Vedran Meniga: „Politika nam je sje*ala najbolje godine. Zato nas danas ne zanima puka zabava“
Vedran Meniga je direktor tvrtke Pozitivan ritam koja organizira festivalsku sezonu na Martinskoj kraj Šibenika već četvrtu godinu zaredom. Pričali smo s njim netom prije nego što je 25. svibnja u zagrebačkom klubu Pločnik predstavljen detaljan program za ljeto na Martinskoj.
„Kad smo bili mladi, 25. svibnja je bio Dan mladosti”, nasmijao se Vedran na početku našeg razgovora u Pločniku, čiji je vlasnik.
Njegova organizacija Pozitivan ritam bavi se event managementom i produkcijom, a pod njom je i izdavačka kuća PDV Records (Prekomjerna Doza Vinila).
Nakon trideset godina angažiranog djelovanja na sceni, čiji je dobar dio stvorio vlastitim rukama, Vedran Meniga i dalje neumorno radi na njezinu unaprjeđenju. Nakon preuzimanja prostora na Jabukovcu krajem prošle godine i velikih akcija u novootvorenom klubu Dva Osam (bivša Jabuka), Meniga i njegov Pozitivan Ritam nastavljaju u megalomanskom stilu.
Među ostalim, i organizacijom festivala na Martinskoj te u The Garden Resortu u Tisnom.
Nakon što je Regius otkazan treći put zaredom, Pozitivan ritam umjesto tog festivala ove godine organizira drugo izdanje Šibenske gitarijade koja će otvoriti sezonu festivala na Martinskoj.
„Za razliku od prve Šibenske gitarijade koju smo organizirali 2020., kada su nastupali samo bendovi, ove godine imamo upgrade – festival traje dva dana, prvi je posvećen bendovima, a drugi elektronici i DJ-evima – jer želimo poštivati i moderne tekovine tehnologije”, objašnjava Meniga.
„Pokušavamo da to događanje bude besplatno, da otvorimo lokaciju i da dođe što više ljudi”, govori.
„Druga novost je glazbeno događanje koje ove godine ima svoje nulto izdanje (22. – 23. srpnja), naziva Večeri dalmatinskog galeba. Inspiracija za novi festival bio je ‘dalmatinski galeb’, zavodnik koji je sedamdesetih i osamdesetih godina šarmirao dame koje su dolazile na godišnji odmor na Jadran“, kaže Meniga o događanju kojem su headlineri Vesna Pisarović i marisol.
Vesna Pisarović i Aklea Neon na pressici za najavu sezone na Martinskoj / Matej Grgić
Nakon otvorenja sa Šibenskom gitarijadom, od 14. do 17. srpnja slijedi jubilarno 20. izdanje već kultnog Seasplash festivala, čija dugovječnost dovoljno govori o Vedranovom uspjehu.
Zatim slijede Večeri dalmatinskog galeba od 22. do 23. srpnja, pa četvrto izdanje punk festivala Kanal fest od 29. do 30. srpnja.
Od 4. do 8. kolovoza održava se Membrain festival koji je posvećen bass kulturi, drum and bassu, dubstepu… Sezona na Martinskoj završava s Blast Festom koji će se održati od 12. do 14. kolovoza u jubilarnom, petom izdanju.
Outlook i Dimensions održat će se u Tisnom, no za smanjeni kapacitet od do 3500 posjetitelja.
Vedran Meniga, Šibenčanin, krenuo je djelovati na nezavisnoj kulturnoj sceni početkom devedesetih godina u nepovoljnoj društvenoj i ekonomskoj situaciji. Danas, suočava se s novim izazovima suvremenog doba, kako na festivalskoj, tako i klupskoj sceni.
Vedran Meniga / Matej Grgić
Martinska je bila jedina lokacija u Europi koja je 2020. godine bila otvorena pedeset dana u komadu i realizirala šest festivala. Kako je to prošlo, prije svega što se tiče posjetitelja?
Meniga: Ne možemo biti zadovoljni ni s čim, osim činjenicom da smo uspjeli to realizirati.
Vjerojatno smo te godine izgubili par godina života s obzirom na stres i situacije u kojoj nitko od odgovornih nema odgovore. Bili smo prisiljeni preuzeti rizike u javnom poslovanju isključivo na sebe.
Super je što smo se održali i da smo nastavili raditi ono što volimo, ali u smislu financijske isplativosti, ni blizu toga. Pokrili smo osnovne troškove, no uloženi, trud, rad, vrijeme i ljudske resurse ne.
Je li bilo poboljšanja prošle godine u odnosu na 2020.?
