25
svi
Čitaj

Praizvedba Opere po Kamovu akademika Zorana Juranića – remek-djelo operne literature

HNK

share

Praizvedba hrvatske opere, bez obzira na to gdje i kako do nje došlo, prvorazredni je kulturni događaj od nacionalne važnosti. Nove opere u načelu kod nas naručuje naš najstariji festival suvremene glazbe, Muzički biennale Zagreb, snagama Hrvatskog društva skladatelja u suradnji s nekim od kazališta s opernim ansamblom ‘na plaći’. No posljednja izdanja Biennala, igrom slučaja, nisu već osam godina iznjedrila nijedno operno djelo živućega hrvatskog autora. Posljednji je slučaj bio na Biennalu 2013., kad je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na gostovanju ansambla Opere Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada praizvedena operna fantazija Posljednji ljetni cvijet akademika Zorana Juranića. Prethodno su, također u produkciji Biennala, praizvedene još dvije njegove opere: operna sapunica Pingvini (2007.) i operna farsa Govori mi o Augusti (1999.). Kao da su mu te tri biennalske predstave trebale da se kao operni skladatelj ‘uozbilji’ i napiše svoju prvu operu seriu, ozbiljnu operu bez ikakvih podnaslova i žanrovskih kategorizacija. Naslovljena jednostavno Opera po Kamovu, praizvedena je 20. svibnja i reprizirana 22. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao narudžba projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture (EPK) 2020.

Među najboljima
Četiri spomenuta naslova akademika Juranića čine najplodnijim hrvatskim opernim skladateljem. Ritam novoga doba jednostavno ne dopušta autorima današnjice dovoljno vremena, koncentracije i energije za stvaranje tako kompleksnog glazbeno-scenskog djela, a i neizvjesna je mogućnost praizvedbe i narudžbe ako nije od spomenutog ‘dežurnog’ opernog naručitelja i organizatora. Izvan Biennala narudžbe opera su prava rijetkost; prije ovogodišnjega Juranićeva slučaja, posljednja je bila 2000. u Splitu, Judita akademika Frane Paraća, na svečanom otvaranju 46. Splitskog ljeta u splitskom HNK-u, kad je naručitelj bio Grad Split u povodu svoje 1700. obljetnice i 550. godišnjice rođenja Marka Marulića, prema čijem je poznatom spjevu opera i nastala. Reprizna uprizorenja najbolje dokazuju vrijednost opernoga djela, pa je Judita svakako naša najizvođenija opera novijeg datuma (Split, Rijeka, Zagreb, uvijek u režiji Petra Selema), a ove se jeseni novo čitanje sprema hrvatskoj operi prema Orwellu, Životinjskoj farmi, preminuloga Igora Kuljerića s 22. Muzičkog biennala 2003., ponovno u Dvorani Lisinski, no ovaj put u režiji Krešimira Dolenčića (praizvedbu je režirao Leo Katunarić).

Usklađenost zvijezda
Upravo uz bok tih dviju najuspjelijih hrvatskih opera ovoga tisućljeća, smještamo novo remek-djelo Zorana Juranića kojemu predviđamo svijetlu budućnost i dugi opstanak na kazališnim pozornicama. On je već iskusni operni majstor, dirigent, muzikolog te talentirani skladatelj-melodičar i orkestrator. U slučaju Opere po Kamovu ‘poklopile su se zvijezde’ izvrsnog libreta, nadahnutog uglazbljenja, uživljenog režijskog oblikovanja, dotjeranog vizuala i vrhunskih interpreta sa svjetskih pozornica. Čim je dobio narudžbu za djelo koje će uveličati Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture 2020. (izvorno je opera trebala biti praizvedena na zatvaranju sezone EPK-a u siječnju 2021., ali je zbog epidemioloških mjera dvaput odgođena), Riječanin Juranić želio je stvoriti posvetu svojem gradu. Oduvijek ga je intrigirao opus i život pun kontroverzi njegova sugrađanina s početka 20. stoljeća, iznimnog genijalca, književnika Janka Polića Kamova. Znao je za postojanje njegova libreta koji je prije 15 godina u ostavštini Kamovljeva brata Nikole pronašao još jedan Riječanin, akademik Nedjeljko Fabrio. Priča o libretu ide ovako: Kamov je 1907. boravio kod brata, skladatelja Milutina Polića u Veneciji, gdje je Milutin studirao kompoziciju. Milutin je Janka zamolio da mu sastavi libreto na koji bi napisao operu, pruživši mu kao predložak dramu Slijepčeva žena Marijana Derenčina. Janko je za samo nekoliko dana sročio libreto skladnih rima, pun ironijskih opaski i otkačene životne filozofije, izraženog muzikalnog potencijala s jasnim solima, duetima i ansamblima.

