Mate Grgat: Oliver je uzor svima koji žele glazbom uljepšati svijet
Osebujni glazbenik Mate Grgat debitirao je na Splitskom festivalu sa skladbom „Dalmatinac zauvik“ i odmah zaradio nagradu za najbolji aranžman. Tenor, klapski i solo-pjevač poznat je i iz kazališnog života: pjeva u zagrebačkom kazalištu Komedija
Mjestom rođenja mogao je biti alkar, izborom studija mogao je biti agronom, ali izborom srca on je tenor, klapski i solo pjevač. To bi bio najkraći opis osebujnog glazbenika Mate Grgata koji je na ovogodišnjem Splitskom festivalu debitirao solo izvedbom skladbe „Dalmatinac zauvik“, osvojivši nagradu za najbolji aranžman. Mate je tenor koji dolazi iz Otoka kraj Sinja, a već duži period živi u Zagrebu. Glazbeni put mu je krenuo u župnom zboru iz kojeg je prešao u mušku klapu s nepunih 16 godina, u tom periodu imao je čast raditi s velikanima klapskog pjevanja – Mojmirom Čačijom i Ljubom Stipišićem Delmatom. Kasnije upisuje i glazbenu školu Vatroslav Lisinski nakon koje počinje honorarno raditi u kazalištu Komedija. Kao zanimljiv trenutak ističe kada je upoznao opernog asa, tenora i pedagoga Stojana Stojanova koji ga je formirao kao ozbiljnog pjevača.
Na nedavnom Splitskom festivalu dobili ste nagradu za najbolji aranžman za pjesmu „Dalmatinac zauvik“. Radi se o pjesmi koju su napisale Alka Vuica i Marija Mirković, kako ste zadovoljni pjesmom i suradnjom s njima?
Jako sam sretan što sam i ove godine po treći put bio dio ovog prestižnog festivala. Svaki susret s Alkom i Marijom pretvara se u trenutak za pamćenje, a tu je i Hrvoje Domazet koji zaokružuje ovu našu glazbenu priču svojim aranžmanima. Moram još spomenuti i našu redateljicu Sandru Mihaljević koja kroz svoj osebujan umjetnički stil daje drugu dimenziju pjesmama kroz video uratke.
Smatrate li se tipičnim Dalmatincem, možete li se vi „prominit“?
Da bi pjesma imala svoj smisao i emociju, to morate proći kroz život. Tako su pjesme koje sam dosad otpjevao, svaka je na svoj način dio mene i dio onoga što sam zbilja prošao kroz život. „Dalmatinac zauvik“ je isto skoro biografska pjesma. Ne treba ništa mijenjati, jedino što bih volio jest da češće idem u lov na ribu…
Pjevali ste u zagrebačkoj Komediji i u HNK, koje biste projekte izdvojili?
Oduvijek sam htio pjevati u kazalištu. Prvi put stao sam na kazališne daske u kazalištu Komedija, mjuzikl Šišmiš. To kazalište bio je okidač za moj još veći angažman u glazbi. Upisao sam glazbenu školu, potom sam pozvan i u kazalište HNK u Zagrebu, čime sam dosanjao dugogodišnji san. Sudjelovao sam u dva projekta kao član zbora.
Vjerujem da vam je jedan od najzanimljivijih nastupa bio kada ste pjevali za Oliverov 60. rođendan. Kako je došlo do toga da mu baš Vi pjevate? Je li Vam Oliver dao neki savjet?
Hmm, da… bilo je to 7. prosinca 2007. godine. Sjećam se događaja kao da je jučer bio. Doma ležim i gledam televiziju, taman spreman za spavanje i odjednom zvoni telefon… Zove me dobar poznanik i kaže mi dođem čim prije i povedem sa sobom još dvoje-troje glazbenika. I tako se ja uputim na dogovorno mjesto. Poznanik nas dočeka ispred ulaznih vrata i daje nam nekoliko šturih informacija. Pjevate za rođendan jednom gospodinu, a ime mu je Oliver, smislite jednu dobru pjesmu da ga iznenadimo. Nisam ni slutio kojem Oliveru pjevam. Ulazimo i krenemo s pjesmom, okreće se jedan sijedi gospodin, kad ono Oliver Dragojević. Noge su mi se odsjekle… Bio sam izvan pameti, nisam znao što u tom trenutku reći, kamoli misliti. Opće oduševljenje, u blizini sam svojeg glazbenog uzora, osobe koja mi je obilježila djetinjstvo, pomisao da mu baš ja pjevam za okrugli 60. rođendan… Nestvarno! Iz prve nisam znao što i kako, jer pjevati najboljem, u prvom je redu izazov. Moram priznati da me uhvatila i mala trema, što je on i primijetio te je odmah zapjevao s nama. I dandanas mi odzvanja… „Sve bi da za nju, moju nevoju.“ Ostali smo tako pjevajući do sitnih sati. Imao sam osjećaj kao da ga znam sto godina. Posebno mi se urezao trenutak kad smo se susreli sami na hodniku dok je on pušio cigaretu. Iskoristio sam priliku da ga pitam za savjet kako i što dalje s mojim glazbenim putem, na što mi je odgovorio: „Mali, ako to voliš, moraš biti ustrajan, život je pred tobom, samo slidi svoje srce.“ Mogu samo reći da je sreća, privilegij i čast pjevati tako velikom čovjeku i glazbeniku. Velika je i nenadoknadiva šteta što ga više nema s nama iako, svatko od nas će kao i još puno generacija iza nas imati priliku smijati se i plakati uz njegove pjesme. Njega nema, ali i dalje je tu kao uzor i cilj svima koji žele glazbom uljepšati svijet. Hvala mu na tome!
Imali ste prilike surađivati i s Vinkom Cocem, s kojim su vas često uspoređivali. Vjerujem da i njega posebno pamtite.
Slušajući Olivera slušao sam i klape, a kroz klape upoznao sam i neke od legendi klapskog pjevanja. Među njima istaknuo se Vinko Coce. Svojim tenorom me iznova oduševljavao, lakoća izvođenja visokih tonova, uživancija. Svojim pjevanjem Vinko je zasigurno obilježio Dalmaciju i dugo, dugo će se pjevati njegove pjesme.
Pjevali ste i u puno klapa. Možete li usporediti klapsko pjevanje s arijama ili popom? Koje vam pjevanje bolje leži?
Pjevao sam u puno zborova, klapa i u nekim ansamblima. Ono što sam naučio je da su svi različiti po vokalnom izražaju. U klapi ste dio ekipe, morate biti kompaktni i paziti na intenzitet pjesme i emocije. Opera je pak nešto zahtjevnija, vokalno je izražajnija i prepušteni ste svom znanju i talentu. Pop pak dopušta slobodu i od vas traži uvjerljivost i emociju. Puno toga ovisi u kakvom se okruženju i raspoloženju. Nije važno koji je stil, bitno je dobro društvo.
Što planirate na diskografskom planu, kada možemo očekivati album?
Čeka nas dug put i, nadam se, puno dobrih pjesma, a isto se tako nadam da će te iste pjesme doći do što većeg broja slušatelja. Očekujem da će biti prihvaćene i rado pjevane. Što se tiče albuma, nadam se da bi trebao biti gotov do kraja ove godine.