18
stu
2026
Izvještaj

yammatovo 6

Suede u Tvornici: pobjeda u gostima

Suede u Tvornici foto: Davor Denkovski

share

Nostalgija je, naravno, ipak bila prisutna, ali ponajprije kao emotivni impuls, a ne kao presudno pogonsko gorivo

Negdje na pretakanju uvodne u središnju trećinu koncerta koji su legendarni londonski Britpop (re)definitori Suede u utorak, 17. studenoga, razvalili u rasprodanoj zagrebačkoj Tvornici postalo je jasno da je umjesto benda koji je većina okupljenih s uzbuđenjem očekivala slušati na stejdž ipak izašao donekle različit, iako ne posve drukčiji bend.

Do refrena povratničkog singla „It Starts And Ends With You“, briljantnog mosta koji je 2013. godine bio povezao dvije vremensko-stvaralačke faze benda, postalo je jasno i još nešto: taj je pomalo neočekivani bend, podjednako životan i posvećen trenutku koliko i voljan služiti kao vremeplov u devedesete, uživo nedvojbeno još i bolji nego što smo mogli i pomisliti.

Istina je da su šef i frontmen Brett Anderson, stabilna ritam-sekcija umirovljenih party-mačora Mat Osman i Simon Gilbert te gitaristički par koji čine nekadašnji wunderkind Richard Oakes i češće za tipke zaduženi Neil Codling od rekuperiranja i ponovnog pokretanja aktivnosti početkom desetih snimili pet redom barem zanimljivih do bez ostatka odličnih albuma.

foto: Davor Denkovski

Sasvim je, međutim, logično da je instinktivna slika koju svaki odani fan Suedea i dalje nosi u srcu, baš kao i skeptični pratitelj u glavi, ona benda koji je svojim epohalnim albumskim tercetom s početka karijere dubinski označio specifično razdoblje, žanr i scenu. Pridodamo li tome i kontekst nastupanja na šestome rođendanskom tulumu Yammata, radijske postaje čiji dobar dio glazbenog identiteta i počiva na ostavštini zlatnih dana nezavisnoga gitarskog popa 20. stoljeća, bendu nitko ne bi zamjerio igranje na sigurno i preferiranje trideset godina starog materijala u programu. Štoviše, sumnjam da sam ja jedini koji se upravo takvome pristupu i nadao.

Dobio sam, doduše, nešto vjerojatno još i ljepše, vatrometni spektakl benda koji je toliko napaljen, razigran i dubinski svjež kao da je riječ o nekoliko desetaka godina mlađim muzičarima, benda koji kao da se nalazi na vrhuncu svoje karijere. Što suštinski vjerojatno i nije predaleko od istine uzmemo li u razmatranje činjenicu kako Oakesom i Codlingom pojačan bend nakon odlaska originalnoga gitarista Bernarda Butlera zapravo i nije imao prevelik životni vijek do hijatusa začetog 2002. godine. Epska „June Rain“, nebeski dirljiva posveta majkama „She Still Leads Me On“ i manična „Trance State“ zvučale su još efektnije nego u svojim studijskim verzijama, dodatno šireći glazbene granice onoga što je Brett još odavno, a i sinoć se obraćajući publici prije klasika „Trash“, označio kao Suedeworld. 

foto: Davor Denkovski

A taj se svijet, unatoč smislenom i logičnom, ali ne nužno i opravdanom negodovanju iz redova samog benda, gotovo u potpunosti podudara s Britpopom u cjelini. Obuhvaća Bowiejev glam-rock, post-punk Bansheesa, grandioznu psihodeliju Pink Floyda, ljigave prskalice T. Rexa i estetske aspiracije radničke klase Smithsa. Dok Oasis diljem svijeta rasprodaju megastadione na svojim pomirbenim turnejama, Pulp bivaju okrunjeni titulom vlasnika albuma godine u Uncutu, a sveprisutni Damon Albarn posredno sudjeluje u promjenama vlasti u susjednim nam državama, posljednjih se godina čini da svjedočimo revivalu Britpopa, kolikogod ga smatrali (ne)opravdanim kao kišobranskim pojmom jedne raznolike scene. Kao i ranih devedesetih, Suede su i u ovom slučaju, i to osjetno, cijeli pokret preduhitrili izvornim nadahnućem i željom bivanja bendom koji redovito stvara i svira, bez potrebe za svođenjem ikakvih računa ili nostalgičnim prisjećanjem.

Nostalgija je, naravno, sinoć ipak bila prisutna, ali ponajprije kao emotivni impuls pojedinih pjesama, a ne kao presudno pogonsko gorivo njihova uvrštavanja u set. Te su se dvije komponente spojile tek pri kraju, u klavirskoj verziji konsenzualno vjerojatno najljepše pjesme grupe „The Wild Ones“ te na bisu izvedenoj pozdravnoj baladi za sve romantične maturalne plesove „Saturday Night“, koju je zborski otpjevala cijela dvorana. Ostatak nastupa je puno više nego nježan i melankoličan bio energičan i divlji, od seksi provokacija „Animal Nitrate“ ili „Metal Mickey“ do kaotičnog finala s „Beautiful Ones“, za vrijeme kojeg se razdragani Brett spustio duboko u parter i putem, čini se, izgubio mikrofon.

Takvo je privremeno i kratkotrajno gubljenje kontrole, međutim, svakako itekako zaradio dotadašnjim apsolutnim masterclassom na temu frontmenskog predvođenja benda koji je održao neumorno animirajući publiku, padajući na koljena, okrećući joj stražnjicu i senzualno plešući te bezbrojnim uzimanje zaleta tik pred Simonovim bubnjarskim setom da bi skočio na monitore i navijao zajedno s fanovima. Cijenim struju frontmenskog kula koji svojevrsnom distanciranošću potencira ili pokušava potencirati uzvišenost trenutka i važnost pjesama koje bend svira. Ali iskonski će šoumen Brettova kalibra, koji još veća faca postaje svjedočenjem koliko su njemu samom dubinski bitne sve te predivne, razarajuće pjesme, naprosto uvijek primiti i pružiti više nepodijeljenih simpatija. Moguće je da se bend na posljednjem koncertu turneje dodatno opustio pa uslijed toga odsvirao koncert i iznad svojih ionako visokih standarda, kako su svjedočili neki tvrdokorni fanovi koji bend prate širom Europe. Ali meni se čini da Brett i momci bitke ne biraju. Samo u svakoj pobjeđuju.

Set lista: Disintegrate – Antidepressants – Trash – Animal Nitrate – Personality Disorder – Life Is Golden – It Starts And Ends With You – Filmstar – Can’t Get Enough – June Rain – She Still Leads Me On – Shadow Self – Trance State – Everything Will Flow – My City (nova pjesma) – The Wild Ones – Metal Mickey – Beautiful Ones – BIS: Saturday Night

foto: Davor Denkovski

P.S. Ali za drugi put, molba: predragi Suede, izbacite recimo dvije nove pjesme, ne treba više, i „Can’t Get Enough“, bez koje ćemo izdržati, i umjesto njih uvrstite „The Drowners“, „New Generation“ i po vašem izboru jednu od „Stay Together“, „The Asphalt World“ ili „My Dark Star“, za emotivni vrhunac koncerta. Ma zapravo nemojte, da svi skupa ne umremo.

Moglo bi Vas zanimati