U društvu skladatelja: Krešimir Seletković
Ako su ružičaste naočale simbol optimizma, ovaj Slavonac i zagrebački diplomant u klasi pokojnog Davorina Kempfa, na svijet definitivno gleda kroz siva stakla.
Naslovi su mu često vrlo mračni (Dystopia, Lacrimae, disORDER, Abyss, Neurosis, Pet stadija žalovanja…), ali za sebe će reći da nije pesimist, već jednostavno dubokom introspektivnošću glazbe po svojem ukusu predstavlja širi spektar emocija.
Apokaliptičnu je sezonu odrazio kao rezidencijalni skladatelj HRT-a pišući nova djela za njegove glazbene ansamble (Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a).
To mu je bila “ispričnica” za nedolazak na prošlogodišnju prvu HDS-ovu Glazbenu tribinu u “njegovoj” Slavoniji, u Osijeku, koja je bila posvećena tretmanu tambure u “ozbiljnoj” suvremenoj glazbi.
Krešo baš i potječe iz “tamburaške” obitelji (tamburaši su mu djed, otac i brat, kao i drugi iz glazbeničke obitelji Seletković u Slavonskome Brodu), ali kao pravi “sin razmetni” za tamburu rijetko piše. Radije se okreće klasičnim izvorima zvuka poput orkestra i zbora, te nam otkriva pozadinu svojih posljednjih praizvedenih skladbi u tim medijima.
Na kraju će priznati da mu dodatan izvor snage i nadahnuća pružaju njegovi usporedni profesionalni angažmani u glazbenoj produkciji, kazalištu i pedagogiji.
