27
srp
Vijesti

Retrospektiva: Oliver Dragojević u tri poglavlja

oliver dragojevic, retrospektiva

Oliver Dragojević / Ilustracija: Igor Jurilj

share

Oliver Dragojević – emancipirani Dalmatinac

Današnja retrospektiva vezana je uz jednu tužnu obljetnicu. Naime, 29. srpnja 2018. godine od posljedica raka pluća preminuo je Oliver, The Oliver, prezimenjak našeg najvećeg živućeg pjesnika Danijela Dragojevića. S pjesnikom uz prezime dijeli i rodni kraj, korčulansku Velu Luku te reputaciju, da ne kažem glas, posebnog čovjeka. No, premda su daleki rođaci, pjevač i pjesnik nisu se poznavali.

Oliver je drugi interpret kojemu posvećujemo retrospektivu, ali prvi koji je pjesmama davao život i prstima i glasom. Taj je đak splitske glazbene škole znao svirati gitaru, klarinet, usnu harmoniku, bas gitaru i bubnjeve, a njegov glavni instrument bio je i ostao klavir.

Rođen je 1947. godine u Splitu, gdje je živio i umro. Stoga ne čudi da su na dan njegova sprovoda zastave u Splitu bile spuštene na pola koplja. Ono što čudi je to da su tako stajale i u drugim hrvatskim gradovima. Naime, taj je dan proglašen Danom nacionalne sućuti. Radi se o konceptu sličnom Danu žalosti, ali on ne uključuje otkazivanje zabavnih manifestacija. Do te je odluke došlo zbog toga što je Oliver život proveo obogaćujući upravo takve događaje.

Pojedinci čija je smrt u Hrvatskoj imala sličan tretman dolaze isključivo iz svijeta politike pa je ovo bio prvi put da je ta čast ukazana nekome tko s njome nije imao veze. Za njega je politika, priznao je, bila pokvaren posao. Dodao je da bi se politički aktivirao samo kad bi moru prijetila ekološka katastrofa, ali nije poznato je li ikad reagirao na slične opasnosti.

Moram priznati da nisam jedna od onih koji su 31. srpnja 2018. oplakivali Olivera i pratili njegov posljednji odlazak u Vela Luku. Čak sam bila poprilično iznenađena svim počastima koje je glazbenik posmrtno doživio. Naime, meni i mojim ukućanima Oliverova je glazba oduvijek bila sinonim za dalmatinski brendiranu dosadu. Ipak, rado smo slušali njegove intervjue i gledali dokumentarne filmove o njegovoj karijeri. Slušajući ga bili smo svjesni toga da je velik ne zbog onog što je, kako ili zašto činio, već zbog toga što je cijeloga života ostao bebićevski nevin. S tim na umu, ipak nam je od svih zala domaćeg turizma, najmanje bila ona radio postaja koja vrti samo Olivera.

Da je predmet u kupaonici, Oliver bi bio naočale za čitanje. Da je pločnik, njegovi bi putovi tonuli u more. Da je vremenska prognoza, bio bi suh, sunčan i vruć utorak.

oliver dragojevic, retrospektiva

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Oliver je bio prepoznatljiv po svojim pepeljarkama i hrapavom, ali iznimno melodičnom glasu strastvenog pušača te, naravno, kao zanesena figura iza klavira, a u svakodnevici „smišan“ lik. Mogao je svirati za šaku ljudi i za stadion, sam, s bendom ili uz orkestar. Stoga je njegova ikonografija onima koji su ga gledali uživo nešto bogatija od ove koju nude njegove studijske snimke i videospotovi.

Za omot Oliverova drugog albuma Malinkolija, Dražen Vrdoljak napisao je tekst koji je na neki način obilježio njegovu, ali i Oliverovu karijeru. Naime, ono što je taj veliki glazbeni novinar tada napisao i dalje prati Olivera. Pritom najprije mislim na sintagmu „kozmički Dalmatinac“ koja se odnosi na širinu mreže koju baca Oliverova muzika. Onima koji za to mare već je tada bilo jasno da Oliver nije samo još jedan dalmatinski pjevač, nego pjesnik zavičaja koji uspijeva „transcendirati lokalističku samodopadnost, osobenjaštvo i ine uobičajene sastojke za uglazbljivanje Dalmacije“. Njegov trag u beskraju prati najvažniji kozmički Dalmatinac – Valentino Bošković.

Osim te sintagme Vrdoljak je u to vrijeme napisao i izvrstan komentar na to kako je Oliver postao vladar jugoslavenskih džuboksa.

