18
stu
2026
Recenzija

podsjetnik na bolju prošlost

U2 - Carnaval De Luz

U2 – Carnaval De Luz

share

Vrijeme će pokazati je li novi studijski album baš pravi povratak U2 na stare staze ili pak samo kratki podsjetnik na diskografske „dane ponosa i slave“

Devet godina nakon objavljivanja albuma Songs Of Experience, U2 su konačno objavili album s novim materijalom pokazujući da su (ipak) alive and kicking. To su najprije dala naslutiti dva EP-ja: Days Of Ash i Easter Lily. Oba naslova s religijskim referencama, Pepelnice i Uskrsa. Šesnaesti studijski album Carnaval De Luz je ujedno i izdanje koje se poklopilo s velikom obljetnicom: pedesetim rođendanom benda.

Obljetnička prigoda je očekivano i razlog da su se bandu pridružili i stari suradnici Brian Eno te Daniel Lanois. Prvi kao koautor te svirač klavijatura i sintova u nekoliko brojeva, a Lanois svirajući pedal steel gitaru u temi ”Torn”. U njoj se Bonu pridružila (na svojoj posljednjoj snimci) Dolly Parton. Glazbenički dvojac je uz ulogu još jednog starog suradnika irskog producenta Jacknife Leeja očito naglasio želju U2 da ponovno upru prstom u različite faze odnosno dionice svoje dugačke karijere. Pokazalo se, s primislima na neke najznačajnije i najbolje albume.

A njih, bez obzira na to kojom optikom brušenom osobnim žanrovskim sklonostima čitali njihovu diskografiju, nije malo. Dapače. Povodom pedesete obljetnice utemeljenja banda vrijedi, stoga, podsjetiti na karijeru jednog od rijetkih bandova koji je progurao pola stoljeća u istoj postavi.

Stadionska atrakcija

Danas je unatoč nekim „šugavim godinama“ i slabim albumima neupitan status U2 kao jedne od postojanih stadionskih atrakcija na tragu Led Zeppelina u sedamdesetima ili danas Foo Fightersa. Ma koliko da su im neki zamjerali držeći Bonovo „akcijašenje“ pozom,  U2 su ujedno stekli ugled i „glazbenika savjesti“. Još od post-punk početaka pokazali su, naime, strast i gorljivost u promicanju svojih političkih i humanih ideja temeljenih najprije na katoličkom svjetonazoru, a potom i na ideji univerzalnog humanizma. Zajedno s rastom značaja i koncertne afirmacije, U2 su širili i polje svog izvanglazbenog djelovanja često i kao predvodnici brojnih humanitarnih akcija, poput pomoći opkoljenom Sarajevu u devedesetima.

Grupa je osnovana kao cover band, no već 1978. pod imenom U2 i s menadžerom Paulom McGuinnessom potpisali su ugovor s CBS-om Irska i godinu kasnije objavili nastupni singl. Skladba je, kao i kasniji singl ”Another Day”, dospjela na irsku nacionalnu rang-listu, što im je donijelo i ugovor s Island Records. No singlovi ”11 O’Clock Tick Tock” i  ”A Day Without Me” nisu postigli uspjeh, a i nastupni album (meni i danas omiljen) Boy iz 1980. dospio je tek na 53. mjesto britanske rang-liste. Ipak, debut je pokazao jedinstven način prožimanja iskaza četiriju glazbenika, prisutan – za divno čudo – do danas.  Karizmatični Bono sa svojim je dramatskim vokalom bio u prvom planu, kao i lucidni gitarist Edge – sposoban za racionalna sola, originalne gitarističke naglaske, ali i prave slapove melodijskih fraza – no pumpajuća ritam sekcija s basistom Claytonom i bubnjarom Mullenom bila je jednako značajna za stvaranje originalnog i utjecajnog zvuka. Skladbe poput ”I Will Follow” – na kojoj je Edge patentirao specifičan gitarski stil sviranja prisutan i na friškom studijskom projektu –  i ”Ocean” bile su vrhunci nastupnog albuma.

Sljedeći, October iz 1981. bio je slabiji, no donio je ista zanimljiva instrumentalna rješenja i dramatski naboj, posebice u skladbama ”Gloria” – koja je zamalo ušla i na Top 10, ”With A Shout” te ”I Threw A Brick Through A Window”, zbog koje su britanski mediji skovali sintagmu „dramatski rock“. War iz 1983. najavljen je iznimnim singlom ”New Year’s Day” kojom je dominirao emotivan Bonov vokal. Skladba nadahnuta poljskim sindikalnim prosvjedima solidarnosti dospjela je na Top 10, a album na sam vrh. Producent Steve Lillywhite uspješno je posegnuo i za gudačima (kojih je na istom tragu i na recentnom studijskom albumu) , saksofonom, lap steel-gitarom i pozadinskim vokalima, dograđujući umješno izvornu zvučnu sliku, ali ne potirući snagu i osebujnost sounda U2. Uzgred rečeno, ona je ostala dio sounda do danas. Iznimne teme poput ”Sunday Bloody Sunday” – koja je pomirila egzercirski ritam, himnički naboj i pacifistički tekst, ”New Years Day”, ”Two Hearts Beat As One”, ”40” i meditativna akustična ”Drowning Man”, zaslužne su i za prvi američki uspjeh.