Bez verizma
No Milutin nije stigao uglazbiti libreto. Ubrzo je umro od tuberkuloze, u cvijetu mladosti, poput samog Kamova, ostavivši za sobom tek tri započete skice. Dvije od njih inkorporirao je u svoju partituru akademik Juranić i svoj jezik prilagodio ozračju vremena u kojemu su Polići stvarali: postvagnerijanski orkestar, glazba s elementima ekspresionizma i modernizma Straussovih ranih opera Saloma i Elektra, nosive vokalne dionice s izražajnošću u stilu neobelkanta, sve u svemu skladan spoj talijanskih i germanskih elemenata kao odjeka burne riječke povijesti… U tom skladu tonova i riječi, govorne i pjevane muzikalnosti, Milutinovi glazbeni citati na početku i na sredini djeluju vrlo klasično i ritmizirano, a Juranić ih raznim postupcima variranja i permutacija provlači kroz raskošno tkivo dionica, otkrivajući vještog simfoničara, dobrog poznavatelja vokalnosti i vrsnoga glazbenog dramaturga. Radnja opere je tek naizgled veristička: slijepac muž optuži ženu da ga je iznevjerila s njegovim najboljim prijateljem. Premda se ona u ljubavnom trokutu na kraju odlučuje za muža, on ubija prijatelja. No u samom tekstu nema ničega verističkoga; odnosi među likovima tek su prilika da se simbolički i doslovno izraze Kamovljeve poruke i svjetonazori, a libreto vrvi njegovim ritmiziranim ‘poslovicama’, poput „Čemu glazba, kad ne ježi”, „I bog biva đavo, kad pravedno sudi” te „Kada bene lumpuju, mudrac ide kući”. Svoj je libreto Kamov nazvao Kad slijepci progledaju, ali Juranić se u svojoj operi nije zadovoljio tek njime, nego je u prologu operi pridodao stihove Kamova iz njegovih pjesama, kao i pjesama njegovih suvremenika, poput A. G. Matoša, koji uvode u specifično ozračje djela konačnog naziva Opera po Kamovu.

Papirnate kreacije
Sveprisutnost libretista u sadržaju shvatila je i redateljica predstave, Talijanka Caterina Panti Liberovici koja je dobro proučila Kamovljev život i opus te spoznala, kako navodi u svojem popratnom komentaru, da Kamov u cijelom svojem pjesničkom, proznom i dramskom opusu govori u prvom licu. Režijski je osmislila koncept u kojemu su svi likovi svojevrsna emanacija Kamova, svi izražavaju njegove misli, biju njegove bitke i svi kao breme, sredstvo i oružje nose na sebi papir i olovku.  Čak je i ubojstvo na sceni prikazano kao samoubojstvo olovkom. Cijela je produkcija puna simbola, profinjene estetike i prozračnosti, odjevena u papir; sve je papirnato: i scenografija (papirnati zastori i papiri razbacani po podu) i kostimi (scenografkinja i kostimografkinja Caterina Botticelli), u crno-bijeloj tehnici s tek povremenim efektnim crvenim kontrastima krvave tinte, jabuke u čaši zdravice zavodnika i rukavice komentatora radnje Paje. Dio scenografije su veliki simfonijski orkestar te sam dirigent-skladatelj, kao i projekcije s ispisivanjem Kamovljeva rukopisa na glavnom bijelom papiru i površine Mjeseca na pozadinskoj crnini. No uz znalačko dirigentsko vodstvo samoga autora, vrsne riječke orkestraše i zbor koji smo zbog epidemioloških mjera zabrane zborskoga pjevanja slušali sa snimke (prolog opere je izveden i snimljen na svečanom koncertu otvaranja sezone Rijeka EPK 2020. 1. veljače 2020. u HNK-u Ivana pl. Zajca), uspjehu opere pridonijeli su vrsni pjevači solisti.

Klasa Oršanić
Za Juranićeva ‘ubačenog’ lika Kamova u prologu opere (Janko) angažirana je žena, i to naša proslavljena sopranistica i vokalna pedagoginja Vlatka Oršanić, koja je otkrila lijep sopran tamne boje, po kakvome pamtimo njezine najuspjelije operne kreacije. Svojim je dotjeranim i fokusiranim glasom svjesno ili nesvjesno utjecala na način pjevanja gotovo svih interpreta u operi, pa čak i riječkoga baritona Roberta Kolara (u operi slikar i zavodnik Robert) koji jedini u podjeli nije učio kod nje. Svi ostali diplomirali su pjevanje u njezinoj klasi na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te u njezinoj nazočnosti na sceni dodatno dobili motiv za maksimum. Juranićeve su melodijske linije neodvojive od predivnih zapjeva slovenske sopranistice Mojce Bitenc (Maja), karlovačkoga bas-baritona Gorana Jurića sa svjetskom karijerom (zajedljivi komentator Pajo, Kamovljev alter ego) te dvoje riječkih prvaka, tenora Domagoja Dorotića (slijepi Ivo) i mezzosopranisitce Ivane Srbljan (opsesivna Ivina majka Ana).
Biti svjedok rođenja nove hrvatske opere na dosadašnjim dvjema izvedbama izazvalo je u gledalištu neizmjerni užitak, čast i ponos, što je publika izrazila dugotrajnim ovacijama. S nestrpljenjem iščekujemo nove termine, kako bi to zaokruženo remek-djelo vidjelo što više „ljubitelja opere i onih koji će to tek postati”.

Izvor: Cantus 227

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora