Aljoša Šerić: „Ono što slušaš nekako se probije u ono što pišeš“

Ljetna pozornica Tuškanac postala je izrazito popularno mjesto za zagrebačko minglanje i primanje doze kulture u usijanom gradu svih onih koji još uvijek nisu pronašli svoje mjesto na plaži. Svoj koncert tamo će održati 29. lipnja i grupa Pavel.

Iako na plakatima još uvijek stoji najavljena Vanda Winter, umjesto nje iznimno će nastupiti Tonka koja nakratko prekida svoj porodiljni dopust. Kao posebni gosti pridružit će im se Sanja, Marinko i Zec s kojima izvode aktualni singl „Dani koji sjaje“, a nastupit će i Greenhouse Brass Band te Matej Milošev.

Aljoša Šerić/Matej Grgić

„Zezam se da Pavel ima samo tužne i tužnije pjesme“

Povod našem razgovoru je Pavelov koncert na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Kakva sjećanja vežeš za Tuškanac?

Tuškanac je prekrasno mjesto za koncerte. Kad su me ovi iz Dallasa zvali da radimo nešto u Zagrebu, rekao sam da ćemo isključivo raditi tamo jer mi je divno. Gledao sam tamo koncert svog Dalibora Grubačevića koji mi je raspisivao melodije za gudačke aranžmane, svirao je sa Zagrebačkim solistima i baš sam guštao!

Prekrasna je atmosfera! Shvatio sam da nam u zadnje vrijeme puno bolje leže sjedeći koncerti. Meni je to ljepše svirati jer možemo svirati i one tužnije pjesme! (smijeh) Zezam se da Pavel ima samo tužne i tužnije pjesme. Ljudi sjede i nemaju gdje pobjeći. Kad ljudi sjede, onda znam da ih imam.

Mogu nas slušati. Onda valjda čuju i tekstove. Veća je trema jer se čuje svaki falš, ali se zato više koncentriraš. Imam onda razlog više reći bendu da može svatko popiti jedno pivo i jedan pelin prije koncerta. Onda je sve kako treba i imaš sve pod kontrolom. 

Nekako imam dojam da ti je fokus uvijek bio na studijskom radu, a ne na koncertima. Više uživaš u studijskom radu, zar ne?

Da, meni se uopće ne da svirati, osim sada kada sam otkrio sjedeće koncerte. Shvatio  sam da mi je to gušt jer ljudi slušaju. Na koncertima stvari nemaš pod kontrolom, a ja ne volim stvari koje se događaju izvan moje kontrole i zato uživam u studiju jer je tamo sve kako ja namjestim. Ako je nešto ukrivo, ispravit ću to. Bolje funkcioniram na sjedećem koncertima i počeo sam uživati, inače mi razina stresa nadvlada količinu zadovoljstva koju imam nakon održanog koncerta.

Aljoša Šerić/Matej Grgić

Zato što ne možeš kontrolirati bend ili…?

Sve skupa, od tehničkih poteškoća, pucanja žica. Nemamo roadieja pa moram sam otići po gitaru, a bend mora svirati novi krug. Puše vjetar i Dejanu violinistu ili trubaču otpuše note pa se moraju snalaziti… Sad navodim neke detalje, ali dovoljan je jedan tren da te izbaci iz koncerta, da te izbaci iz pjesme i trebaju ti opet dvije-tri da se dobiješ natrag. To su neke stvari koje me zbog svog ‘picajzlastog’ karaktera u glazbi smetaju.

Zašto ti je onda tako glazba bitn,a kada nisi ‘picajzlast’ u ostalim dijelovima svog života?

Najbitnija mi je. Osim moje žene i djece, ne vidim što bi bilo važnije. Čini da sve ima smisla. I kad nema smisla, barem prividno ima smisla.

