crta, uz neprestano istraživanje granica zvuka, odjeka, tišine i protoka glazbenog vremena. Horvat je Pavicu Gvozdić smatrao idealnim tumačem svoje klavirske glazbe, a naročito Sonnanta; možemo samo reći da je šteta što nije čuo Miju Elezović, koja je djelu dala efektan osobni pečat.

Tri capriccia za violinu i klavir Horvat je napisao 1990. godine, a praizveli su ih Josip Klima i Edi Terbovc. Oslanjaju se na zaigranost i virtuoznost glazbene forme koju je globalno proslavio Paganini, a donose mnoštvo raznolikih dijaloških situacija, ponekad uravnoteženih, ponekad iznenađujućih i metarski neusklađenih, no često duhovitih i uvijek muzikalnih, čemu je pridonijela i odlična izvedba violinista Martina Draušnika i pijanista Filipa Faka.

Na kraju večeri na pozornicu su se vratili Zbor HRT-a i Tomislav Fačini koji su izveli Deux poèmes de Guillaume Apollinaire (1990.), mini-ciklus sastavljen od pjesama Hier (Jučer) i Le pont (Most), koje prate strukturu Apollinaireovih stihova pa je prva konvencionalnija, dok je drugu nemoguće čitati linearno. Djelo je u tumačenju Groupe vocale de France pod ravnanjem Johna Poolea praizvedeno 1991. na Muzičkom biennalu Zagreb, a sam je Horvat o njemu rekao: „Sav moj trud iscrpio se u težnji da se, u dobroj tradicionalnoj maniri, glazbom približim čarobnom svijetu čarobnog poete“.

Time je nakon više od dva sata završen koncert koji je kvalitetom izvedenih djela, opsežnim i zanimljivim tekstovima u knjižici urednice i autorice Mirte Špoljarić, ali i trajanjem, poslao poruku da i Igor Kuljerić i Stanko Horvat zaslužuju svaki svoju vlastitu koncertnu retrospektivu. Nadajmo se – prije sljedeće obljetnice.

Naručio i uredio Odjel za komunikacije HDS-a