Massimo Savage: Urbani glas Slavonije
Dogovarati intervju s nekim tko živi u istom kvartu kao ti vrlo je simpatično i nesvakidašnje iskustvo. Specificirati mjesto nalaska i raspraviti gdje bi mogli odraditi dobre fotke može biti precizno u metar. Tako smo se našli u centru Retfale – u Žutom.
Massimo Savage je stizao s treninga pa je to bila prva stvar koju smo prokomentirali. Treninra na osječkom Training Academyu, kao i njegov brat, a trening mu je bitna stavka u životu. Kaže da je ranije ozbiljnije bio u MMA-u te se borio u grapplingu, a sada održava ljubav i kondciju.
Massimo Savage i Karla Močković / Marko Tuđan
Njegov brat, Marin Mikulić, isplivao je kao vrlo ozbiljan potencijal u profesionalnom MMA-u te je u zadnje vrijeme ostvario obećavajuće rezultate. Massimo ga intenzivno prati i podržava, što vrijedi i obratno.
Morala sam Massima pitati o tome koliko daleko u prošlost seže poznanstvo članova Retfatlante. Massimo kaže kako i Đija i Zvija poznaje dugo, još od šestog razreda osnovne škole. Ipak, intenzivno se počinju družiti od 2017. godine.
Početci su izgledali tako što su Massimo i Đi interno repali, a Zvi je producirao. Isprva su od njega kupovali beatove, Zvi tada nije imao ambiciju repati ni pjevati za „javnost“, ali je uz njihovu podršku i komentare kako to što radi zvuči odlično, krenuo snimati i izbacivati.
Prva stvar koju je Massimo samostalno izbacio van je „Can’t see me“, što kaže da je bio freestyle, kao i većina njegovih prvih stvari.
Priča Retfatlante nije krenula kao formiranje grupe u smislu benda, što su mnogo puta istaknuli, nego se radilo o ekipi koja je kroz druženja stvarala glazbu. Iako se nisu tako htjeli definirati, trojac se iskristalizirao, atmosfera oko njih je i dalje vrlo prijateljska i opuštena, što s publikom, što s kolegama sa scene.
Tako se našem razgovoru vrlo brzo priključio i z++ te dobar dio njihove ekipe.
Iako kaže da ne može izdvojiti najdraži nastup, jer su mu svi „kao djeca“, izdvojio je trenutak u kojem se prisjeća da je shvatio kako se počinje nešto ozbiljno događati. Bio je to prvi nastup kada ih je Kandžija pozvao u Exit.
Tada Retfatlanta nije bila u ozbiljnoj priči, imali su par objavljenih traka koje su imale po par tisuća pregleda. Kada su ispali na pozornicu i krenuli s izvedbom, ostao je šokiran kaosom koji je nastao. Cijeli klub je znao svaki vers, krenulo je opasno divljanje, letjele su stolice, kako i priliči.
Massimo Savage / Marko Tuđan
Jedna od najboljih anegdota, a koja potvrđuje u kojoj se mjeri radilo o kvart priči, je ona kada su išli na nastup u Zagreb. Napunili su dva autobusa ljudi s kvarta koji su išli s njima. Isto su ponovili za nastup u Orahovici. Stigli su na nastup s povorkom koja je brojala više od 50 prijatelja i poznanika koji kao da su navijački išli pratiti i podržati svoje Retfatlančane. Nije bezveze Zvi rekao: „Osijek je Amerika, a Retfala Atlanta.“
Uvijek me zanimalo kako funkcionira generacijski jaz između izvođača te njihovih roditelja i obitelji. Jasno, dobar dio starijih generacija ne može vrednovati žanrove poput repa i trepa kao što to možemo mi pa ih većina niti zna niti sluša niti prati. No, kada su u pitanju roditelji izvođača, oni su ipak u jednoj mjeri prisiljeni suočiti se i interpretirati njima vjerojatno stran pojam ovakve glazbe.
„Ja svojima nikada nisam ni rekao da se tu nešto bavim glazbom. Mama mi je saznala tako što ju je, kada smo bili prvi puta u Zagrebu predgrupa Krankšvesterima, kolegica nazvala i rekla: ‘Ja sam tu na koncertu, evo ti ga sin nastupa!’ A ona njoj: ‘Ma kakvi, nije to on.’ Nakon tog me nazvala i rekla da joj je prijateljica javila iz publike i pitala me je li to istina, ja sam rekao da jest. Nije joj bilo jasno zašto joj nisam rekao da idem na svoj nastup, a meni je bilo glupo to nešto najavljivati, nisam shvaćao to previše ozbiljno. Kasnije je čak i baka slušala pjesme, ne kuži puno, ali je ponosna. Klasika baka“, kaže Massimo.
View this post on Instagram
U više navrata imali smo priliku čuti Massimov pogled na vlastitu glazbenu karijeru, a on je uvijek bio takav da samog sebe ne smatra ni ozbiljnim ni artistom. Često je predstavljao svoje stvaralaštvo kao nešto što nastaje iz puke opuštenosti, zezancije i gušta, više nego stvaranja s predumišljajem.