„Što sam stariji, to više slušam glazbu koju sam slušao kao klinac u osnovnoj školi“

Vanda Winter trebala je pjevati ženske dionice na koncertu, ali ipak se odlučila vratiti Antonia. Isto kao što je ona trebala snimiti Tonkin solo album pa ipak nije. Sad si je dvaput zeznuo, hoće li biti treća sreća? (smijeh)

Tu je kod albuma ispao neki problem s izdavačima jer se nisu mogli dogovoriti i onda je Tonka snimila taj album. Vanda i ja smo počeli surađivati autorski, ali to je sada opet stalo zbog raznoraznih stvari, ali nastavit ćemo suradnju svakako. Dugujem joj! Otpjevala je jedno pet-šest koncerata s Pavelom, profesionalac je i sjajno se prilagodila. Tonka se zaželjela pjevanja nakon godine dana. Idem po baku u Split, dovest ću je u Zagreb tako da može čuvati ovu najmlađu, a stariju će čuvati moja sestra, ali nema šanse da Tonka putuje s nama na neke dalje koncerte.

Dijeliš li svoj glazbeni put na faze? Je li se promijenilo poimanje tebe i tvog pristupa nekad i sad?

Prije 15 godina ne bih nikada razmišljao da napravim duet s Tedijem Spalatom ili s bivšim članovima Novih Fosila jer to, kao, nije cool. Što sam stariji, to više slušam glazbu koju sam slušao kao klinac u osnovnoj školi. Naravno da se to što slušaš nekako probije u ono što pišeš. Apsolutno ga mogu podijeliti na neke faze.

Više me ne interesiraju mnoge stvari koje sam prije svirao. Još uvijek slušam neke dobre indie bendove, ali puno manje. Sve više cijenim dobro konstruiranu pjesmu, kad čujem da netko pazi da pjesma ima most, da se nešto treće dogodi…

Klasično strukturirane pjesme postoje uglavnom i isključivo u pop svijetu. Kako sam stariji, tako mi se mijenjaju slušateljske navike, a onda samim time i ono što pišem.

Aljoša Šerić/Matej Grgić

U kakvom si sada odnosu sa svojim pjevačkim glasom?

Ja se još uvijek ne mogu čuti. Pretpostavljam da to nije ništa čudno. OS sam si, ako je dobar take, ako svi pjevamo po pet-šest takeova pa kompiliraš iz svih tih jedan koliko-toliko savršen, onda se mogu čuti. Srećom, pročitao sam nekidan da se Bono isto ne može čuti, a meni je jedan od najljepših glasova koje sam čuo bez obzira na tehniku i njegovu sklonost falšanju. Bono mi je jedan od najboljih pjevača pa ako on sebe ne može čuti, onda mi je OK da se ni ja ne volim čuti

Kad onda pišeš pjesme, imaš li u primisli da ćeš ih prvo pisati za Tonku?

Ovisi kako kad. To stvarno ovisi o pjesmi i ne razmišljam unaprijed hoću li pisati za Tonku ili za sebe. Jednostavno pjesma sama odredi tko će je pjevati. Kad pišem za neke druge pjevače, onda pristupam tome drugačije. Kad god sam pisao za nekoga, onda se potrudim poslušati što je on radio, ako ga već nisam intenzivnije slušao. Pokušavam biti što više zanatski orijentiran. Što pametnije pristupiš tome, mislim da ćeš biti uspješniji.

Aljoša Šerić/Matej Grgić

Kako se sad događaju te suradnje kad si freelancer? Zapravo, sve češće pišeš za druge.

Uglavnom to bude uzajamno. Ili mene netko kontaktira ili se ja javim nekome, kao npr. Terezi, kad napišem pjesmu i skužim da Tonka nema taj gravitas da iznese jedan takav tekst. Radi se o pjesmi „Ima te“ koja ima jedan dosta težak tekst koji zahtijeva neko, po meni, veće životno iskustvo od onog kojeg je Tonka uspjela skupiti u svoje 33 godine. Ne libim se javiti nekome, ako mislim da imam nešto što je kvalitetno i što mislim da bi odgovaralo nekom izvođaču.

Jesi li uvijek imao prođu i, ako nisi, kako se nosiš s odbijanjem?

