18
stu
2026
Izvještaj

Koncert u sjećanje na Pavla Dešpalja

Remek-djelo – i točka.

Pavle Dešpalj, Zagrebačka filharmonija

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

share

Kad nakon epizode svjetla i uznesenja drugim stavkom Dešpaljeva Violinskog koncerta naposljetku ipak zavlada tama, a violina teškim glissandom propadne u nju, čini se da je koncertni majstor Zagrebačke filharmonije i profesor violine na zagrebačkoj Akademiji već bio ondje. U tom koncertantnom djelu veličanstvene virtuoznosti dugi su izdržani tonovi prava rijetkost. Shourgotov završni ton, gust, uljan i nabijen dramatikom, odvodi stavak do samoga dna, u najcrnju tminu glazbene misli.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Orest Shourgot o Koncertu za violinu govori u superlativima „monumentalan“, „hrabar“, „neizreciv“ i „neponovljiv“. Dešpaljevo djelo za njega je „simbioza lirike i dramatike, igre i kontemplacije, virtuoznosti i meditacije, ljepote i energije“. Tako on obilato časti ovo koncertantno ostvarenje, nastalo u zoru Dešpaljeve karijere, u tekstu koji je, umjesto uobičajene programske bilješke, sâm ponudio u knjižici koncerta.

U istoj bilješci pruža se i niz drugih uvida u Dešpaljevo ostvarenje, potvrđujući koliko mu je do njega stalo. Iza tih riječi, kao pod stijegom, s violinom u ruci stao je 13. studenog Orest Shourgot pred orkestar Zagrebačke filharmonije, na koncertu Plavog ciklusa, pod vodstvom još jednog dešpaljevca – ako se to tako može reći – dirigenta i violončelista Pavla Zajceva.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Dirigentica Marija Ramljak, također iz Dešpaljeve dirigentske klase, čije je ime prvotno bilo najavljeno, prema službenoj je obavijesti otkazala nastup zbog bolesti. Zajcev je na sreću u tjednu održavanja koncerta uskočio kako program ne bi bio otkazan.

Budući da je riječ o programu pripremljenom u spomen na akademika Dešpalja, među ostalim i počasnog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, otkazivanje koncerta vjerojatno ne bi došlo u obzir. Kako je kao solist najavljen koncertni majstor Zagrebačke filharmonije, takva je mogućnost bila praktički isključena.

Budući da je riječ o programu u spomen na počasnog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, otkazivanje koncerta vjerojatno ne bi došlo u obzir

A on, Orest Shourgot, za ovaj se nastup pripremio ozbiljno i temeljito, očigledno smatrajući izvedbu Dešpaljeva Koncerta mnogo važnijom od usputne stanice, odnoseći se prema djelu maksimalno pozorno i fokusirano, onako kako se riječima, a potom i svirkom, podrobno potrudio obrazložiti.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Pa ako se Shourgota pita, Dešpaljev Koncert pripada među „najveće violinske koncerte u povijesti toga žanra“. Genijalan je u „neizrecivom bogatstvu i kvaliteti glazbenog tematizma, u kristalno čistoj strukturi i interpolacijama manjih oblika u opću glazbenu strukturu“. A glazba u njemu? „Suštinski (je) teška, filozofska, produhovljena, strastvena, mračna i mistična“, posebice u drugom stavku.

Gesta uzimanja partiture s dirigentskog pulta i njena prikazanja dvorani bio je i neverbalni izraz Shourgotova stava prema Dešpaljevu ostvarenju.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Uzdignuti partituru nakon izvedbe na pijedestal koji joj pripada te tako i fizički istaknuti njenu vrijednost – sve je to bilo dodatna potvrda Shourgotova uvjerenja. Obje ruke podignute u zrak nakon izvedbe, mogle bi se pak protumačiti kao iskaz zadovoljstva i olakšanja. Ako se Shourgota pita, Dešpaljev Koncert neupitno je remek-djelo. Remek-djelo – i točka.

A velikim djelima pristupa se u najsvečanijoj odori, u punoj guslačkoj spremi, s punim sviračkim arsenalom. Shourgot Dešpaljevu Koncertu prilazi velikim, punim tonom, sviračkom silinom i virtuozitetom te izrazito ekspresivnom frazom. Potpunom prisutnošću predstavlja pojedine njegove postaje, u potpunosti vlada prostorom njegove glazbe, baš ništa ne prepušta slučaju. U interpretaciji traži izražajna sredstva koja mogu odgovoriti temama sudbine, molitve, ispovijedi i fatuma, umiranja i uskrsnuća – koje sâm apostrofira u njemu.

Shourgot Dešpaljevu Koncertu prilazi velikim, punim tonom, sviračkom silinom i virtuozitetom te izrazito ekspresivnom frazom

Mentalno polje u koje smješta Dešpaljevo ostvarenje, također u spomenutu tekstu, definira negdje između Schnittkea i Hačaturjana. Dešpaljev je svoj Koncert dovršio 1959., a oni svoje violinske koncerte 1957., odnosno 1940. godine. Uz ta djela, Shourgot Dešpaljev Koncert vidi u društvu najvećih violinskih koncerata 20. stoljeća: Stravinskijeva (1931.), Prokofjevljeva (1935.), Barberova (1939.) i Korngoldova (1945.), a navedenom društvu ne bi zgoreg bilo pridružiti i onaj Dmitrija Šostakoviča (1947./’48.).

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Svoje ostvarenje Dešpalj je skladao s dvadeset i pet, kao diplomski rad u skladateljskoj klasi Stjepana Šuleka. Već i djela prije Koncerta izvodili su neki od najvećih hrvatskih glazbenika: Milan Horvat, Stjepan Šulek, Stjepan Radić i Antonio Janigro. Violinski koncert „ni po čemu ne pokazuje karakteristike studentskog rada“, zaključuje akademik Zoran Juranić u spomenici HAZU-a posvećenoj Dešpalju. „Riječ je o skladbi koja zaslužuje puno veći interes i broj izvedbi no što ih je do sada imala.“

Traži li Shourgot od Dešpalja previše? Odgovor bi doista mogao biti – ne. Riječ je o ostvarenju izrazita magnetizma koje po nizu obilježja – supstancijalnosti, dramaturgiji, invenciji, skladateljskom radu i orkestraciji – zaslužuje da ga se nazove remek-djelom.

„Riječ je o skladbi koja zaslužuje puno veći interes i broj izvedbi no što ih je do sada imala“

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Koncert odgovara mnogim izazovima koncertantnoga žanra – napisao ga je, uostalom, skladatelj koji je bio i temeljito obrazovani violinist – pa solistu pruža priliku da u najboljem svjetlu pokaže brojne strane svojega guslačkog umijeća. Pa ipak, virtuoznost i koncertantnost nisu zaključna vrijednost Dešpaljeva djela. Ponajprije, riječ je o ostvarenju iznimnoga skladateljskog umijeća. Stoga Shourgot s pravom ističe tri veličanstvena stavka, sazdana na devet tema, dok Dubravko Detoni opravdano piše o „širokim potezima“ i „simfonizirajućem“ karakteru Dešpaljeva ostvarenja.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Dešpaljev Koncert pritom ne bježi od asocijacija. U njemu se s malo truda mogu prepoznati poveznice s glazbama Brahmsa, Šostakoviča, Gershwina i drugih skladatelja. Jednako bi se tako i drugo djelo izvedeno te večeri, majstorski postavljene Romantične varijacije na Krežminu temu iz 2017., lako moglo opisati kao Dešpaljevu inačicu Brahmsovih Haydn-varijacija. Suština tih djela, međutim, ne iscrpljuje se u skladateljskom mashupu ili patchworku glazbenih tema i utjecaja, niti se Dešpaljev autorski glas svodi na glazbe drugih skladatelja.

Asocijativnost ne umanjuje Dešpaljevu autorsku samosvojnost. Koncert se ni u kojem slučaju ne svodi na prepoznavanje tuđih glazbenih tragova. A Dešpaljev se identitet ne iscrpljuje u glazbama drugih skladatelja. Daleko od tog!

Asocijativnost ne umanjuje Dešpaljevu autorsku samosvojnost

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Pa čak i ondje gdje je referenca na drugog najevidentnija, kao, primjerice, u orkestralnom uvodu drugog stavka, koji u stanovitoj mjeri doziva početak Brahmsove Prve, skladateljski je rad toliko kvalitetan i elaboriran – toliko sveobuhvatno „simfonizirajuć“, kako bi rekao Detoni – da nas, neovisno o mogućim asocijacijama, primorava da glazbu čujemo kao autentično Dešpaljevu.