„Voli ga ‘srednja struja’, ali pripada krugu rijetkih interpreta koje istodobno simpatiziraju još i mlađi, pop-glazbi skloni slušatelji, i intelektualci“, piše 1977. godine Vrdoljak, „pa, iako mu je mediteranska melodičnost i osjećajnost do sada bila najraspoznatljivijim zaštitnim znakom, zanimljivo je koliko ga favoriziraju u ostalim krajevima zemlje“, dodaje. Ističe i njegovu glazbenu spremu, dodajući tako njegovim slušateljima i kolege iz ceha.

Čitajući taj tekst postaje nam jasno da je Oliver od samoga početka bio svima omiljena iznimka. Netko čija je glazba mogla pomiriti glazbenim ukusom često razdvojene svjetove. Oliverova muzika poziva na mir, oprost i pomirenje, a to nekad zvuči kao ranije spomenuta, dalmatinska dosada, ona za koju barem jednom godišnje mi kontinentalci rado platimo, zanemarujući da slušajući Olivera možemo tamo i češće.

***

Oliver je ime navodno dobio po Oliveru Twistu, kao najmlađi sin svojih roditelja. Njegova je obitelj bila velika i siromašna, a vrijeme u kojem je rastao obilježeno poratnom paranojom, neimaštinom i glađu. „Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru“, o ljetima u Veloj Luci govori Oliver, uvijek s dozom humora „kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija.“ Također, ono što je nama posebno važno, svi su Dragojevići bili muzikalni i lijepo pjevali.

Stoga je glazba bila važan dio Oliverova odrastanja. S njom su ga najprije upoznali članovi obitelji, a zatim popularne radio stanice. Govoreći o svojoj karijeri Oliver nikad nije znao reći gdje je ona točno počela niti je imao osjećaj kako će i kada završiti. No poznato je da je prve javne nastupe imao s deset godina, na radiju, splitskom dječjem festivalu i splitskim te velolučkim terasama. Nekoliko godina kasnije počeo je svirati i pjevati u bendu Batali.

Ozbiljnije bavljenje glazbom krenulo je nakon upisa na Višu pedagošku akademiju – glazbeni smjer, odnosno kada je od tog studija odustao.

S nepunih dvadeset godina Oliver je debitirao na Splitskom festivalu sa šansonom Zdenka Runjića “Picaferaj”. Bila je to 1967. godina. Splitski festival tad se premjestio s ljetne pozornice kina Bačvice na Prokurative i poprimio internacionalni karakter. Splitska publika tih je godina opčinjena velikim Vicom Vukovom, a “Picaferaj” zvuči kao pjesma kakvu bi si on sam izabrao, ali nije prošla na završnu večer festivala. To je Olivera poprilično razočaralo, a od toga da odustane spasio ga je sam Runjić. Kako kaže, kupio ga je riječima da će biti još vremena za velike stvari.

Mladi muzičar i od njega nešto stariji student Elektrotehničkog fakulteta te urednik Radija Split svoju će suradnju nastaviti osam godina kasnije, također na Splitskom festivalu. Šansona “Galeb i ja”, u stilu koji će postati prepoznatljivo Oliverov, nije odmah općeprihvaćena, ali je s vremenom postala kultno mjesto u priči o tom autorskom tandemu.

Zanimljivo je da je samo godinu dana ranije Oliver osvojio prvu nagradu publike sa skladbom Tea Trumbića “Ča će mi Copacabana”, dok je iste godine Zdenko Runjić s dvjema šansonama bio apsolutni favorit Splitskog festivala. Čini se da se “Galeb” dogodio u trenutku kada su sazreli autori bili spremni za takav, drugačiji potez. Iza uspjeha tandema Runjić-Dragojević stoji talent, ali i prokušanost, iskustvo.

Razdoblje između 1967. i 1974. godine Oliver provodi u potrazi za svojim muzičkim identitetom. Kao u kakvoj srednjovjekovnoj legendi, on napušta rodno mjesto i grad u kojem je odrastao, odlazi u bijeli svijet i uči o njemu, ali ponajviše o sebi. Bubnjar i basist Tonči Perić čuo je Olivera u Batalima te ga pozvao u svoj internacionalni bend, koji je tih godina imao turneje od Europe pa do Meksika.

Više od pet godina Oliver je proveo svirajući s tim bendom po barovima u Švedskoj, Meksiku, Kanadi, Americi, Njemačkoj baš svakoga dana od osam uvečer do četiri sata ujutro. Prema njegovim riječima, te su godine njegov glas učinile prepoznatljivim: „S godinama mi je glas postajao jedan ugodni bariton. Duvan je učinija svoje. Puno sam pušija, puno se trošija pa mi je glas doša hrapav ka rašpa – ka turpija. I to je postala moja boja, moj timbar.“

Za taj je glas Dražen Vrdoljak napisao da je kao „stvoren da kamuflira trivijalnost i eksponira autorsko-skladateljsko nadahnuće.“ No nije Oliver Oliver samo zbog boje glasa ili stila pjevanja, nego i zbog svojih vokalnih aranžmana, koji ga kao izvođača stavljaju uz rame s njegovim autorima.

Po povratku iz bijelog svijeta Oliveru se dogodila epizoda s Dubrovačkim trubadurima. Ondje je svirao gitaru, instrument koji nije osjećao kao svoj, a nije niti pjevao te je ubrzo napustio bend. O njima je nakon toga rekao: „To je grupa koja je napravljena da zabavlja narod: tu nema muzike!

Tada je kratko svirao s grupom More te se vratio svojim Batalima. Oliveru je glazba postala kruh, a sviranje u bendovima koji su ga slabo ili nikako plaćali nije imalo budućnost. Tad mu se dogodila “Copacabana” koja mu je dopustila da o sebi, i to po prvi put, razmišlja kao o pjevaču.

Od 1975. do 1992. godine Oliver je svake, osim 1991. godine, kada je festival otkazan, imao jednu ili više pjesama na Splitskom festivalu. Deset puta nagradila ga je publika, a osam puta žiri. Apsolutne pobjede doživio je s pjesmama “Cvit Mediterana“1978. I “Nadalina (duet s Borisom Dvornikom)“ 1980. godine.

Osim toga, baš kao i njegove kolege iz Retrospektive, nastupao je na brojnim drugim festivalima pa tako i na starom sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone. Tamo je pobijedio 1983. godine s mladenačkom himnom “Moje prvo pijanstvo“.

oliver dragojevic, retrospektiva

Oliver i Boris Dvornik

Svi su ti uspjesi Runjićevi koliko i njegovi. Tekstove, za koje je Runjić uvijek govorio da su jedini uvjet za dobru glazbu, pisali su Splićani Tomislav Zuppa i Momčilo Popadić, Komižanin Jakša Fiamengo te redoviti gosti Retrospektive Drago Britvić, Nenad Ninčević i mnogi drugi, a skladatelj i aranžer u pravilu je do devedesetih bio taj bivši elektrotehničar.

Zanimljivo je da je Oliver još 1979. godine u jednom intervjuu rekao da treba dići ruke od festivala. Tad je imao 32 godine i bio najpopularniji pjevač u državi.

Nakon rata pjevao je na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana osnovanom 1993. godine na inicijativu Zdenka Runjića, nakon što je došlo do njegovog spora s čelnim ljudima Splitskog festivala. Najveći trag ostavio je te prve godine s Gibonnijevom “Cesaricom” koja je ujedno najavila autorski zaokret.

Još bih dodala da se Oliver, iako ga ne pamtimo po tome, više puta okušao u natjecanjima za pjesmu Eurovizije. Najbliže pobjedi bio je 1988. godine na Jugoviziji sa sanjivom “Dženi“, njegovom odgovoru na vibrantnu “Džuli” iz 1983. godine. Pobjedu su te godine odnijela Srebrna krila s pjesmom “Mangup“.

Toliko o natjecanjima i revijama koje su simbolično vezane za nastanak i popularizaciju nekih, ali ne i svih Oliverovih hitova.

Što se tiče njegove diskografske karijere, ona je započela “Galebom“. Godine 1975. Oliveru izlazi prva ploča Ljubavna pjesma, a dvije godine kasnije buknula je Malinkonija koja započinje niz uspješnih i visokotiražnih albuma. Godine su to Skalinadinih stihova „Tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada“, pop-himana “Oprosti mi, pape” i “Molitva za Magdalenu“, balada “Vjeruj u ljubav” i “Meni trebaš ti“, nježnih evergrina “Nocturno” te kultne “Nadaline” i hrvatske inačice pjesme “Livin’ on a Prayer” – “Ča je život vengo fantažija“.

Osamdesetih nastaju više i manje klasični hitovi “Imala je lijepu rupicu na bradi“, “Žuto lišće ljubavi“, “Tu No Llores Mi Querida” te, jedan od najvećih, “Što to bješe ljubav“.