Ma teško! Uopće nije lako. Kad razmišljaš objektivno i kad se pokušaš izmaknuti iz situacije, onda bude dobro jer sam, kao, probao. Uvijek to bude ugodan razgovor i nitko ne kaže da je to katastrofa. Najčešće kažu da to ne bude njihov đir i o tome sam pisao na svom solo albumu u „Pjesmama za Branku“ kada sam se dotakao tog osjećaja odbijanja, kad si relativno siguran da je to dobra pjesma za nekoga, ali naravno da izvođač ima i svoj ukus i viđenje o tome kako bi trebala izgledati njegova karijera te što bi trebao pjevati.

Naravno da se ta dva poimanja nekad ne poklapaju. Ja sam još uvijek uvjeren da su te pjesme koje su mi odbijene od tih nekih izvođača bile bolje od nekih pjesama koje oni pjevaju, ali naravno da možda ne bi bile toliko uspješne. Nije lako kad ti netko odbije pjesmu. Drugi dan napišeš drugu koju onda netko i uzme pa si sretan. Nije da zbog toga ne spavam, ali svako odbijanje nije ugodno.

„Nije mi nikad nedostajalo pjesama, nisam nikad naišao na autorsku blokadu“

Sad kad se više ne baviš odvjetničkim poslom, nedostaje li ti struktura?

Imam dobre radne navike i kad sam radio, imao sam dobre radne navike. Nije mi nikad nedostajalo pjesama, nisam nikad naišao na autorsku blokadu.

Ma da? Pa koliko često pišeš?

Dosta često. Životne okolnosti napravile su da ne stižem u posljednje vrijeme. Ako je sve relativno normalno, onda skoro svaki dan nešto radim. Uvijek nešto imam, ali meni se dogodi da je svih tih pet ili šest pjesama loše. Nemam blokadu, ali je loše. Omjer uspješnih pjesama i onih manje uspješnih je puno veći u korist neuspješnih. To je moj problem.

Sad mi je nešto palo na pamet. Iznenadilo bi me kad bih saznala da je Arsen dao neku svoju pjesmu nekom začudnom izvođaču. Uvijek bi se govorilo na sva zvona da je to Arsen napisao.

To je Arsen napisao sve lijevom rukom i, kao, ‘ajd nosi dalje!

Aljoša Šerić/Matej Grgić

Možda ti te tvoje pjesme nisu sad na nekoj razini, ali tko zna, možda promijeniš mišljenje za nekoliko godina.

Moguće, ako adaptacija stana bude zahtijevala veći budžet nego što imamo, možda ću i ja zivkati okolo i lifrat’ pjesme! (smijeh) Ne znam. Iskreno, i te Arsenove koje su kao lošije, opet su odlične. Nekome je Arsenova prosječna najbolja ikad. Zapravo, ni ne znam neku Arsenovu koju je nekome dao, a da je tragično loša. Nadam se da neću doći do tog stadija da tako pišem. Radije ću se vratiti nekom pravničkom poslu.

Nedostaje li ti pravnički posao?

Nedostaju mi samo oni neki trenutci prije neke ozbiljne rasprave, neki lijepi osjećaj treme, koji opet kompenziram onim prije izlaska na pozornicu. Nedostaje mi osjećaj samovažnosti kad odradiš neku završnu riječ i nekog oslobodiš i jako hodaš iznad zemlje, bitan si sam sebi, ali to čisti ego progovara.

To nedostajanje nije toliko bitno. Ima tih nekih stvari koje doživim i kroz glazbu. Zasad mi to ništa previše ne nedostaje. Lakše mi je u životu. Nikad nisam imao problem s odvajanjem posla, dok sam stizao i glazbu i pravnički posao, ali prije dvije godine bilo je nekih situacija gdje je glazba morala popustiti i gdje sam zakazao u glazbi tako da bih odradio svoj posao kako treba.

S tim sam se teško nosio i zato sam bio prisiljen donijeti odluku. Na kraju krajeva, nisam puno dvojio, život je sam donio odluku. Naravno, tome je pridonijelo i to što sam počeo stvarno dobro zarađivati od glazbe. Mislim, ne mogu sad voziti skupi auto i imati neki brod, ali mogu voditi normalan građanski život i da imam urednu prosječnu plaću kad se to podijeli na dvanaest mjeseci. Da se to nije dogodilo, ne vjerujem da bih se odlučio za glazbu jer imam obitelj, imam dvoje djece – koji su mi ipak važniji i od glazbe.