Nezaboravne vatre

The Unforgettable Fire najavio je 1984. himnički singl ”Pride (In The Name Of Love)”. Producent iznimnog albuma bio je Brian Eno, koji je, uz asistenciju Daniela Lanoisa, stvorio originalnu slojevitu i toplu zvučnu sliku, bitno drukčiju od produkcije Jimmyja Iovinea na ”Under A Blood Red Sky”. Megauspjeh singla ”Pride (In The Name Of Love)” pogurao je album prema vrhu, a među iznimnim skladbama vrijedi izdvojiti ”MLK” – posvetu Martinu Lutheru Kingu – ”Bad” – koja govori o dilerima heroinom u Dublinu – i ”Unforgettable Fire”. Album je bio odraz sve većeg Bonovog zanimanja za američke teme – poput ”MLK”, ”4th Of July”, ”Elvis Presley And America” – koje će se nastaviti na sljedećim albumima.

Turneja koja je uslijedila nakon objavljivanja albuma kulminirala je senzacionalnim nastupom U2 na Live Aidu koji ih je promovirao u planetarnu atrakciju te turnejom Conspiracy Of Hope za Amnesty International. Dvije godine kasnije objavljen album The Joshua Tree – jedan od najboljih rock albuma snimljenih u osamdesetima – potvrdio je atribut najveće rock atrakcije. Bonovo opsesivno bavljenje Amerikom očitovalo se i izborom fotografije za ovitak i naslovom albuma te kasnijim lokacijama na kojima su snimani videospotovi – poput lasvegaških ulica. Izrazito emocionalan album koji je pomirio intimno  i osobno s univerzalnim porukama dao je niz vrhunskih brojeva. ”I Still Haven’t Found What I’m Looking For” – američki No.1 singl – govorila je o potrazi za duhovnim vrijednostima, ”With Or Without You” bila je iznimna melankolična tema srodna prethodnoj skladbi, ”Bullet The Blue Sky” dala je moćan zvuk rock grupe koji se mogao mjeriti s Led Zeppelin u najboljim danima, a tu su još bile ništa slabije ”Where Streets Have No Name” i ”Running To Stand Still”.

The Joshua Tree bio je trijumf U2, no kod dijela kritike potaknuo je – posve očekivano – primjedbe o naraslim ambicijama, pompoznosti i uvjerenju u vlastiti značaj i misiju. Primjedbe su bile sve češće nakon velike turneje na kojoj je Bono pozirao okupan svjetlima reflektora i s bijelom zastavom u ruci te držao duge političke »najave« između pjesma. Ipak, sljedeći djelomično studijski, a dijelom koncertni album Rattle & Hum 1988. bio je novi zgoditak. Dvostruki album istodobno je bio i soundtrack istoimenom dokumentarnom filmu te „normalno“ izdanje u diskografiji grupe. Unatoč šarenilu sadržaja, kao grupa koja je na početku karijere tvrdila da je „bez korijena i izvornih uzora“, U2 su možda doista tijekom karijere postupno upoznali temelje rock and rolla. U tom je kontekstu Rattle & Hum zanimljiv i kao svojevrsni album odavanja počasti korijenima rock and rolla, bluesu i rockabillyju, posebice u skladbama snimljenim u znanom Sun Studiju u Memphisu poput „Love Comes To Town“ – koja je snimljena s B. B. Kingom – ”Love Rescue Me” i ”Angel Of Harlem”. 

Elektro zaokret

Achtung Baby iz 1991. šokirao je većinu publike koja je voljela The Joshua Tree i Rattle & Hum. Umjesto nastavka bavljenja „realnim rockom“, koji je primjeren stadionskom mainstreamu, U2 su se odlučili za zaokret i utjecaje elektroničke plesne glazbe. Plod suradnje s producentom Danielom Lanoisom, Achtung Baby već u uvodnoj ”Zoo Station” veli da se blisku paralelu ovaj put može potražiti na ”Station To Station” Davida Bowieja, ali i nakani U2 da se potpuno otvore novim utjecajima kao što su hip-hop, techno, manchesterska scena. Među vrlo dobrim skladbama isticale su se ”Who’s Gonna Ride Your Wild Horses”, iznimna intimistička ”One”, koja je potvrdila odmak od političkih tema prema osobnijim brojevima, ”So Cruel”, ”Mysterious Way” – koja je bila građena oko hendrixovskog riffa – i ”Fly” s Edgeovim industrial gitarskim zvukom. Album je bio No.1 u Sjedinjenim Američkim Državama, a pri vrhu svih europskih rang lista. Iako su Rattle & Hum te Achtung Baby dva žanrovsko-stilski posve različita albuma, zanimljivo je da su na Carnaval De Luz oba na neki način dobila posvetu. Prvi u skladbi ”Glorify”, a potonji u uvodnom broju.

Nakon albuma Zooropa iz 1993. koji je donio superiorni nastavak tema s prethodnika u produkciji Flooda, Edgea i Briana Enoa, uz naslanjanje na Bowiejevu berlinsku fazu, 1997. izlazi Pop. S  izuzetkom nastupnog singla ”Discotheque”, ”Miamija” te utjecaja trancea i trip-hopa koje Bono priznaje u sjajnoj ”Playboy Mansion”, riječ je o klasičnom albumu U2 koji je donio i brojeve na tragu ranijih albuma i „tradicionalnijeg“ rocka.

All That You Can’t Leave Behind objavili su 2000. Britanski No. 1 i američki No. 3 album bio je najavljen megauspješnim singlom ”Beautiful Day” kao svojevrsni povratak na zvuk i maniru iz vremena prije „berlinskog eksperimenta“. How To Dismantle An Atomic Bomb iz 2004. bio je slabiji, iako na tragu prethodnog albuma te snimljen u produkciji starog suradnika Stevea Lillywhitea. No, s druge strane, bio je  prodan u platinastoj nakladi te dobio čak osam Grammyja – uključujući i najprestižnije kategorije albuma i  rock albuma godine  te najbolje pjesme. U2 su 2005. ušli i u Rock and Roll Hall Of Fame, a sljedeće godine u suradnji s producentom Rickom Rubinom ulaze u studio, no sa sessiona su samo dvije skladbe odabrane za objavljivanje. Našle su se na kompilaciji 18 Singles.

Sljedeći studijski album, No Line On The Horizon, snimaju u suradnji sa starim partnerima: producentima Brianom Enoom, Steveom Lillywhiteom i Danielom Lanoisom. Album je objavljen u proljeće 2009. i dočekan aklamacijom kritike i publike. Zadržavši sve osnovne odlike rukopisa, U2 su donijeli bolji autorski materijal poput ”Get On Your Boots” te slojevitijim atmosferskim brojevima poput naslovne teme albuma. Album je promoviran još jednom rekordno brzo rasprodanom svjetskom turnejom, iako je prodaja „podbacila“ s dosegnutih „jedva“ pet milijuna primjeraka. Songs Of Innocence iz 2014. svjedočio je o nastavku autorske/kreativne krize banda, očito okoštaloj u predvidljivosti vlastite formule rock mainstreama.

Izlazak iz krize?

U spomenutom kontekstu album Carnaval Da Luz doista može biti shvaćen i prihvaćen i kao obljetnički projekt s trunkama iz „bolje prošlosti“, ali i kao navještenje izlaska iz krize. Jer, u konačnici: on je doista bolji i zanimljiviji album od niza prethodnika. Tim prije što su uz staru etabliranu zvukovnicu stigli i noviteti poput latino utjecaja o kojima govori i sam naslov albuma. A njega pak otvara brzac ”Go (Carnaval De Luz)” s Enoovim sintom i klavijaturama koji kao da su stigli s nekog imaginarnog nastavka albuma Achtung Baby. Tu su i gitarski naglasci poslovično sjajnog Edgea. Ništa čudno, zna li se da je i sjajnom Achtung Baby pečat udario isti dvojac, Lanois i Eno. ”La Reinu” otvara naglašeno distorzirana gitara te natruhe bowiejevskog glama koji su bili neki od dominantnih utjecaja na albumima poput No Line On The Horizon. Bliske rođačke veze s ovim albumom su i u ”Street Of Dreams” (najviše s ”Get On Your Boots’). ”The Mirror Maker (Rosaria)” svojevrsni je, pak, klon ”Desire”, no sad uz izniman Claytonov bas i reske Edgeove ulete.

I ”The Greatest Show On Earth” ima sličnosti s „boljom prošlošću“ banda jer je u ozračju Popa s patentiranom Edgeovom gitarom. ”If The World Is At War We Better Not Be” laganica je koja će vjerojatno na koncertima biti popraćena tisućama upaljenih mobitela. ”Glorify” je zgodna kombinacija gospel pozadinskih vokala i eha ”With Or Without You”, ”Midnight Sunshine” još je jedan broj komercijalnog (radiofoničnog) potencijala s Edgeovim minimalističkim gitarskim akcentima te sa zvukovnicom na tragu obilato već citiranog albuma s, u ovom kontekstu znakovitim naslovom, All That You Can’t Leave Behind.

”Can’t Stop Us Now” u uvodu nudi odličan aranžman gudača, uz Edgeovu prepoznatljivu gitaru te gipku ritam sekciju, dok je zaključna ”Torn” svakako najupečatljivija skladba albuma. Ne samo stoga što je to posljednja snimka Dolly Parton, već zbog savršenog „zbrajanja“ njenog i Bonovog vokala te pedal steel gitare Daniela Lanoisa.

Vrijeme će pokazati je li novi studijski album baš pravi povratak U2 na stare staze ili pak samo kratki podsjetnik na diskografske „dane ponosa i slave“. 

Moglo bi Vas zanimati