No godine 1992. Oliver i Runjić rade svoj posljednji zajednički album Teško mi je putovati. U novom razdoblju, koje je najavila “Cesarica”, pjesme mu pišu Gibonni, Tonči Huljić, Petar Grašo, Tomislav Mrduljaš, Jure Stanić, Guido Mineo, Hari Rončević, Lea Dekleva i drugi, pa i on sam.

Devedesete su godine prepjeva, a uslijedile su im pjesme o ljubavnim gubicima koje su duboko rezonirale među publikom, a to su “Lijepa bez duše”, “Dva put san umra”, “Bez tebe” i “U ljubav vjere nemam”, a novo tisućljeće donosi “Sve bi da za nju”, “Tko sam ja da ti sudim”, “Moj lipi anđele”, “Kad mi dođeš ti” i “Trag u beskraju”. Da ne bismo dalje nabrajali, iz priloženog je jasno da je Oliver jedan od rijetkih domaćih izvođača koji je u svakom desetljeću svoga djelovanja imao značajne uspjehe. Bio je konstanta, nacionalno blago.

OLIVER U BROJEVIMA

Za razliku od Mate Miše Kovača koji je veliki ljubitelj brojki, Oliveru su brojke očigledno nevažne i jedva pamtljive. Snimio je oko dvjesto pjesama u suradnji s Runjićem, preko dvadeset albuma, dobio barem toliko Porina i sve to s velikom dioptrijom, od +7 na daleko i 9,5 na blizu.

Zanimljivo je da je Oliver većinu života nosio leće. Naočale bez dioptrije zadržao je kao svoj zaštitni znak.

Oliver je u svojoj karijeri snimio više dueta, slično kao kolega Kemal Monteno. Među damama s kojima je dijelio pozornicu su Đurđica Barlović (“Ljubiš me u vrat”), Meri Cetinić (“Sunce mog života”) i Zorica Kondža (“Ti si moj san” i “Sreća je tamo gdje si ti”). No najpoznatiji su oni s Gibonnijem (“U ljubav vjere nemam”), Borisom Dvornikom (“Nadalina”) i Tonijem Cetinskim (“Morski vuk”). Svojevremeno je objavio album dueta na kojemu je sa svojim kolegama prepjevao nekoliko svojih i njihovih pjesama.

Na portalu možete pročitati nešto više o Oliverovim obradama i prepjevima.

Većina ih je nastala u kasnijim fazama njegove karijere. Naime, Oliver je svojevremeno imao averziju prema prepjevima, smatrajući da ono što valja ne treba popravljati te da uspomene na interpretacije velikih izvođača ne treba kvariti. S vremenom je našao način da im doda nešto što nisu imale.

Sa suprugom Vesnom ima tri sina, Dinu te blizance Damira i Davora. U intervjuu iz 1984. godine na pitanje kako pred tolikom pozornošću javnosti uspijeva ostati svoj, Oliver odgovara: „Pjevam zbog publike koja voli moju pjesmu i o tome valja pisati. Moj privatni život trebao bi ostati moj pusti otok, netaknuta imovina koja je samo moja.“

Poznato je da Oliver ljeti nikad nije nastupao. Ljeto je bilo vrijeme za njega i njegovu obitelj, a provodio ga je u Veloj Luci. U njoj je našao svoje posljednje počivalište.

Bio je strastveni igrač biljara, tenisa i nogometa, a duboku koncentraciju koju je najčešće usmjeravao prema glazbi, ponekad bi koristio i za ribanje, spreman da izdrži nekoliko dana bez hrane i sam.

Jedan od bizarnijih podataka o Oliveru je taj da je sedamdesetih imao zajedničku mozaičku emisiju s Oliverom Katarinom snimanu u Beogradu. Program i nije najbolje ostario, ali izbor Olivera kao voditelja u najmanju ruku je neobičan. On na TV ekranu izgleda kao inkarnacija Handfordovog Walda. No iznimno je duhovit i šarmantan. Njegovi glazbeni skečevi s Borisom Dvornikom na tragu su onoga što je radio u toj emisiji.

Nakon Domovinskog rata, iako je nastupao diljem svijeta, nikada nije nastupio u Srbiji. Dragojević je više puta isticao stav kako su Srbi nanijeli previše zla Hrvatskoj da bi on ikad ondje nastupio.

S obzirom na to da je bio iskren i susretljiv, voditi intervju s Oliverom vjerojatno je bilo pravo zadovoljstvo. U već spomenutom intervjuu za časopis Dvoje iz 1984. godine Oliver je dao zanimljiv komentar o stapanju narodne i zabavne glazbe: „Tu nema tajne: te dvije struje će se na kraju stopiti, ali će produkt biti očajan. Neće biti ni zabavno ni narodno, već – loše. Ovo je zemlja koja može sve kupiti i to mi je žao. To je čudo jedno. Sve prolazi u ovoj zemlji.“

Međutim, od svih intervjua koje sam čula, izdvojila bih ovaj ozbiljni iz Latinice 1994. godine.

Glazbeni novinar Zlatko Gall napisao je tri knjige o Oliveru: Južnjačka utjeha (2006.), Oliver Dragojević – 70 godina (2017.) i najopsežniju biografiju Trag u beskraju (2019.)

 ŠKRIPAVA LADICA

Kroz tekst smo već provukli nekoliko manje ili više očitih usporedbi, ali i istaknuli da je Oliverov put u mnogočemu jedinstven. Sazrevši uz talijanske radio postaje i rock’n’roll s Radija Luxembourg, nadahnut velikanima poput Stevie Wondera i Raya Charlesa, ali i talentima iz svoga dalmatinskog zavičaja, Oliver je svoj stil oblikovao polako, kroz vježbu pokušaja i pogreške, tražeći način da bude vjeran sebi. Sasvim slučajno ostao je vjeran i publici.

Što se tiče ladica, Oliver pripada poznatoj splitskoj, festivalskoj, ali i onoj uistinu kvalitetnih instrumentalista i interpretatora, koji su inspiracijama glazbenika koji rastu uz njih. Usudila bih se usporediti ga i s velikim interpretom kakav je Dylan. Naime, baš kao i on, Oliver je karijeru proveo obrađujući samoga sebe, pomičući svoje, ali i granice svojih suradnika.

Među njima su i klasičari Alan Bjelinski i Ante Gelo, s kojima je nakon koncertnog projekta sa Simfonijskim orkestrom HRT-a iz 2004. više puta surađivao pa tako i na platinastom albumu Vridilo je iz 2005. Nedugo po izlasku Vridilo je Oliver je održao koncert u pariškoj Olympiji, koji je ostao kruna njegove karijere.

Osim toga, Oliver je nastupio i u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu te Opera Houseu u Sydneyju.

oliver dragojevic, retrospektiva

Oliver Dragojević / Ilustracija: Igor Jurilj

***

Što se tiče velikana iz naše aleje, Oliver je bliži Kemalu Montenu, nego Miši Kovaču. S Montenom je svojevremeno dijelio pozornicu, sobu, zanesenost u pjesmi i smisao za šalu u svakodnevici. S Mate Mišom je dijelio Dalmaciju, ali samo djelomično. Naime, Mate Mišo je ipak dio života dao Zagrebu, dok Oliver Split nikad nije napustio. Isto tako. Mišo je često znao o Oliveru govoriti na način koji je zbunjivao ljude i odavao dojam da se radi o izvođačima koji se ne slažu.

Ako ćemo suditi po suradnjama, odnosno tome što ih nema, ovdje se zaista radi o dva nepomirena glasa, ali završni dojam je ipak taj da su mediji od njih uporno htjeli raditi rivale, a Oliver rival jednostavno nije htio niti mogao biti. Nakon Oliverove smrti Mišo Kovač rekao je da Oliver svoju karijeru duguje njegovom savjetu. Navodno je baš on Oliveru rekao kako da otpjeva “Moj galebe“. Ne sumnjamo da bi se i na tu tvrdnju Oliver znao nasmijati, ne zamjerajući svom neotesanom i glazbeno znatno slabije potkovanom kolegi.

Arsen Dedić Olivera je nazvao „pjevačem emancipiranih Dalmatinaca“, a po meni mu taj izraz stoji puno bolje od onog „kozmički Dalmatinac“. Emancipiranost podrazumijeva oslobađanje od spona tradicije, a svemir implicira previše nerazumljivog, tajnog i skrivenog.

Oliver je pretakao iz novoga u staro i svemu već poznatom davao novo ruho, muzicirajući tako da ga u tome do danas na našoj sceni nitko nije uspio pratiti. Ponekad mi se čini da od Petra Graše umjetno pokušavaju napraviti novog Olivera, ali jednostavno mu to ne vidim u kartama.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora