Alfi Kabiljo, razgovor u povodu 85. rođendana - skladatelj koji je uvijek u formi
Alfi Kabiljo jedan je od najsvestranijih i najplodnijih skladatelja na našoj glazbenoj sceni. Čega god da se uhvati, ‘pretvara u zlato’, pa uspješno ‘brodi’ po raznolikim stilovima, u rasponu od zabavne glazbe do klasike. Taj je autor tzv. zagrebačke škole mjuzikla istodobno naš apsolutni rekorder po broju nagrada na međunarodnim festivalima zabavne glazbe, ali i po uspješnosti filmskih partitura u zemlji i svijetu. Istodobno, nema događaja s područja klasike, opere, baleta, šlagera i šansone koji ne prati iz prve ruke, što ga čini svojevrsnom ‘hodajućom enciklopedijom’ toga dijela hrvatske glazbene scene, unatrag više od pola stoljeća. U povodu 85. rođendana, našoj stručnjakinji za filmsku glazbu otkriva izvore svojih prvotnih nadahnuća, poput baleta Petruška u koreografiji Margarete Froman davne 1945. u zagrebačkom HNK-u, ali i tragičnih iskustava triju ustaških zatvora.
Gospodine Kabiljo, poznati ste skladatelj zabavne glazbe i popularnih pjesama, glazbeno-scenskih djela, velikog broja filmskih partitura, kao i mnogih klasičnih glazbenih ostvarenja. Kako je i kada počelo vaše zanimanje za glazbu?
Vrlo sam se rano zainteresirao za glazbu, već s osam godina, i to zahvaljujući velikoj kolekciji gramofonskih ploča mojih roditelja. Imali su glazbu svih stilova: Stravinskog, Ravela, Verdija, Puccinija, Wagnera, Armstronga, Treneta, Chevaliera, Menuhina… Najviše sam naučio slušajući fantastične orkestracije Leopolda Stokowskog. Mnogo sam slušao i radio, a 1945. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu gledao sam Petrušku u koreografiji Margarete Froman. Ona me fascinirala. Tada sam odlučio da ću jednoga dana postati skladatelj koji piše za kazalište.
Skladali ste zavidno velik broj zabavnih melodija. Koje su vam pjesme najdraže, a koje izvedbe smatrate najuspjelijima?
Mnogo sam pjesama napisao. Na primjer: Svijet je moj, Tvoja zemlja, Svemu dođe kraj, Prije ili kasnije, Nek idu lađe, Svijet je velik… Sve su mi drage. Dragi su mi i njihovi interpreti. A izvodili su ih najveći pjevači i pjevačice: Radojka Šverko, Tereza Kesovija, Josipa Lisac, Stjepan Jimmy Stanić, Arsen Dedić, Miro Ungar, Gabi Novak, Sanja Doležal, Vice Vukov, Ivo Robić, Kićo Slabinac i drugi.
Među vašim popularnim melodijama svakako bih istaknula šansone, koje su prilagođene našem, zagrebačkom miljeu. Po čemu se šansona razlikuje od, recimo, šlagera ili ‘obične’ popularne pjesme?
Šansone se razlikuju po sadržaju i glazbi. Ima protestnih, političkih, ekoloških, posvećenih gradovima i, naravno, ljubavnih. Na primjer, C’est la vie, Ti si ruža, Parkovi, Kužiš, stari moj, Lutalica Toma… Riječi su bitne, a ja sam radio s velikanima kao što su Dedić, Britvić, Krajač, Sabol, Majdak… Uglazbio sam mnoge pjesnike, a najviše Krležu.
“I danas skladam pjesme, ali u svojem stilu; dobra melodija, bogate harmonije, dobri aranžmani.”
Sedamdesetih i osamdesetih godina ‘žarili ste i palili’ glazbenom scenom, i to ne samo u domovini nego u cijelom svijetu – bili ste gost brojnih festivala.
Bio sam na 38 međunarodnih festivala zabavne glazbe. S mojim pjesmama nastupali su Radojka Šverko, Kićo Slabinac, Miro Ungar, Tereza, Vice Vukov, Zdenka Vučković i drugi; oni su svojim interpretacijama osvajali nagrade na svjetskim pozornicama. I danas skladam pjesme, ali u svojem stilu; dobra melodija, bogate harmonije, dobri aranžmani. Upravo sam napisao dvije lijepe pjesme na stihove Ivice Krajača za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva. Oni su stvarno vrhunski interpreti. Osim toga, uskoro mi izlazi CD na kojem Vice Vukov pjeva moje pjesme, u ediciji Alfi Kabiljo Song Collection. Izdavač je Croatia Records.
Skladajući pjesme, pridružili ste se i akciji #ostanitedoma. Kako se nosite s pandemijom i svime što nam je, htjeli mi to ili ne htjeli, donijela?
Na početku pandemije napisao sam nekoliko šansona. Napisao sam Baladu o Nini Kernjusu, prvom čovjeku koji je umro od korone kod nas. On je bio vlasnik restorana Astarea u Brtonigli u Istri. Pjesma je pobudila silno zanimanje u Istri, a i šire. A što se pandemije tiče – odgovoran sam i čuvam se. Ostalo prepuštam struci.
Osim popularnih songova, skladali ste brojna djela za glazbenu scenu. Tu su mjuzikli, baleti i jedna opera. Neka djela su u pripremi. O kojim je djelima riječ?
Volim pisati za glazbenu scenu. Trenutačno imam tri nova mjuzikla. Madame Hamlet s Mate Marasom i Marilyn Monroe s Ivicom Krajačem su dovršeni, a u nastanku je Krađa Mona Lise s Mirom Gavranom. Nažalost, za svaki od njih je bivši direktor Kazališta Komedija, Krešimir Batinić, rekao da ništa ne valjaju. Pitao sam je li prosvirao notni album, preslušao snimke, pročitao libreto. Ništa od toga. Trebalo je tri mjeseca da me primi. Nikad u životu, od Rija do Tokija, Pariza i Londona, nitko me nije tako ‘otpilio’.
Šteta. Jer je vaša Jalta, Jalta jedini hrvatski mjuzikl koji do dana današnjega nije izgubio ni na aktualnosti ni na popularnosti.
Da, Jalta je nastala ranih sedamdesetih. Milan (Grgić, op. aut.) u to je vrijeme čitao Churchillove memoare. Odmah sam mu rekao da će tu pronaći neku dobru temu. I našao ju je! Jalta je tako uspješna jer ju je Štefančić stalno držao na repertoaru. Ali dok je Niko Pavlović bio ravnatelj Komedije, Jalta nije igrala petnaest godina. Dobio je novac od grada za novu postavu i ništa se nije dogodilo. Da su Kralj je gol ili Tko pjeva, zlo ne misli bili stalno na repertoaru, i oni bi bili uspješni. Car Franjo Josip u Zagrebu isto tako. Svaki velegrad ima predstave o svojem gradu, a mi nemamo ništa.
“Radio sam i na filmu Scissors sa Sharon Stone u glavnoj ulozi.”
S obzirom na opus u kojemu često povezujete riječi i glazbu, bilo je logično da se upustite u pisanje filmske glazbe. Nakon što ste upoznali Lordana Zafranovića, napisali ste glazbu za brojne filmove. I opet ste, na neki način, na tome području bili pionir. Simfonijsku glazbu za film i danas (a pogotovo onda) rijetko tko se u Hrvatskoj usudi pisati. Zašto?
Simfonijskog orkestra u filmovima nema iz raznih razloga. Prvi je financijski, a osim toga, tu je nezainteresiranost redatelja i producenata, kao i mali broj skladatelja koji su sposobni u kratko vrijeme skladati i dirigirati ono što su napisali. No nisam bio pionir u pisanju filmske glazbe za simfonijski orkestar. Simfonijsku glazbu za filmove u četrdesetima i pedesetima pisali su Papandopulo, Bjelinski, Tijardović, Kirigin, Kraus-Rajterić i drugi. Ali je to nakon desetak godina nestalo. Za prve Zafranovićeve filmove počeo sam pisati 1961., skladao sam odmah za simfonijski orkestar; tako pišem i danas. Recimo, za Simfonijski orkestar HRT-a nedavno sam skladao glazbu za televizijsku seriju Predsjednik. To sam i dirigirao.
Teme koje su obrađivali filmovi kao što je Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice ili Pad Italije Lordana Zafranovića ili televizijska serija Mačak pod šljemom – tražile su od vas sasvim drukčiji stil od onoga kojim ste se služili u skladanju popularne glazbe i mjuzikla.
Ako želite biti skladatelj filmske glazbe, morate poznavati dobro sva razdoblja povijesti glazbe, imati veliko teorijsko znanje, poznavati mogućnosti svakog instrumenta, biti dobar orkestrator (za mene kažu da jesam), biti vrlo brz i fleksibilan i moći se prilagoditi svim vremenskim epohama ljudske povijesti. Morate biti vrlo domišljati, ponekad skladati u duhu stare srednjovjekovne ili renesansne glazbe, ponekad opisati ljepotu Mediterana, a ponekad glazbom opisati strahote Drugoga svjetskog rata, koje sam i sam doživio boraveći u tri ustaška zatvora.
Skladali ste glazbu za strane filmske produkcije. Kad su strani redatelji prepoznali vaš rad?
Bilo je to u vrijeme kad je, poslije Pinewooda, Jadran film bilo prvo odredište za produkciju američkih filmova u Europi. Kao skladatelj filmske glazbe došao sam i do Hollywooda, Londona, Beča, Helsinkija, Stockoholma. Prepoznali su me i u Cannesu. Slušajući moje kantate u Padu Italije, a zahvaljujući preporuci mojega prijatelja Davora Antolića iz Jadran filma, za moju glazbu se zainteresirao producent Fred Weintraub. Za njega sam radio film Gymkata, studija Metro-Goldwyn-Mayer. Radio sam i na filmu Scissors sa Sharon Stone u glavnoj ulozi. Radio sam i na filmu Sky Bandits. Mislim da su Sky Bandits jedna od mojih najboljih simfonijskih partitura. Snimio sam je u Londonu s National Philharmonic Orchestra i bio za tu glazbu nominiran za nagradu BAFTA. Najveća diskografska tvrtka filmske glazbe, Varèse Sarabande, za svoj rođendan izdala je CD na koji je od živućih europskih skladatelja stavila samo Ennija Morriconea i moju malenkost.
Vaš nedavno izdani album s filmskom glazbom intrigantnog je naslova Sex, Crime & Politics. Što se krije iza tog naslova?
Sex, Crime & Politics je izbor iz glazbe filmova sedamdesetih godina s puno funky i disco glazbe prema izboru Željka Luketića i njegove diskografske kuće Fox and his Friends. Album je objavljen na vinilu, a ploča je tiskana u Londonu i pobudila je veliko zanimanje.
Osim pjesama i šansona, filmske glazbe i mjuzikla, također uspješno skladate klasična djela; dapače, ističete glazbu 20. stoljeća kao vrstu glazbe koja vas naročito privlači.
Sve je počelo kad sam za Zafranovićev film Prvo pijanstvo napisao glazbu kao takozvani ozbiljni skladatelj (makar sam tih godina bio proglašen prvim skladateljem zabavne glazbe u SFRJ). Moju glazbu za Zafranovića svirao je manji sastav Zagrebačke filharmonije pod vodstvom tadašnjega direktora Filharmonije, Mladena Bašića. Svi su bili iznenađeni, jer sam ja tada slovio za svojevrsnog hitmejkera. Nakon toga su me glazbenici počeli moliti da napišem nešto za njih, a to traje i danas. Glazbu 20. stoljeća sam još kao dječak dobro poznavao jer su moji roditelji imali veliku kolekciju gramofonskih ploča, uključujući Stravinskog i Ravela. Nakon oslobođenja, u sovjetskoj prodavaonici još sam nakupovao Prokofjeva, Šostakoviča, Hačaturjana, Gliera. Kao delegat SOKOJ-a bio sam na Varšavskom proljeću i upoznao skladatelje poljske škole. Također sam pokupovao cijeli kufer partitura i ploča i dobro sve kod kuće proučio. Zato u mojim filmskim partiturama ima clustera i avangarde.
“Svaki je uspješni skladatelj kroz povijest i poduzetnik u pozitivnom smislu. “
Klasična glazba, kad se u nju ozbiljno zaroni, vrlo je široko područje – poput svih ostalih područja koja pokrivate. No čini mi se da ste tu u posljednje vrijeme dosta skloni komornom glazbenom izrazu.
Volim pisati za razne sastave. A naši izvođači su sjajni. Na primjer, klavirski duo B&D koji izvodi moja djela po svijetu, kao i kornist, superstar Radovan Vlatković te flautistica Renata Penezić.
Za razliku od mnogih glazbenika, brzo se prilagođavate novim medijima, a koliko mi je poznato, prilično ste angažirani i na području produkcije.
Normalno, jer je svaki uspješni skladatelj kroz povijest i poduzetnik u pozitivnom smislu. Tako sam ja i producent i moram dosta lobirati za svoja djela, kao što sada lobiram da se moja opera Casanova u Istri, nakon velikog uspjeha u Rijeci, postavi u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Imamo kao Casanove sjajne bas-baritone: Giorgia Suriana, Leona Košavića i Ivicu Čikeša, splitskog nacionalnog prvaka koji je u Rijeci na praizvedbi sjajno odigrao ulogu prevarenog zavodnika.
Veliku ulogu u promicanju glazbe hrvatskih autora ima Hrvatsko društvo skladatelja u kojem ste također aktivni.
Hrvatsko društvo skladatelja je vrlo dobro u tiskanju nota naših skladatelja u sklopu tvrtke Cantus d.o.o. Kao dugogodišnji član Upravnog odbora HDS-a, dugo sam se borio da opet počnemo tiskati zabavne melodije, što je nekad sjajno vodio Ivica Körbler. Tek kao predsjednik HDS-a uspio sam u tome; osim toga sam i izvojevao skladateljske nagrade Milivoj Körbler, za autorsko stvaralaštvo na području zabavne glazbe, i Boris Papandopulo, za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe.
Hrvatsko društvo skladatelja uskoro će objaviti notno izdanje s vašim pjesmama.
Da. Sada izlazi album s trideset mojih pjesama, dobrim dijelom i sa stranim tekstovima. To su većinom pjesme za koje sam dobivao međunarodne nagrade. Izdanje će biti vrhunsko, u svjetskoj kvaliteti, zahvaljujući voditelju, Zrinku Tutiću, i suradnicima u Cantusu d.o.o., Mirjani Matić i Darinki Ilić, kao i Davidu Danijelu kao suradniku za strane jezike. Prijepis i kaligrafiju nota izvrsno je realizirao Felix Spiller. U međuvremenu sam izdao nekoliko albuma zabavnih melodija, o svom trošku. Moje pjesme izišle su u ediciji Felix Spiller – Alfi Kabiljo Collection, a u toj ediciji objavljena je i većina moje komorne glazbe.
Znamo da vam je glazba velika ljubav, ali vjerojatno imate i neglazbene hobije u kojima uživate.
Inače sam pasionirani sportaš od ranih dana. Skijao sam donedavno i natjecao se – Ante Kostelić mi je postavljao štapove na Sljemenu. Također sam plivao u klubu Naprijed i bio pionirski prvak Zagreba u kraulu, a plivao sam i na Pionirskom prvenstvu SFRJ. S Planinarskim društvom Velebit propješačio sam dosta po Sloveniji, ali i po našim planinama. Natjecao sam se i u stolnom tenisu, a Relja Bašić mi je bio hokejski trener. Danas aktivno igram tenis, čak i sada dvaput tjedno. Kao tenisač sam bio u veteranskoj reprezentaciji Republike Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Umagu.
Izvor: Cantus 227