Jedina je šteta što se Koncert svira premalo!

Sam Shourgot, prema vlastitu sjećanju, do ove ga je prigode izveo dvaput: 2004., u povodu skladateljeva 70. rođendana, te 2011., na večeri kojom se Dešpalj vratio na mjesto šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a. Prvi ga je na svoj repertoar 1960. uvrstio ugledni hrvatski violinist Ivan Pinkava, a potom ga je preuzela njegova studentica, Dešpaljeva sestra Maja Dešpalj-Begović. Shourgot je, po svemu sudeći, jedini violinist koji ga trenutačno ima na repertoaru. Maja Dešpalj-Begović ostvarila je i trajnu snimku Koncerta, objavljenu 2004. na autorskom albumu Pavla Dešpalja u izdanju Cantusa.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

To znači da djelo nije sasvim zaboravljeno, ali njegova koncertna prisutnost očito ne odgovara njegovim umjetničkim potencijalima. Poučan primjer mogao bi biti Dešpaljev Koncert za alt-saksofon, koji je čak i u međunarodnim razmjerima repertoarno ostvarenje. No to djelo svira se u saksofonističkom kurikulu već od razdoblja srednje škole.

Za Shourgota Dešpaljev Koncert donosi priču veću od života – i on tu priču, u četrdesetak minuta recentne izvedbe, kroz muku umjetničkog stvaranja iznosi na svjetlo. Silinom tradicije, ukorijenjene u velikoj ostavštini njegova učitelja Tretjakova i drugih, odvodi djelo na bojno polje herojskog violinizma.

Za Shourgota Dešpaljev Koncert donosi priču veću od života – i on tu priču, u četrdesetak minuta recentne izvedbe, kroz muku umjetničkog stvaranja iznosi na svjetlo

Tragajući za temama od najveće težine, Shourgot prvenstveno ističe onu „tešku, filozofsku, produhovljenu, strastvenu, mračnu i mističnu“ stranu Dešpaljeva djela. Njegovi su napori neupitno impresivni: pokazuju nam da Dešpaljev Koncert može podnijeti i najveće guslačke imperative. Iz toga, međutim, ne bismo smjeli izvoditi pogrešan zaključak o jednodimenzionalnosti Shourgotova čitanja. Shourgot doista ima puno toga za reći – kako riječima, tako i svirkom. No upravo siloviti virtuozitet najsnažnije obilježava slušateljski dojam njegove izvedbe.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Potekla iz drukčije škole, Maja Dešpalj-Begović svojim tumačenjem donosi ponešto drukčijeg Dešpalja – svjetlijeg, tečnijeg, pjevnijeg, energetski zaigranijeg. Možda ne toliko teškog i filozofskog, ali također dinamičnog i izazovnog. Njezina je izvedba, uostalom, osjetno življih tempa i značajno kraća.

Obje su izvedbe, pritom, ostvarene uz samog Dešpalja za dirigentskim pultom – što će reći da ih je obje autorski u stanovitom smislu blagoslovio. Valja, dakako, imati na umu da ih je ipak nepošteno podrobnije uspoređivati, budući da je u prvom slučaju riječ o nastupu uživo, a u drugom o snimci. Ipak, tumačenje Dešpalj-Begović pokazuje nam da je na dnu očekivano tama, no da površinom vlada dan, dok veličanstvena neka svjetlost sjaji u daljini. Shourgotova nam, pak, pokazuje da se bogati tematizam Dešpaljeva ostvarenja smijemo usuditi razapeti na razboj mnogo veće i pretencioznije violinističke prakse.

Nijedno čitanje nije konačno. Upravo mogućnost da isto djelo podnese toliko različite interpretativne svjetove postaje jedan od glavnih argumenata za njegovu iznimnost.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Govorimo li o remek-djelima, mogućnost različitih čitanja istog djela zasigurno bi mogla biti jedna od njihovih važnih odrednica. Čini se da Dešpaljev Koncert za violinu, da ga prepoznamo kao remek-djelo, zadovoljava brojne kriterije, pa tako i taj.

Jedan, na našu žalost, još uvijek ne. Da ga se više svira. I zato Shourgotu kapa dolje.

Dešpaljev Koncert to bez sumnje zaslužuje. I točka.

Foto: Josip Mikačić/PIXSELL

Moglo bi Vas zanimati