„Pisanje tekstova za pop glazbu nije poezija“

Lijepo je kad si svjestan da možeš redefinirati svoje prioritete i posložiti svoje uloge, napustiti one koje su ti zapravo obilježile jedan značajan dio života.

Jako je stresno i jako je teško, ali osjećaj zadovoljstva je utoliko veći što se radi o tako bitnoj odluci i velikoj životnoj promjeni. Zasad je sve OK.

Imaš li još uvijek neke funkcije u glazbenim izvršnim tijelima?

U Nadzornom sam odboru Hrvatskog društva skladatelja. Ono što je najvažnije i što članovi najviše primijete jest to da mi odlučujemo o raspodjeli određenih kredita za članove koji to zatraže. To je jedan dio posla koji mi baš i nije drag jer često moramo nekoga i odbiti, ako ne zadovoljava određene kriterije koji su propisani pravilnicima.

Nekad moramo biti i tvrdi, a ja to ne volim. Dosta tih kolega i osobno znam, tako da jedva čekam da prođe taj mandat jer mi nekad zaista nije lako. Bitan dio naših obaveza je da pazimo i da Društvo posluje u skladu i sa svim pravnim propisima RH te svojim unutarnjim pravilnicima i statutima.

Odakle potječe tvoj afinitet prema biranju kompliciranih riječi u stihovima? Nekad mi treba rječnik da provjerim što je pjesnik htio reći!

Uvijek sam imao problem s prvoloptaškim rimama i onda sam se uvijek trudio da kažem nešto na drugačiji način, što nekad bude jako nespretno i nepjevljivo. Potpuno sam svjestan da ima nekih pjesama, da ih sad pišem, ne bih izabrao baš tu riječ, ali u tom trenutku se mogu opravdati jer sam znao kako sam razmišljao.

Iz tog truda da to bude drugačije, nekad ispadne nespretno. Sad pokušavam pomiriti ta dva svijeta i trudim se ipak pojednostaviti izričaj, ali nekad ne mogu protiv sebe pa procuri neka riječ. Tonka prva kaže: „Što je sad ovo? Zašto to sad ja idem pjevati? Što ti znači? Ne mogu ispjevati, ne mogu izgovoriti…“

Pisanje tekstova za pop glazbu nije poezija, to i sama dobro znaš, i kad nešto čak i dobro zvuči na papiru, ne zvuči dobro kad to netko otpjeva. Zato je to jedna posve druga disciplina i još se uvijek učim.

Aljoša Šerić/Matej Grgić

Koliko ostali vidovi umjetnosti utječu za tvoju glazbenu umjetnost? Književnost, filmovi?

Književnost da, ali moram priznati da u zadnje vrijeme biram isključivo fantasy, Patrick Rothfuss fenomenalno piše i puno me više opušta čitati o izmišljenim svjetovima, ako je to dobro napisano, nego čitati o stvarima koje su svakodnevne i koje sam doživljavam. Iskreno, što sam stariji, ne volim da me književnost opterećuje. Znam da je to linija manjeg otpora, ali tako uspijem zaspati.

Što si naučio o sebi kao rezultatu svoje predanosti zanatu i umjetnosti?

Imam dobre radne navike. Dosta sam radišan. Sad sam prvi put ikad u problemu da nemam napisan demo za singl koji bi trebao izaći ujesen i to me zaista mori.

Mora li biti nešto ujesen? Gledaš li taktički svoju godinu?

Mora biti nešto. Pogotovo sada kad je to što isključivo radim, dvije pjesme godišnje moraju izaći. Ne mora to nužno biti Pavel. Svatko tko drži do svog posla i tko barem malo zanatski razmišlja, dvije pjesme godišnje moraš moći napisati. Ako to ne možeš napraviti, onda si možda u krivom poslu. Sad ne mislim da one koji tome pristupaju kao umjetnosti.

Ne mislim da je pop glazba umjetnost. Pop glazba je umjetnost samo u iznimnim situacijama. Dakle, znam da je Leonard Cohen pisao jednu pjesmu četiri-pet godina i on sigurno nije taj koji bi izbacivao dvije pjesme godišnje. Ne govorim o umjetnicima, nego o autorima pop glazbe. Ne smatram se umjetnikom, ja sam autor pop glazbe.