Meniga: Bilo je još teže jer su se do 2021. stvorili institucionalni okviri za zabrane koji su najviše ‘lupili’ upravo na javna događanja, s naglaskom na ona kulturna.
Usred sezone, nakon tri od ukupno šest planiranih festivala, svjedočili smo ukidanju dozvole koja nam je ranije bila izdana, uz obavezu obaveznoga antigenskog testiranja koje je stvorilo ogromne troškove i dodatan stres. Unatoč tome, dozvola je bila ukinuta i radno vrijeme smanjeno nam je do ponoći, samo dan prije održavanja festivala Slurp!, koji je slavio desetu godinu održavanja.
Negdje u toj rupi neodlučnosti ili nesposobnosti – a na valu, ipak, koliko toliko uspješne turističke sezone 2020. godine – mi smo uspjeli nešto napraviti. Sljedeće godine su nam to zabranili; dok je turistička sezona funkcionirala i svjedočili smo krcatim plažama, restrikcije na to nisu utjecale.
Ugostitelji, turistički objekti, kao i neke vjerske institucije, imali su slobodu, dok smo mi, s druge strane, radili kao životinje u kavezu, s ogradama svuda oko nas, uz rigorozne kontrole institucija koje su nas svakodnevno posjećivale. U tom kontekstu, niti je bilo korektno, niti je bilo lako, ali preživjeli smo.
Tek dolazi najteže vrijeme. Ostale su ogromne posljedice te su se navike ljudi promijenile u zadnje dvije godine. Uznapredovala je tehnologija, povećalo se gledanje u ekrane. To se jako negativno reflektira na socijalne interakcije i na kulturna događanja. Tome možemo dodati i sve ostalo što se trenutno događa svijetu, novi ratni sukob i inflaciju.
Pressica za najavu sezone na Martinskoj / Matej Grgić
Ipak, osjeća se neki hype, ljudi se kao nikad prije vesele ljetu koje uskoro dolazi?
Meniga: Naša iskustva bila su takva u početku. Kada su popustile restrikcije, sve je krenulo u dobrom smjeru. Paralelno su svi festivali objavili lineupove i pokrenuli ozbiljnije kampanje. Početkom rata u Ukrajini, sve je to ugroženo.
Europa je pozornica, a o inozemnim posjetiteljima ovise veća festivalska događanja u našoj zemlji. Mi nemamo dovoljno domaće publike da bi uspjelo jedno veliko događanje kao što je međunarodni festival. O tome ovisi dolazak ljudi iz inozemstva, a oni se boje.
Ukrajina je ipak udaljena od nas nekoliko sati automobilom i oni to znaju. Neki članci govore i o tome da će biti do čak pet puta manje bukinga za turistička noćenja u sezoni. To se, naravno, reflektira i na festivale.
Kako u takvim okolnostima izgleda organizacija događaja?
Meniga: Uvijek nastojimo planirati tri, četiri godine unaprijed jer ozbiljno radimo. Potrebno je izraditi poslovni plan, financijski plan, ciljeve, rezultate, kao i za svaki projekt. S obzirom na to da smo osiromašeni i materijalno i duhom, na našem području potrebno je i više, oko pet godina da se nešto organizira.
Neizvjesnost nastala uslijed globalnoga ratnog sukoba dokazala je da je nemoguće planirati dugoročno, već je nužno prilagođavati se situaciji iz dana u dan, kako okolnosti zahtijevaju. To je jedini način na koji smo mogli funkcionirati. Predviđanja su trenutno u sferi maštanja. Bit će bolje, bit će bolje.
Ima li ponosa i zadovoljstva ostvarenim?
Meniga: Trenutno uživamo luksuz da se još uvijek bavimo onim što volimo, a to je nešto čime se treba biti zadovoljan u ovoj zemlji, pogotovo s obzirom na karakter posla – nezavisnu kulturnu scenu. S druge strane, neki možda ne bi bili zadovoljni jer ovaj posao ne ostavlja puno vremena za osobne stvari.
Imaš bend, klubove, festivale, izdavačku kuću, PR servis, proizvodnju i prodaju merchandisea, distribuciju poslovnih dućana… Koja vizija spaja sve te interese?
Meniga: Sve što se svodi na puku zabavu nama je totalno neinteresantno. Važno nam je uvijek ići u smjeru društvene osviještenosti, korektnosti i tolerancije, ne samo prema ljudima s kojima živimo, nego i prema okolišu.
Gledamo cijeli svijet kao pozornicu, kozmopoliti smo, pokušavamo surađivati izvan nacionalnih okvira.