Jednom je prilikom rekao kako ne vidi sebe u stvaranju albuma, kao, “šta ću ja sad tu sjedit’ u studiju i nasnimavat’ niz pjesama”.
S obzirom na to da smo se uvjerili u suprotno izbacivanjem Gasa Slavonije, morala sam ga pitati je li se dogodio određeni preokret na ovome planu, jer je osim albuma predstavio i ponešto drugačiji zvuk i stil, a i čini se da je njegova prisutnost na sceni postala vidno ozbiljnija.
„Nisam sjeo i krenuo snimati album s nekim konceptom. To su bile snimljene stvari koje su se naslagivale unazad godinu do dvije dana. Ima njih još, ali sam u jednom trenutku shvatio da neke od njih zvuče dobro i da bi mi bilo žao da ne izađu. Od njih sam probrao koje su (meni) dovoljno dobre te ih spojio u album. Zato on nema glavu ni rep, dosta je nepovezan. Ali novi zvuk je tu i zadovoljan sam njime.“
Na ovo, dala sam mu svoju perspektivu njegove uloge na sceni. Oduvijek sam njegov stil vidjela kao dosta unikatan jer nema drugih izvođača čiji su tekstovi u tolikoj mjeri „neozbiljni“ i duhoviti, a vrlo efikasni. Ovo se odnosi primarno na njegove versove u Retfatlanta formatu. Na albumu smo čuli nešto tvrđe tekstove i izvedbe, što uz njegov vokal i generalni imidž vrlo dobro funkcionira.
Massimo kaže kako takvi versovi po kojima je ranije bio prepoznatljiv jednostavno nisu toliko zahvalni za live izvedbu. U zadnje vrijeme u obzir uzima i to kako će stvari zvučati na nastupima, gleda da imaju pamtljive dijelove koji ulaze u uho i koji stvore veći hype na licu mjesta. Na pitanje o favoritima i o ocjeni naše trep scene kaže sljedeće:
„Ne bih nikog izdvajao sa scene što se tiče zvuka, jer ne slušam pretjerano nikoga. Ako bih morao navesti nekog čije sam stvari baš slušao, to je Galaš iz 30 Zone. I to one stare stvari. Stvari poput ‘Nikad nisam pao’, tog ni nema na YouTubeu, samo na SoundCloudu. Slabo slušam glazbu općenito u zadnje vrijeme.“
Massimo Savage i Karla Močković / Marko Tuđan
Od kada je Yem došao na vlast te napokon skrovištio domaći rep i trep, stvari su se počele događati na našoj sceni, što je vrlo jasno samo ako razmotrimo koliko je Drito u svim svojim izdanjima podigao prašine.
No, što se tiče samog dijela menadžmenta i organizacije, dečki nam kažu kako su Zvonimir Pušić i njegov Yem donijeli veliki obrat. Z++ kaže da je u početcima sam dogovarao i organizirao nastupe, upiti su stizali direktno njemu, a on je imao veliku želju da svugdje nastupa. Od kako se Yem brine o organizacijskom dijelu, puno je zadovoljniji s kvalitetom dogovora i s vrijednošću koju njegovi i njihovi nastupi imaju.
Massimo nam je dao uvid u to koliko raznih vrata otvara karijera u repu – njega su osobno tražili da za firmu radi copywriting jer su im se sviđali njegovi tekstovi, a u ponudi im se našlo i snimanje reklama. Prije nego što je krenula rep karijera, radio je u maloprodaji, ali i kao zaštitar. No, otkrio nam je kako upravo finalizira svoj poslovni pothvat s prijateljem – u Osijeku otvara svoj street food lokal.
Što se tiče same ideje, kaže da je vrlo slična procesu pri stvaranju glazbe – gleda da donese nešto čega nema, a on sam bi volio da ima. Ostatak ekipe je dobacio kako specijalitet kuće mora biti „Massimo Sandwich“.
Na goruće pitanje koliko se u Hrvata može živjeti od glazbe, otkriva nam kako se živjeti može, ali treba biti svjestan da to ne mora biti dugotrajan financijski oslonac. Iz tog razloga uvijek gleda da sa strane stvara neku business priču neovisno o glazbi. No, trenutnim stanjem je zadovoljan, a ako se neke stvari koje ima u planu poslože kako trebaju, može se vidjeti u dugoročnom ostanku u Osijeku.
Ipak, život je nepredvidljiv pa uvijek ima rezervne planove.
„Planovi za ljeto su ovakvi: odrokat’ maksimalno sve što imamo zakazano. Kada to odradimo, vraćamo se u normalu i radimo na novim stvarima. Pored toga, planiram posvetiti idući period svojim projektima mimo glazbe. Povratak starog Massima možemo očekivat’ tamo početkom iduće godine“, govori.