„Puno slušam Radio Sljeme. Star sam.“

Na koje si svoje pjesme posebno ponosan, gledajući iz spisateljske perspektive?

To mi je uvijek teško govoriti. Možda je to pjesma „Ima te“ za Terezu Kesoviju. Mislim da joj je jako lijepo sjela i tu sam čak i relativno skoro pa 100% zadovoljan tekstom. Ima još nekih riječi koje bih promijenio, ali to je tako, ja bih uvijek sve mijenjao.

Je li najvažniji recept za dugovječnost i opstanak jednog glazbenika na sceni kontinuirani rad?

Da, ponos. Ima toliko situacija gdje bih najradije odustao, okačio gitaru o klin, vratio se pravu ili se zaposlio u pekarnici, iako vjerujem da je rad u pekarnici puno teži od pisanja pop glazbe (smijeh), ali gle, uglavnom, od deset pjesama koje napišeš, jedna će proći, jedna će ostati.

Kad se ti pomiriš da će imati nekog utjecaja na ljude koji je slušaju, onda je to puno lakše. Na kraju krajeva, ljudi su u uvjerenju, iz svojih sebičnosti, da se svijet vrti oko njih i da bi svaki dan trebao biti ekstatičan, sjajan ili makar jako dobar. To jednostavno nije tako i ja pristajem na dane i pjesme koje su ispodprosječne, ali da idemo dalje. Kad se i s tim pomiriš, onda ti je puno lakše.

Pratila sam Ramirez po koncertima još kao klinka koja je tek došla na fakultet. Od faze kad su Ramirez, Vatra i Detour bili mladi bendovi koji su se pokušavali probiti na scenu, odjednom ste svi postali nagrađivani autori koji su formirali cijelu jednu scenu? Kako ti gledaš na to? Kad se dogodio taj prebačaj u višu ligu?

Kad smo ostarili i, budimo iskreni, kad smo počeli pisati prijemčljivije pjesme, pjesme koje se više puštaju na radiju. Meni se to dogodilo s Pavelom jer Ramirez nikad nije bio pretjerano puštan na radiju. Vatri se to dogodilo kad su počeli pisati radijske hitove. Dobro, Detour je uvijek bio uvijek radijski uspješno orijentiran bend.

S godinama ti se mijenjaju i slušalačke navike. Pričao sam i s Dečakom i Borgudanom, pretpostavljam da je to produkt godina, ali jednostavno počneš više cijeniti i lošu, ali uspješnu pjesmu. Poštuješ je. Prije 15 godina rekao bih da je to katastrofa, sranje, govno, a sad ćeš stati i promisliti: „Mislim da znam zašto je to tako uspješno i zašto se to sviđa određenom sloju ljudi i možda bih ja mogao neke od tih uzanci u pisanju promijeniti u nekoj svojoj pjesmi, kako bi ona bila uspješna, a da pritom ne ugrozim taj svoj neki umjetnički integritet!“

Koji album nikad ne možeš dovoljno izlizati?

Svoj nijedan ne mogu slušati.

Mogu slušati gotovo kompletan opus ABBA-e, Achtung Baby U2-a mi je apsolutni vrh, OK Computer i In Rainbows Radioheada.

Završno pitanje. Što najviše voliš u glazbi?

Iskreno, prvo primijetim melodiju.

Možeš li uopće slušati glazbu, a da je ne gledaš s onog nekog tehničkog aspekta?

Jako teško. Slušam tekst, slušam konstrukciju pjesme, gdje je ušao refren, zbog čega je tu sad ovaj dio. Shvatio sam da me najviše opušta neki „synthesizer greatest hits“ gdje imaš jednu melodiju koja se vrti 10 minuta! (smijeh) Ili slušam neku glazbu iz 40-ih koja je toliko arhaična da ne mogu primijeniti postulate moderne glazbe i onda me to opušta.

Je li onda ta glazba 40-ih utjecala na orkestralni pristup na posljednjem albumu?

Vjerojatno jest. Volim kad je sve bogato. Puno slušam Radio Sljeme. Star sam.