Putovanje obzorjima gitarističkog senzibiliteta Petrita Çekua
Petrit.
Mirnim i dostojanstvenim hodom došao je na pozornicu, s instrumentom u ruci i osmijehom na licu poklonio se publici, sjeo na stolac diskretno osvijetljen u prekrasnom ambijentu atrija, priljubio instrument uz tijelo te potpuno uronjen u duboku koncentraciju privukao tišinu. U tih zadnjih desetak sekundi kao da je sve stalo. Potom je otpočela čarolija. Odsvirao je skladbu u jednome dahu, u zaokruženosti glazbene misli, u punini interpretacijske ideje, u čistoći i finoći tona, u bogatstvu gitarske zvukovnosti.
Ruke su samo produžetak misli, sredstvo putem kojega će interpretova, ali i skladateljeva, ideja zaživjeti u vremenu i prostoru
Nijednom ne pogledavši svoje ruke. Jer one su samo produžetak njegove misli, sredstvo putem kojega će interpretova, ali i skladateljeva, ideja zaživjeti u vremenu i prostoru. I zatim odmah nestati jer takva je priroda glazbene umjetnosti, kao i glazbenog umijeća. Zato je taj trenutak u kojemu ideja živi od neprocjenjive važnosti i zato je taj zaustavljeni dah slušatelja dok upija pruženu mu ideju smisao uživanja u umjetnosti.
„Ne sviramo prstima, već umom“, rekao je Glenn Gould. Upravo tu rečenicu mogli bismo primijeniti na čitav koncert koji je gitarist Petrit Çeku održao 31. kolovoza 2022. godine u Atriju Klovićevih dvora u sklopu zagrebačke Scene Amadeo. Çeku je također jedan od Amadeo-glazbenika, prijatelja ovog festivala kojemu se često vraća još od 2009. kada je, kako kaže, nastupio prvi put, nerijetko priređujući u jednom ljetu i po dva koncerta. Tako je bilo i ove godine, budući da je 29. kolovoza nastupio sa svojim gitarskim Triom Elogio i gošćom Ivanom Kuljerić Bilić na udaraljkama, a dvije večeri kasnije priredio je solistički recital.
Visoka očekivanja
Nije naodmet spomenuti da od Petrita Çekua uvijek očekujemo mnogo. Možda nas je, publiku, i suviše razmazio svojim izvrsnim i nadahnutim nastupima. Međutim, njegova kvaliteta je u tome što nikada ne iznevjeri očekivanja, svakom nastupu posvećujući se s jednakom pažnjom jer se u pozadini kriju veliko poštovanje prema glazbi i velika odgovornost prema umjetnosti.
Solistički recital održan na Sceni Amadeo naslovio je Putovanje gitare kroz stoljeća. Nastojao je pokazati višestoljetnu prisutnost gitare u tradiciji onoga što nazivamo „klasičnom glazbom“, a preciznije definiramo „umjetničkom glazbom zapadnoeuropskoga civilizacijskog kruga“. Stoga je za svako stoljeće gitare, od šesnaestoga do devetnaestog, odabrao po dva skladatelja kao reprezentativna predstavnika svoga doba, izuzev posljednjega dvadesetoga stoljeća koje je odlučio označiti imenom gitarističkoga velikana Rodriga.
Nastojao je pokazati višestoljetnu prisutnost gitare u tradiciji onoga što nazivamo „klasičnom glazbom“, a preciznije definiramo „umjetničkom glazbom zapadnoeuropskoga civilizacijskog kruga“
Kao što je ljepota u oku promatrača, tako je i odabir repertoara uvijek u slobodi onoga koji bira, a zahvaljujući velikom znanju i iskustvu Çeku je svojim odabirom uspio dočarati povijesni razvoj gitarske tehnike, zvuka, stila i pristupa. Premda instrument koji danas smatramo klasičnom gitarom nije kao takav postojao u ranijim stoljećima, on jasne korijene nalazi u svojim prethodnicima i porodično bliskim instrumentima od kojih su neki tijekom povijesti pali u drugi plan ostavši „potrebni“ samo malobrojnim izvođačima specijaliziranima za ranu glazbu, a neki su ostali prisutniji na današnjim pozornicama i u uhu suvremenoga slušatelja, čak proživljavajući nov život u srazu s drugim glazbeno-stilskim idiomima.
Mapiranje povijesti
Zamislivši koncert kao prikaz razvojnog puta glazbeno-stilskih karakteristika i transformacija ovoga trzalačkog instrumenta, Çeku je pokazao širok spektar mogućnosti koje su otvorene današnjim gitaristima (još od onoga prijelomnog trenutka kada je Segovia gitaristima „darovao“ Bacha – iako nije bio njegov prvi aranžer za gitaru – i odškrinuo vrata iza kojih se otvorio bogat i neprestano rastući svijet transkripcija). Ako je skladba bila namijenjena lutnji u 16. stoljeću, to ne znači da ta ista skladba mora zauvijek ostati „zarobljena“ u svom izvornom obličju. Sužavanje uma nije Petritova doktrina. Ali duboko poštovanje prošlosti i povijesti, jest.
Foto: Anja Franko
Svoje viđenje gitarske renesanse Petrit Çeku donio je izvedbama dviju skladbi koje odgovaraju duhu instrumentalne glazbe toga vremena. Bile su to Fantazija br. 10 španjolskog skladatelja Alonsa Mudarre i Fantazija br. 7 ikone engleske te europske renesansne glazbe Johna Dowlanda. Nesputan tijek glazbenih misli, s razvijanjem lijepe melodije u prvom planu, čini se da izrazito odgovara Çekuovom senzibilitetu i da mu pruža traženi prostor interpretacijske slobode. Igra motivskim frazama, njihovim ponavljanjima i transformacijama nastavila se u izvedbi Canariosa baroknog skladatelja Gaspara Sanza, skladbi u kojoj je interpret postigao traženu odrješitost, poletnost i zaigranost plesnoga karaktera koji potječe iz tradicijskoga izvora.
Možda paradoksalno, no sloboda i poletnost prethodnih skladbi se potpuno kristalizirala u složenoj instrumentalnoj polifoniji Passacaglije iz Sonate u D-duru Silviusa Leopolda Weissa, majstora njemačke barokne lutnjističke literature. Kroz Weissovo gusto polifono tkivo Çeku se majstorski probijao učinivši svaki od slojeva jasnim i čujnim, a opet savršeno skladnim u konstantnom kretanju varijacijskoga oblika.
Nesputan tijek glazbenih misli, s razvijanjem lijepe melodije u prvom planu, čini se da izrazito odgovara Çekuovom senzibilitetu i da mu pruža traženi prostor interpretacijske slobode
Fernando Sor i Dionisio Aguado, dvojica prijatelja i vrsnih gitarista, Španjolaca koji su se susreli u Parizu, pokazali su dva lica kasnoga klasicizma/ranoga romantizma. Sorovom Etidom u e-molu, op. 6 br. 11 Çeku je navijestio tehničku briljantnost koju će u potpunosti osloboditi u izvedbama djela Regondija i Tárrege, ali zadržavajući stalnu suptilnost tona i fantastičnu ravnotežu između triju slojeva skladbine strukture – basova metričkog uporišta, vibrirajućih harmonija u srcu glazbenoga tkiva i neprekinute melodijske misli koja ih mora sve nadvisiti. Izuzetno karakternom izvedbom Aguadova Fandanga, op. 16, podsjetio je na tradiciju koju gitaristička literatura nikada nije zaboravila ili zanemarila, a to je njezina stoljećima prisutna organska povezanost s plesnim korijenima. (Ta, opet ti korijeni i krila iz Bukovčeve perspektive!)
Foto: Anja Franko
Tremolo i odgovor svim izazovima
Svoja dva odabira iz 19. stoljeća Petrit Çeku najavio je kao dva virtuoza koji su svaki na svoj način koristili specifičnu tehniku tremola na gitari. Bili su to Giulio Regondi s nokturnom Rěverie, op. 19, te Francisco Tárrega s dvije skladbe, mazurkom Marieta i već kultnim Sjećanjima na Alhambru. Romantičarska literatura stavlja pred izvođača mnoge izazove, složenije harmonijske strukture, kombinirane tehnike sviranja, višeslojno razmišljanje, izraženu karakternu ekspresivnost, a Petrit Çeku na sva postavljena pitanja ima odgovor.
Koncertnu večer zaokružio je Trima malim komadima Joaquína Rodriga, fantastičnim minijaturama koje šire shvaćenom akordikom, disonantnim pomacima, laganim rastvaranjem tonalnog uporišta, katkada i kvaziminimalističkim postupcima, otvaraju svijet glazbe 20. stoljeća. Barem u prvim dvama komadima, Pastiri odlaze i Na ulicama Santiaga. No, koliko god mu suvremeni kontekst jest dao krila, ni Rodrigo nije mogao „pobjeći“ od gitarističkih korijena u zadnjem komadu Mala sevilliana.
Foto: Anja Franko
Pljesak publike na kraju večeri Çeku mogao je umiriti jedino vrativši se pred nju i odsviravši dva dodatka, Madroños Federica Morena Torrobe i Milongu Jorgea Cardosa. I time dodatno otvorivši perspektive na, te večeri, zamišljenom putovanju kroz stoljeća glazbe za gitaru.
Što je veći izazov pred njim, to on otvara više prostora u koji uvlači svoju publiku
Senzibilitet Petrita Çekua za svako odabrano razdoblje i njihove različite kontekste zapanjujuć je. Što je veći izazov pred njim, to on otvara više prostora u koji uvlači svoju publiku. Besprijekorna tehnička spremnost, dubinsko poznavanje literature i svega ispred, iza i pored nje te gorljiva želja za dijeljenjem glazbenog iskustva čine ga jednim od najistaknutijih svjetskih gitarista današnjega doba. Hrvatska publika i struka itekako su toga svjesni.
Foto: Anja Franko
