Dream Theater u Domu sportova: Fantastični vizuali i virtuozne vještine izgubljene u besciljnom soliranju
Dream Theater u petak su nastupili u maloj dvorani Doma Sportova u sklopu europskog dijela Top of the World svjetske turneje kojom promoviraju novi album. Prog metal velikane na turneji prati još jedno uspješno i nezaobilazno ime na suvremenoj metal sceni – Devin Townsend sa svojim bendom.
Nešto više od tri sata trajala je koncertna poslastica za zagrebačke metalce, njih par tisuća, zgurane u maloj dvorani Doma sportova.
Među mnoštvom Dream Theater majici, isticale su se i one Iron Maidena o čijem se prošlotjednom spektaklu još uvijek pričalo među okupljenima. Koncert Dream Theatera i Devina Townsenda zatvorio je vrlo uspješan i uzbudljiv mjesec za domaće metal fanove.
Dream Theater u Domu sportova / Matej Grgić
Townsend je, iako bi svojom reputacijom i kvalitetom vrlo lako mogao biti glavna atrakcija večeri, započeo svoj set u maniri predgrupe – skučeno, na prednjem dijelu pozornice, bez ikakvih scenskih rekvizita i efekata.
Unatoč tome, kapacitet dvorane već je bio popunjen, a njegova glazba dočekana je s velikim ovacijama.
Kanadski eksperimentalni genije oduševio je zagrebačku publiku.
Njegove vokalne sposobnosti zasjenilo je loše ozvučenje u maloj dvorani što će se pokazati kao problem i s Dream Theaterom, no i dalje je zvučao moćno, kao da mu mikrofon ne treba.
Devinovi vriskovi zvuče kao da bi mogli razoriti planine, a pjesme su epski aranžirane i puno veće od same četvorice na praznoj bini. Vizualni identitet benda potpuno je zanemaren jer je na pozornici sve bilo prekriveno kako fanovi ne bi dobili spoiler showa koji slijedi. Pratila ih je tek uobičajena plejada rotirajućih reflektora i bljeskalica.
„Svi smrdimo poput volovih jaja u ovoj jami znoja i to nas ujedinjuje kao metalce“, rekao je Devin.
Kanađanin je s publikom uspostavio izvrsnu komunikaciju. Djelovao je toplo, duhovito i simpatično, kao da se radi o tri tisuće frendova s kojima je na pivi. Pričao je o povratku na koncerte i kako mu sigurno nije falila vrućina i gužva u kojoj su se topili fanovi nagurani u prve redove.
Svi su se smijali, no kad bi počeo pjevati, stvar bi postala posve ozbiljna i pažnja bi zavladala dvoranom. Njegove gitarske vještine također nisu za baciti. Čula se melodičnost i inovativnost kakve se sigurno ne bi posramio ni gitarist Theatera, Petrucci, kojeg su progresivci željno iščekivali. Sa sigurnošću možemo reći da i mi iščekujemo Devinov povratak u Hrvatsku, po mogućnosti kao solo atrakciju.
Dvorana je bila sparna, zadimljena i zagušljiva. Tribine krcate, a parter zagužvana sauna puna kosatih metalaca koji su djelovali kao živa homogena masa. Koncertno dvoransko iskustvo ljeti podsjetilo je na sve loše aspekte nastupa koje smo, u posljednje dvije godine, romantično glorificirali maštajući o njihovom konačnom povratku.
Dream Theater u Domu sportova / Matej Grgić
Zavjese su pale i otkrilo se veliko platno s divnom pozadinom covera albuma A View From Top of the World.
Pitoresknu animaciju kamena zaglavljenog između dvije planine prekinuo je uvodni filmić popraćen dramatičnom klasičnom glazbom. Bilo je to kao da smo gledali trailer za kakav fantastični steam punk SF film.
Svi osim frontmena došuljali su se za svoje instrumente i počeli svirati kompleksne petočetvrtinske i sedmočetvrtinske ritmove. Kad se James LaBrie konačno uhvatio mikrofona, publika je zaorila.
Dream Theater u Domu sportova / Matej Grgić
No, Dream Theater je ipak grupa u kojoj je svaki glazbenik osim vokalista veća zvijezda. A najveće zvijezde svake njihove večeri su gitarski virtuozo John Petrucci i ‘bog klavijatura’, kako ga vole nazivati, Jordan Rudess. Ovom dvojcu svaka je pjesma platforma za beskrajno iskazivanje astronomskih vještina svojih instrumenata.
Rudess vlada svojim vrtećim klavijaturama i vješto izmjenjuje brojne efekte što zvuči posve fantastično, a posebno je zabavno kad se uhvati keytara i solira skupa s Petruccijem kao da su obojica gitaristi.
Petrucci je ipak glavna zvijezda večeri što se vidi po reakcijama publike čim gitarist usmjeri pogled u njih.
Dream Theater u Domu sportova / Matej Grgić
Ovakvu dinamiku vrlo dobro shvaća LaBrie koji nikako ne pati od ‘frontmenskog ega’ i apsolutno pušta majstorima da budu u centru pažnje, često se mičući s pozornice dok traju instrumentalni dijelovi. Kad se i nađe na pozornici nešto dulje vremena, neugodno se kreće u krug i šlampavo pokušava isfurati pokrete kakve inače viđamo kod metal vokalista.
Izuzmemo li te dijelove, LaBrie je dobar frontmen koji diže publiku kad treba i pušta prog metal bendu da zavlada svojom tehnički preciznom i kompleksnom glazbom jer je ipak ona važnija od vokala u ovom žanru. U pauzama između pjesama James LaBrie slao je nadahnjujuće poruke o proslavi glazbe i života koja nam je svima nedostajala.
Vrhunac nastupa Dream Theatera svakako su impresivne projekcije koje se vrte na platnu iza benda. Svaka svojim psihodeličnim animacijama priča određenu priču. Poput pjesama, one pripovijedaju o vanzemaljskim životima, granicama prirode i svemira kakvog znamo, nevidljivim čudovištima, mračnim snovima te imaginarnim svjetovima i materijama od kojih su satkani.
Dream Theater u Domu sportova / Matej Grgić
Da nema ovih projekcija, istinski fanovi i dalje bi uživali u desetominutnim solažama i brojnim melodičnim progresijama. Oni malo manje istinski, siguran sam, bili bi posve izgubljeni i smoreni bez impresivne građe pozornice.
Postoje trenuci kad ove pjesme izgube smisao u svojim 20-minutnim izvedbama. Refren prođe, pjevni dijelovi su rijetki i sve što ostane je prženje mozgova besciljnim solažama. No, ipak se radi o progresivnom metalu. Valjda tako treba biti.
U svakom slučaju, tisuće okupljenih fanova, onih pravih pravcatih koji napamet znaju nemoguće – a to je svaki od 500 smjerova u kojem pjesme Dream Theatera skrenu – uživali su u Domu sportova i nisu ostali zakinuti za nezaboravan audio-vizualni performans svojih heroja.