Vedran Meniga / Matej Grgić
Otkud ideja za to; je li takva vizija nastala iz bunta prema postojećem stanju ili po uzoru na nešto drugo?
Meniga: Nama je politička situacija u ovoj zemlji sjebala najbolje godine. Ljudi koji su totalna nekvaliteta počeli su odlučivati o važnim stvarima. Tada smo mislili – i danas mislimo to još više – na području na kojem živimo potrebni su nam kvalitetni kadrovi jer oni utječu na užasno bitne stvari koje se tiču društva u cjelini.
U poslu pokušavamo funkcionirati na način koji je drugačiji, pošteniji, korektniji.
Kada radimo festival, radimo ga za ljude. Na Seasplashu se živi na lokaciji, u kampu. Pokušavamo od festivala napraviti jedno imaginarno selo kvalitetnijeg života od onog koji postoji u vanjskom, ‘stvarnom’ svijetu. Ne mogu reći koliko u tome uspijevamo jer to moraju reći ljudi koji dolaze na festivale.
Nismo radili po uzoru ni na jedan konkretan festival zato što su ovdje specifične prilike.
Naravno da smo, kao klinci i buntovni pankeri, prošli puno skvotiranih prostora po Europi.
Ima i festivala koji su nam omiljeni, kao što je Fusion festival nedaleko Berlina, gdje je stara hipi bagra kupila zemljište bivše ruske vojne baze i sad tamo rade festival za sedamdeset tisuća ljudi, a zbog odlične organizacije i samog koncepta festivala, imaš filing kao da ih je dvjesto.
To je festival na kojem su zabranjeni novinari, na kojem nitko ne zna tko će svirati do onog trenutka kada uđe na festival i dobije program, a ulaznice se rasprodaju u prvih pet dana nakon što se puste u prodaju.
Tako da postoji inspiracija, ali mi živimo na jednom vrlo karakterističnom području i morali smo želje, tehnike, znanja i iskustva prilagoditi uvjetima.
Naši uzori uglavnom su s anglosaksonskog govornog područja (Amerika i Engleska) ili iz zapadne Europe.
Tamo su puno stabilniji društveni i ekonomski odnosi. Ljudi koji se tamo bave nezavisnom kulturnom scenom mogu si dozvoliti da se specijaliziraju za određenu aktivnost ili profesiju; pa je netko glazbenik, netko menadžer, netko booking agent, netko izdavač, netko radi produkciju, netko je tonac, netko je majstor svjetla, a mi moramo biti osobe koje znaju sve to raditi odjednom.
Festivali su značajan dio ostvarenih uspjeha Vedrana Menige. Ipak, tu su i klubovi Pločnik i Dva Osam koje vodi. Klub Dva Osam, bivši klub Jabuka na Jabukovcu, tvrtka Pozitivan Ritam preuzela je u prosincu prošle godine. Još jedan dobro poznati ‘sloj’ djelovanja ove organizacije je izdavačka djelatnost PDV Recordsa.
Je li Jabuka ‘uspješno spašena’?
Meniga: Klub je po otvorenju proživio teško razdoblje gdje smo četiri mjeseca radili do ponoći i s do stotinu posjetitelja u vrlo ograničenim okolnostima, pod restrikcijama. I preživjeli smo. S obzirom na to da je riječ o noćnom klubu koji nudi i elektroničke evente, bila je to gotovo pa nemoguća misija.
Otkad se otvorio, klub nudi ono što taj prostor nije imao barem dvadeset godina, a možda i četrdeset godina. Prema izjavama ‘starosjedilaca’ i ljudi iz toga doba, Jabuka nije imala događanje tijekom radnog tjedna od početka osamdesetih. Trenutno radimo svaki dan osim nedjelje i ne znam jesmo li je spasili, ali vratili smo život klubu i, usto, donijeli mu nešto što nikad prije nije imao.
Ponedjeljkom se održavaju edukacije, utorkom radio emisije i video podcasti emitirani uživo, a koji ugošćuju ljude važne za aktualni javni život, srijedom su besplatne filmske projekcije, a četvrtkom koncerti autorskih bendova. Petkom i subotom imamo slušaone, clubbing ili DJ programe koji su naslonjeni na autorstvo.
Rekao sam da ćemo u prvih mjesec dana u klubu Dva Osam prirediti više koncerata nego što je bilo u Jabuci u zadnjih dvadeset godina. Tako je i bilo.
View this post on Instagram
S kakvim se izazovima susrećete na području klupske scene?
Meniga: Prostor Dva Osam opterećen je s dvije stvari. Ona gornja, institucionalna je rastrganost između nove gradske vlasti koja sada upravlja Zagrebom – koja je ujedno vlasnik prostora – i stare gradske vlasti koje je raspisala natječaj za projekt.
Druga, niža razina je publika, gdje postoje stari ‘jabučari’ i nova publika, odnosno, mi. Tu je komunikacija teška, ali mi radimo, guramo naprijed i rezultati su tu. Program sve govori.
Je li stvorena neka nova publika s Dva Osam?
Meniga: Mislim da više od pedeset posto ljudi koji dolaze nikada nije bilo u tom prostoru. Jedna od ugovornih smjernica Grada bila je da trebamo razvijati programe za mlade. Mislim da smo tu uspjeli.
Kada su se radili koncerti u Jabuci, to je bilo pitanje života i smrti. Svi bi poginuli da dođu na koncert ako treba.
Danas koncerti nisu atraktivni u toj mjeri. Nit’ to koga zanima, nit’ ima bendova. Govorimo o mladim, nepoznatim bendovima, ne o onima koji pune arene. Govorim o kapacitetu kluba. U tom prostoru profilirale su se karijere mnogih danas prepoznatljivih bendova, kao što su Urban i Laufer, Hladno pivo, Majke i Bare, Psihomodo pop…
Prije par tjedana, u Dva Osam nije svirao Davor Gobac, nego njegov sin Vili sa svojim bendom Donkey Hot. Upravo na tom primjeru mogla se vidjeti smjena generacija na Jabukovcu. Prosječna dob publike bila je oko 22 godine. Ona nikad prije nije bila u tom prostoru.
Sve se to već počelo događati. Imamo odgovornost stvoriti neke nove, prepoznatljive bendove koji će kroz taj klub profilirati svoje karijere i u dogledno vrijeme postati profesionalci kao i bendovi koje sam nabrojao.
Moramo stvoriti nove Let3, Hladno pivo, Psihomodo Pop i Majke. To je nekakav cilj. Ustvari, nije da moramo, ali nastojimo.
Kako je izgledao put od prve izdavačke kuće Humanica Nova, preko Zvuka Močvare i Kingstona, pa do Pozitivnog ritma?
Meniga: Prve tri izdavačke kuće izdale su zajedno nešto manje od stotinu izdanja, i onda je bila jedna poveća pauza od 2000. do 2014. godine, kad smo pokrenuli Prekomjernu Dozu Vinila. Princip je isti – cilj je stvoriti materijalni dokaz o kreativnosti nezavisne glazbene scene na ovim područjima.
Odlučili smo pokrenuti izdavačku kuću upravo zato što smo vidjeli da će se zaboraviti sve te stvari koje se rade, ako ih netko ne dokumentira. To je naša odgovornost. Da skratim priču, osam godina poslije, PDV trenutno broji 58. izdanje, imamo dogovoreno i deset izdanja koja ćemo objaviti sljedeće godine, i to nas ispunjava i veseli. Imamo i booking agenciju koja dogovara nastupe izvođačima, radimo merchandise…
Vedran Meniga na press konferenciji u Pločniku / Matej Grgić
Najbolji koncert(i) u životu?
Meniga: Godišnje preko stotinu koncerata, pa to pomnoži sa zadnjih trideset godina, sad da ti ja kažem jedan, teško.
Sigurno je neka anegdota ostala u sjećanju?
Meniga: Fora mi je da je na koncertu argentinskog benda Boom Boom Kid u Mediki prije desetak godina vokal benda propao kroz stage. Skakao je po pozornici i odjednom samo nestao, propao u rupu.
Pamtim i koncert Bonoboa u Pulskoj areni povodom otvaranja Dimensionsa. To je elektronički festival, Pula je rock grad. Svi su govorili „dovodiš partijanere u Arenu“. A on se pojavio sa šesnaest glazbenika, bendom i gudačima na pozornici. Začepio je usta svim pulskim rokerima koji su dobili besplatne karte samo da to vide. Sad im je Bonobo najbolji na svijetu, neviđeni spektakl.
Također, četiri godine života potrošio sam da bih prvi put u Hrvatsku, također u pulsku Arenu, doveo Grace Jones. Kad radiš četiri godine na nečemu što se događa sat vremena na bini, više cijeniš taj cijeli proces i iskustva koja si doživio (i to što je Grace Jones htjela jesti kamenice), nego samo iskustvo koncerta u trajanju od sat vremena.
Ili kada je jedan bend stavio u ugovor da žele Dom Perignon. Čovječe, pa ne možemo to plaćati, rekli smo. A menadžer benda će, ja sam to stavio u ugovor samo da vidim čitate li. Ne treba ipak.
Trebao bi nam intervju od deset dana da ti prepričam sve fore.
